– Svijetlo i prijatno, toplo septembarsko jutro bez uobičajene vlage u zraku, bez ijednog oblaka, uz neki blagi povjetarac sa Atlantika, u New Yorku, tog septembra 11.tog prije dvadeset godina. Nas četvero smo se po klasičnoj jutarnjoj šemi razbježali svako na svoju stranu. Stariji sin je otišao u svoj sedmi razred u školu na Manhattan, mlađi – u treći razred, u školu – tu u komšiluku, u Astoriji gdje već dugo živimo. Moja Nalan je odjurila na posao izdajući svima nama još po koje uputstvo umjesto poljubaca. Posljednji sam krenuo ja u svoj novinarski ured u sjedište Ujedinjenih nacija – nekih petnaestak minuta udaljeno od naših prozora s kojih smo mogli prebrojati najvažnije njujorške oblakodere uključujući i Empire State Building – nekad najvišu zgradu na svijetu. Tu, s nama bliskog East Rivera ponekad smo mogli čuti i sirene velikih brodova.
Piše: Erol Avdović
Tišina uoči panike, suze i nevjerica
Neuobičajena tišina na stanici metroa dok čekam voz – Sedmicu, da “pretrčim” na posao. Bilo je manje od pola deset ujutro. Zvoni telefon, mobilni Ericson, tada mali i glupi. Zovu me iz Njemačke, iz redakcije Deutsche Wellea (DW) u Bonu, pitaju: “Šta je ovo?” Pa onda odgovaraju i svašta redaju dok ja šutim: “Napadnuti ste. Rat. New York gori”. Zbunjen sam, ali primjećujem da su se ljudi oko mene uskomešali. Neki se dozivaju telefonima, a neki se ubrzano vraćaju, trče niz stepenice nazad. Zbrka.
Uspijevam nekako razaznati da su dva ogromna putnička aviona udarila u one najveće oblakodere dole na Wall Streetu – zgrade blizance. I da se gusti crni dim vidi na sve strane; okrećem se i istežem vrat sa perona prema odredištu – ne vidim ništa. Neko tu oko mene valjda izgovara nešto što implicira neki strašan događaj – kataklizmu koja nam se svima dešava. A ovi moji sa DW, već traže reporterski izvještaj o tome. Baš su budale. Shvatam da su žena i stariji sin jutros otišli u tom pravcu. Htio bih nazad, ili naprijed – ne znam gdje bih prvo. Vraćam se brzo kući i pravo pred televiziju. Počeo je prenos tragedije koji će izmijeniti sve naše živote i svijet zauvijek.
Onda užurbano, gotovo panično odlazim po mlađeg sina u obližnju školu. Kad tamo, već poduži red roditelja, onako uredno poredanih kako to samo Amerikanci znaju strpljivo čekati, uvijek i na svakom mjestu. Bezuspješno dozivam telefonom suprugu – da vidim šta je sa starijim sinom. Vidim da to isto rade – nekog dozivaju, ovi ljudi oko mene – dok ispred zaključanih školskih vrata čekamo da nam kao paketiće isporuče vlastitu djecu. Ne primjećujem da iko govori na telefon, osim između sebe – svak prepričava verziju onoga što su vidjeli na TV-u. Žešće nego što je uobičajeno u New Yorku koji 24 sata neprestano bruju – počinje zavijanje ambulantnih, vatrogasnih i policijskih auta. Izvode mog mlađeg sina.
Ne mogu mu još ništa reći za mamu i brata. Bože, dok ovo pišem, dvadeset godina kasnije – još boli. Sjećam se njegovog dječijeg lica koje podrhtava. Vidim ga da prikriva prve suze kojih će još biti tog strašnog dana.
Dugo smo se dozivali, uglavnom srcima, nadom, a nas dvojica i međusobnim tješenjem, jer glupi telefoni nisu radili; ili su samo nekom radili. Sad znamo – mreža je doživjela kolaps zbog preopterećeni i tako je bilo danima. Svi su zvali svoje s istim razlogom.
U neko doba, u kasno poslije podne našli smo se nas četvero. Divno klupko zagrljaja. Ne želimo više da se rastajemo. Svi plačemo. Njih dvoje su se našli na Manhattanu. Vlasti su bile zatvorile ovo ostrvo s onom šumom oblakodera – za svaki izlazak ili ulazak. Ali su popustile pod pritiskom velike mase ljudi i otvorili mostove. Došli su pješice preko mosta Queensborogh pravo nama u zagrljaj. Prije toga su one dvije zgrade potpuno kolabirale i pretvorile se u prah i pepeo.
Događanje historije i rat u nedogled
Proteklog vikenda tuda smo šetali promenadom prema Battery Parku i ušću rijeke Hudson u Atlantic, tamo gdje se lijepo vidi Statua slobode (Statue of Liberty). I mi smo s tim zelenkasto-bijelim kipom od prvog dana poistovjećivali Ameriku. Bilo je to naše omiljeno mjesto za šetnju. Tu smo prikupljali entuzijazam, pravili planove – šta će biti kad djeca odrastu, i kada istrče svoje do tada bezbrižno američko djetinjstvo. Sada je gusti crni dim izdizao iz tog dijela grada. Crnilo. Nebo oko nas, ipak je još uvijek bilo svijetlo.
