Zakon o poricanju genocida važan je korak u pravom smjeru kako bi se zauvijek okončale još uvijek moćne ratne agende. Ovim zakonom ojačani OHR pokazuje stratešku i operativnu slabost EU-a, koja posljednjih godina – iako su joj usta bila puna obećanja – nije uspjela napraviti odlučujuće promjene u domenu suzbijanja nacionalizma, uspostavljanja demokratskih vrijednosti i izgradnje države, kako u BiH, tako i cijelom Zapadnom Balkanu.
Autorica: Marion Kraske
Pomenuti zakon je trebao biti davno donesen. Valentin Inzko, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, na kraju svog dvanaestogodišnjeg mandata, pokrenuo je nešto što bi moglo ući u knjige istorije kao primjer hitne promjene kursa : donio je zakon po kojem je kažnjivo ne samo negiranje genocida u Srebrenici nego i svih ratnih zločina koji su počinjeni na tlu BiH.
Nemoguće je naglasiti važnost jednog takvog zakona za zemlju u kojoj poricanje i veličanje ratnih zločina nije rezultat neupućenosti nekog pojedinca nego je to svakodnevna praksa visokopozicioniranih političara koji na taj način drže ljude u stalnom strahu i svjesno koriste etnički motivirane konflikte da bi ostali na vlasti.
Žalosno je što bosanska politička kasta nije bila voljna sama donijeti takav zakon. To govori o tome da 26 godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini još uvijek djeluju ekstremističke snage koje bi radije započele novi rat nego promicale pomirenje. U tom smislu ovaj potez visokog predstavnika iznimno je važan znak i važna aktivnost na zaustavljanju onih koji do dan danas nisu izvukli pouke iz ratnih događaja devedesetih, ali i oni koji – što je još gore – u zadnje vrijeme ugrožavaju mir iz čiste pohlepe i želje za ostankom na vlasti.
Podsjetimo se da je visoki predstavnik imenovan od strane Ujedinjenih naroda i da je njegova uloga nadziranje poštivanja i sprovođenja odluka Daytonskog sporazuma. U kontekstu ovako postavljene misije Inzkov zakon prije svega pokušava da pouči i pročisti javno mnijenje u BiH i naglasi da se historijske činjenice više ne smiju ingorisati. Glorifikacija ratnih zločina, od Srebrenice, Prijedora i Sarajeva, pa do zločina koji su se u Hercegovini dogodili na teritoriji kriminalne paradržave Herceg-Bosne – sva ta bezbrojna ubistva, deportacije i silovanja od sada će se zvati svojim pravim imeno: kriminalna djela. Ovim zakonom se prvenstveno normalizira uzavreli i izmanipulirani politički diskurs u kojem bi manipulatori nacionalističkih ideja htjeli uvjeriti javnost da oni imaju ovlasti tumačiti historiju i da je budućnost zemlje u njihovim rukama.
Dok Milorad Dodik, jedan od trojice sadašnjih članova Predsjednštva BiH, svakodnevno prijeti otcjepljenjem Republike Srpske, entiteta kojim dominiraju Srbi, hrvatski ekstremistički HDZ pokušava na novi način ostvariti svoj san o trećem entitetu : iza eufemističkih parola poput “federalizacije” i “ravnopravnosti“ HDZ BiH potajno radi na daljnjoj podjeli države po etničkom principu. Sve te aktivnosti su, de facto, na liniji ostvarenja ratnih ciljeva iz 90-ih godina.
Uz potporu i idejnu podršku Beograda i Zagreba ova dva tabora tijesno sarađuju protiv bosanske države. Zakon o poricanju ratnih zločina povlači crvenu liniju na putu djelovanja ovih centrifugalnih sila koje neprihvatanjem i poricanjem ratnih zločina stvaraju plodno tlo za novo nasilje, jer oni koji još uvijek slave svoje zločince i koji veličaju nasilje u stanju su da počine nove zločine, čime bi se trajno izgubila svaka šansa za pomirenje.
U tom smislu ovaj zakon također šalje važne poruke i izvan granica BiH: Njime se ograničavaju sve one snage koje još uvijek sanjaju o Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj i koje i dalje nastoje podijeliti Bosnu u skladu sa starim planom Tuđman-Milošević koji se nije mogao realizirati devedesetih godina.
Na potrebu za hitnim djelovanjem ukazuju i neskriveni apetiti susjednih zemalja, kao što su nedavne izjave iz Beograda u kojima ministar unutarnjih poslova Srbije Aleksandar Vulin govori o “srpskom svetu” i ujedinjenju svih Srba, ma gdje god oni živjeli. Ove izjave su alarmantne – to je jasna objava rata Bosni i Hercegovini kao suverenoj, nezavisnoj državi. Sonja Biserko, Predsjednica Helsinškog odbora u Srbiji, izjavila je da Inzkov zakon vrši pritisak na politiku i u Srbiji i u Republici Srpskoj. Prema riječima Biserko, ovaj zakon je jedini način da se konačno otvore persepktive za budućnost Bosne i Hercegovine.
A zakon ne utječe samo na srpsku stranu, već ima učinka i u Hrvatskoj, koja zbog svog agresivnog nastupa prema Bosni i Hercegovini treba razumjeti poruku koja proizlazi iz zakona. Nastupi kao što je onaj kada je nedavno hrvatski predsjednik Zoran Milanović bez ustručavanja odlikovao jedinice HVO koje su sudjelovale u izvršenju ratnih zločina u Bosni i Hercegovini će se smatrati neprihvatljivim činom revanšizma i opasnih izvrtanja istorijskih činjenica.
