Presuda zločincu Ratku Mladiću posvjedočila je da bosanskohercegovačko društvo još uvijek tapka u devedesetim godinama kada su narodi s ovog područja jedni na druge oštrili kandže i pokazivali zube, dok su njihove bale bijesa betonirale ceste za ubistva, protjerivanje i razaranje.
Upravo ovih dana na društvenim mrežama svjedočimo ratu…Ponovo se nazivaju balijama, četnicima i ustašama…kunu i proklinju jedni druge, govore kako će biti opet klanja, ubijanja i silovanja! Na trenutak, teško je povjerovati da iza svih tih profila, stoje živi ljudi, sposobni da misle ljudi, a da pritom izgovaraju riječi za koje se nisu ni potrudili da izmjere njihovu težinu.
Žalost postaje veća u trenutku, kada djeca krenu da se obasipaju govorom mržnje, podvodeći sve to pod „normalno”, dok takvi komentari i statusi dobijaju enormne komentare podrške. Jasna je poruka: Govor mržnje u ovoj državi se nagrađuje i slavi, a da u tome niko ne vidi nikakav problem!
Nema problema jer su pomjerene moralne i ljudske vrijednosti, a pomjerile su ih političke elite, koje danas drže status quo u kojem se gušimo u problemima, jadu i bijedi, ali i dalje smo spremni reći jedni drugima da će doći vrijeme kada će se opet neki tamo klati, silovati, ubijati…
Duže od dva desetljeća daleko, a još uvijek u devedesetim godinama. Jedni uzdižu, veličaju, dok drugi optužuju. Svi su imali svoja stradanja, i svi imaju svoje heroje, koji su naređivali ubijanja i provodili akcije ubijanja. Čudno je naše poimanje heroja, toliko čudno da izlazi iz granica zdravog mozga.
Tužno je, ali u isto vrijeme i realno da pričamo o ovim stvarima. Tužno jer smo ih davno počeli, a nikada svarili i pozdravili se s njima, a realno baš zato što ih danas živimo, a mogli smo da ih premostimo da smo se potrudili. Umjesto toga i danas vodimo ratove, samo koristimo drugačije metode.
Mržnja je ovdje konstantno prisutna, a njen intenzitet samo ovisi o dešavanjima. Što su dešavanja turbulentnija, mržnja je izraženija. Ovdje je konstantno prisutan proces zacjeljivanja, ali baš u onom trenutku kada je rana na trenutak da zacijeli, desi se ogrebotina i pokrene krvarenje opet. I svaki put se vraćamo na početak.
Živjeti u tom začaranom krugu nije poticajno ni za mlade, ni za stare, ni za bilo koga normalnog. Velika većina je otišla, a otići će ih još više. Mjesta za normalne u ovakvom sistemu, koji produbljuje podjele, zavađa ljude, potiče na mržnju, nema!
Naučili smo djecu da tapkaju u 90-im, a da pritom mnogi od njih 90-ih nisu bili ni rođeni.