Ali, zamaglile su se riječi, krenula je dvosmislena retorika, pogrešne politike i pogrešni ratovi.
Osim što se dogodila tragedija, oko nas se počela događati i historija. Istinska drama. A onda su krenule i riječi: Teroristi su nas napali, da bi uništili naš američki stil života, našu slobodu, demokratiju, naša prava – jednakopravnost za sve. Krenuo je narativ. Kad danas razmišljam o tome čitajući naslove dva vodeća američka dnevnika “New York Times” i “Washington Post”, koji ovog 11. septembra 2021 pišu slično o tim događajima obuzme me jeza zbog izgubljenog vremena – potrošenog u promašene ciljeve i mnoga neispunjena obećanja, da će svijet biti bolji i slobodniji – sa manje, a ne više ograničenja. Donekle se dogodilo suprotno.
“Dvadeset godina kasnije, rat protiv terorizma melje bez kraja i kraja”, piše NY Times. I konstatuje kako “neuspjesi u Iraku i Afganistanu zamagljuju zapanjujući uspjeh multilateralnih napora koji se protežu na čak 85 zemalja” – da se efikasno obračuna sa terorizmom. Među uspješnim, iako se taksativno ne navode su i sve balkanske države, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Ali, navodi Washington Post, “Amerikanci zamajavaju sami sebe ako misle da je rat rođen 11. septembra završen”. I to je ono što zabrinjava, jer ovaj globalni obračun, ili svjetski “rat protiv terorizma”, kako ga je nazvao predsjednik George W.Bush – nastavlja se izgleda u nedogled. Jer, Amerika se još osjeća nesigurnom.
U redakcijskom komentaru (Editorial Board), povodom obljetnice 11.septembra Washington Post navodi i neke historijske usporedbe. Podsjeća kako je Abraham Lincoln (1809-1865), američki predsjednik koji je zemlju izveo iz građanskog rata govorio “o prirodnoj zaštiti koju Sjedinjene Države – (to) zdanje slobode i jednakih prava – uživaju u brdima i dolinama Sjeverne Amerike, između dva okeana. “Opasnost”, rekao je, “ne može doći iz inostranstva”, čak i ako su sve “vojske Evrope, Azije i Afrike” udruže protiv Amerike. Ali, Linclon izgleda nije bio u pravu: obična skupina, sasvim “mala armija” terorista sa Bliskog istoka to je i dokazala. Al-Qaeda je prije 20 godina ubila 2.977 ljudi u New Yorku, Pentagonu i u Pensilvaniji. Nije im se ostalo dužno, ali nisu sasvim poraženi.
Ko nije sa nama taj je protiv nas – pogrešna retorika
Čim su teroristički napadi na Ameriku okončani – Bush mlađi konsolidovao je sve domaće sigurnosne snage, pokrenuo najjaču ikad viđenu vojsku i krenuo u osvetničke napade na Avganistan i Irak. Dobio je unisonu podršku američkog Kongresa, koji se kroz povijest, baš i ne može pohvaliti pacifizmom. Podržala ga je i javnosti koja se proamerički artikulirala i na globalnoj razini. Samo je ponegdje probuđen još jači antiamerički sentiment, koji je ostao do dan-danas. Hranila su ga i neispunjena obećanja, propali projekti, poput “Arapskog proljeća”, ili arbitrarno uvođenja demokratije i ljudskih prava, kao oni u Avganistanu. Uslijedila je i sasvim promašena retorika, kao kad je, George W. Bush zaprijetio – “ko nije je sa nama taj je protiv nas”. I kad se to počelo realizirati.
No, 20 godina kasnije – svjedoci smo kako se taj američki koncept doveden u pitanje upravo preko Avganistana. “Neokoni” (neo-konzervativci) – jastrebova američke vanjske politike koji su zagovarali i još uvek preferiraju liberalni intervencionizam, još uvijek su dobro raspoređeni u ključnim institucijama američke vlade i u brojnim think-tankovima koji nas ideološki servisiraju, To nije samo paradigma jedne američke, ili samo republikanske administracije. Vodeće američke novine, mnogi ugledni komentatori nas na to podsjećaju uz ovu tužnu, 9/11 obljetnicu – upozoravajući da je Pax-Ameriana, dakle, svjetski sigurnosni poredak koji nije dozvolio treći svjetski rat u posljednjih sedamdeset i više godina zbog svega toga, kao i zbog rasta Kine, naravno – doveden u pitanje.