Zakon naglašava ono što je Bosni već odavno potrebno:
Da se međunarodna zajednica (ponovo) zalaže za normalizaciju, da se postave međunarodni standardi – nešto na čemu EU nažalost dosad skoro da nije ni radila. U tom kontekstu je intervencija odlazećeg visokog predstavnika Inzka snažna pljuska i za Evropljane čiju politiku na Balkanu već godinama karakterizira evidentna slabost. Godinama su iz Bruxellesa stizala samo prazna obećanja, jedva je bilo kakvih konkretnih poteza, uglavnom se radilo o pogrešno usmjerenim inicijativama. A važnih odluka, osobito u području pomirenja, nije ni bilo.
EU nije imala skoro nikakvog uspjeha na zaustavljanju stalno rastuće radikalizacije i endemske korupcije. EU je Mostarski sporazum, koji je omogućio izbore u gradu na Neretvi nakon 12 godina prošle godine predstavila kao veliki uspjeh. Ali u izvještajima EU se naravno ne spominje da je taj sporazum ojačao ekstremiste iz redova HDZ -a i SDA-a. Nastanak Mostarskog sporazuma je protekao na totalno netransparentan način i dokaz je da se predstavnici EU u Bosni ne pridržavaju striktno demokratskih principa već rado tajno sklapaju dogovore s moćnim vođama klanova iza zatvorenih vrata bez predstavnika civilnog društva i opozicije. Takvim netransparentnim djelima EU nastavlja gubiti kredibilitet i igra u korist aktera poput Rusije i Kine koji svojim neliberalnim planovima namjerno pokušavaju proširiti svoj utjecaj na Balkanu.
Neshvatljivo je da Priebeov izvještaj, koji je formuliralo niz jasnih uputa o tome kako reformirati pravosudni sistem, još uvijek čeka na provedbu. Zbog ovog izvještaja su se građanke i građani Bosne nadali odlučujućim novim impulsima na sprečavanju endemske korupcije i borbi protiv subverzivnih elemenata u bosanskohercegovačkom pravosudnom sistemu. I ovdje EU nije postigla ono što je prethodno najavila, vjerojatno i zbog toga što nije razjašnjeno ko bi zapravo trebao provesti odlučujuće mjere. Nije se moglo primjetiti da je vršen pritisak na bilo koju domaću političku grupu s ciljem sprovođenja prijedloga Reinharda Priebea, tako pa je dokument koji je predstavljen krajem 2019. po svemu sudeći završio u ladicama neke EU institucije.
Isto se odnosi i na presude iz Strasbourga koje godinama čekaju na provedbu: Slučajevi Sejdić-Finci, Pilav, Zornić i drugi pokazali su da bosanskohercegovački izborni sistem diskriminira Jevreje, Rome i “ostale” onemogućavajući im da se kandiduju i budu izabrani u Predsjedništvo BiH. Ova sistemska diskriminacija još uvijek nije ukinuta.
Skandalozno je da EU godinama nije bila u stanju povući odlučujuće poteze da bi se implementirale ove presude Europskog suda za ljudska prava i tako uveli međunarodni standardi. Umjesto da se usredotoči na presude iz Strasbourga Johann Sattler, šef Delegacije EU u BiH, nasjeda na priču HDZ-a i njihove lažne narative o navodnoj podzastupljenosti Hrvata u organima vlasti. Izmjena izbornog zakona koju je predložio HDZ BiH značila bi sve osim normalizacije bosanskohercegovačkog političkog okruženja, jer bi osnažila daljnje podjele BiH po etničkim principima i dovela do raspada države.
Zakon o zabrani poricanja ratnih zločina dokazuje da nisu u pravu oni koji godinama tvrde da bi se problemi u BiH mogli riješiti djelovanjem na lokalnoj razini („local ownership“). Činjenica je za to još uvijek nisu stvoreni uvjeti, jer nedostaju lokalni političari koji su sposobni odgovorno raditi za zajednicu i koji su iznad svega voljni da se distanciraju od nacionalističkih nehumanih ideologija balkanskih ratova.
Svojim insistiranjem na lokalnom upravljanju u posljednjih 15 godina međunarodna zajednica je nanijela znatnu štetu i pridonijela sve većem utjecaju kriminalnih etničkih klanova. U tom smislu međunarodna zajednica ima udjela u trenutnoj radikalizaciji razuzdanih aktera koji su nedavno čak propagirali i „miran“ raspad Bosne. Takve izjave se de facto mogu smatrati najavom novih etničkih sukoba.
Činjenica da novi visoki predstavnik, Nijemac Christian Schmidt, sada najavljuje da želi više agirati kao političar nego kao diplomata, daje nadu s obzirom na mnoge neiskorištene šanse i prilike EU i njenih članica zadnjih godina: Međunarodni angažman u Bosni i Hercegovini hitno mora biti korigiran, moraju se implementirati međunarodni standardi, potrebni su angažirani akteri koji su spremni, poput Austrijanca Valentina Inzka u njegovim posljednjim danima na vlasti, povući crvene linije i braniti civilizacijske (evropske?) vrijednosti.
Ovdje treba jasno reći da EU ne smije nastaviti sa politikom okretanja glave od Bosne i Hercegovine, jer nije isključeno da će se zbog toga ponoviti krvavi scenariji iz 1990-ih. Potreban je međunarodni pritisak i potrebni su vizionari koji će robusnim pristupom voditi zemlju ka mirnoj i demokratskoj budućnosti. U tom pogledu su posljednje izjave novog visokog predstavnika korak u pravom smjeru. Nijemac je najavio da je došao kao prijatelj, ali je istovremeno upozorio da bi on također mogao biti neugodan. Bilo bi preporučljivo da se i EU probudi iz dubokog sna i napokon energično poradi na budućem članstvu Bosne i Hercegovine u EU, umjesto da ide naruku ekstremistima i manipulatorima.