Američki trijumfalizam (o kome u redakcijskom komentaru piše i WPost), datira još od pada Berlinskog zida (1989), nahranjen je spektakularnim vojnim akcijama nakon 11.septembra 2001. Sada je potrošen. Busheva izjava, 1.maja 2003. na američkom nosaču aviona “Abraham Linclon” da je rat u Iraku završen (mission accomplished) bila je lažna, jer se – rat protiv terorizma nastavlja. Nažalost ne uvijek na pravi način, jer taj je obračun protiv terorista ponegdje postao sredstvo za odstranjivanje političkih neprijatelja na domaćem terenu. Kao što je to davno konstatovala i Međunarodna krizna grupa (ICG – International Crisis Group), navodeći i Balkan kao mjesto tih zloupotreba. I to je legacija 11.septembra. Tim smo pokušajima izjednačavanja muslimana sa teroristima svjedočili na našim prostorima. Od 2001. u javni diskurs se poput medijskog krpelja uvukla vrlo opasna rečenica: “Nisu svi muslimani teroristi, ali (kako to da) su svi teroristi muslimani”.
U međuvremenu, nisu samo ratovi na Bliskom istoku postali perpetum mobile, niti se svi vode samo zbog nafte, od Libije, Sirije, Jemena i nadalje. Budući ratovi neće biti klasično konvencionalni.
A krenuli su i domaći politički ratovi. Poput ovog polarizirajućeg iscrpljujućeg političkog sudara između demokrata, republikanaca i ostalih u Americi. Upravo povodom 9/11 obljetnice W. Post navodi da je razdor u Americi, ojačan posljedicama ekonomske krize, neadekvatnog javnog zdravstva zbog pandemije, sada – 20 godina nakon 11.septembra gori nego ikada. Nema onog jedinstva u zemlji kao u jesen 2001. Ankete govore da 60 posto Amerikanaca smatra da zemlja ide u pogrešnom smjeru. U čemu se onda sastoji američka pobjeda, kao što nam je to Bush priopćio, a drugi nastavili lagati iz njega – ako se rat nastavlja. Čak i poslije “debakla u Avganistanu” – što su bili najčešći naslovi američkih novina nakon povlačenja američke vojske iz Kabula krajem ovog avgusta?
Od komunizma do islamizma
Avganistan je dakako bio vrhunac tog američkog rata protiv terorizma. I on je pored svega, , kako Post navodi izazvao “frustraciju, bijes, žaljenje – i neki osjećaj bespomoćnosti i gubitka koji je snažan poput onog što ga je izazvao sam 11. septembar.” Teško da bi moglo biti drugačije, s obzirom na ono što se dogodilo u Afganistanu, iz koga – ponovo strahujemo – može poteći neki novi “obnovljeni terorizam”. Ovaj put iz redova novih/starih talibana koji su i izazvali američku intervenciju protiv Al-Qaide prije dvadeset godina. To je neka prosta logika, ali ma još: Svijet više nije unipolarna, niti bipolarna kutija kao u vrijeme Hladnog rata. Svijet je sada multipolaran danas i sve je više moćnih, ali nažalost i siromašnih s druge strane.
Amerikanci su svjesni – strateških, taktičkih i moralnih dimenzija u kojima su, kako priznaju američki mediji – Sjedinjene Američke Države zastranile u posljednje dvije decenije. Redakcijski komentari priznaju da su “laži o oružju za masovno uništenje Sadama Huseina i vezama sa globalnim džihadizmom, koštala hiljade života, destabilizirali Bliski istok i narušile vjerodostojnost SAD”. I to je naprosto tako.
Ali, jastrebovi još ne miruju. Čak i nakon dugogodišnje najezde svih desnih i bijelih radikala i, nakon što je predsjednik Biden bijele supernaciste koji su napali Kongres (6.januara 2021) otvoreno nazvao teroristima, glavni koatuor ratnog pohoda na Bliski istok Tony Blair, onomad je u Londonu, rekao, da glavnu prijetnju svijetu gotovo ekskluzivno predstavljaju islamisti, praveći jedan prilično blagi uklon od islama, samo generalno. Priznao je da se Zapad odavno fiksira na tu islamističku prijetnju – koja je zamijenila komunizam kao neprijatelja broj jedan. Ono što je Blair zaboravio je činjenica da bi zakoni, a ne samo robustan sila trebali vladati svijetom, a da vladavina prava i demokratija trebaju biti uzor zemljama islamskog svijeta, Južne Amerike, Afrike, ili Balkana – u manje sretnim državama.
Lincolnova razmišljanja o američkoj neranjivosti na agresiju izvana izrečena 1838. godine, doista su aktuelna i danas. Lincoln je stalno tvrdio da je najbolja odbrana za Ameriku njegovanje zakona i poštovanje Ustava. Taj ideal se ne smije zaboraviti radi sigurnosti u post-jedanaestoseptambarskom svijetu.
Trebamo dodatno prilagoditi Lincolnovoj mudrosti i, valja shvatiti, da osim terorizma, našu današnju slobodu i sigurnost može narušiti naše vlastito nepoštivanje zakona. Washington Post kaže “Moramo učiti iz svojih grešaka. Naravno i iz svojih uspjeha.”
A moramo se i iskreno osvrnuti u kakav distopijski svijet srljamo, dok nas nakon 11.septembra 2001. ne samo rasno, religijski, politički ili drugačije profiliraju, već i sada kada nas, čak i opravdao medicinski testiraju. Opravdano, ali pak zastrašujuće.
