“Egipat – Magičan i mističan”, čitam naslov turističkog pamfleta u rukama starijeg čovjeka na sjedištu ispred mene u minibusu koji vozi od aerodroma u Hurgadi do resorta Long Beach, ex Hilton hotela.
PIŠE: Alena BEŠIREVIĆ
Zemlja koja je, bilo kao dio Orijenta ili kao naslijeđe staroegipatske civilizacije, oduvijek fascinirala zapadnjačke filozofe, pisce, pjesnike, novinare i putopisce, sada turistima, i to jeftino, prodaje i magiju i mistiku.
Ono za čim i danas žudi zapadni svijet očaravalo je i stare Grke i Rimljane. Čak je i Platon po nauk išao u Egipat. Zemlja je kasnije fascinirala i sve druge velike nacije, ali niko do sada u potpunosti nije uspio otkriti tajne o životu i smrti čuvane stoljećima pod blokovima piramida i u natpisima koje je ostavio ovaj drevni narod.
Iako smo skloni da polemišemo o simbolima staroegipatske civilizacije i da tragom rimskog neshvatanja, ismijavamo egipatsku naviku koja životinjama pripisuje božanska svojstva i obratno, još niko do kraja nije demistificirao sve simbole kojima su opisivani život i smrt, pa i ono između.
Fascinacija načinom života onih koji naseljavaju ovu zemlju, koja više nego i jedna druga živi u strogom kontrapunktu između obilja i ništavila, pustinje i oaze, istoka i zapada, života i smrti, nikada nije prestala. Stoga se, među zidovima ograđenim resortima, turistima fasciniranim senzualnim i egzotičnim orijentom nudi obilje u hrani, piću, moru i suncu popraćeno senzualnim plesom mladih animatora u kostimima sa afričkim motivima, koji prate ritmove orijentalnog melosa.
Luksuz Egipta je u trenutnom društveno-ekonomskom kontekstu, kojeg kao tamna sjena prati ostavština Mobarakovog sistema obilježenog represijom, stagnacijom i korupcijom, za prosječnog Evropljanina, pa čak i Bosanca, prejeftin.
Dvanaest dana boravka sa all inclusivom aranžmanom u resortu Long Beacha u Hurgadi iznosi koliko i jedna prosječna plata u BiH, sa uključenom avionskom kartom i vizom koja je potrebna turistima sa bh. pasošem.
Resort i stvarnost
Zahtjev za vizu je u Ambasadi Egipta u Sarajevu potrebno predati desetak dana prije putovanja. Enterijer ove zgrade da naslutiti ambijent u kojem će vas Egipat dočekati. Službenici su ljubazni i poštuju se mjere protiv pandemije, pa nemojte zaboraviti masku, a vizu možete očekivati i dva dana nakon što predate zahtjev.
Resort Long Beach, u kojem odsjedam, podređen je najekstremnijim hedonističkim prohtjevima razmaženog zapadnjaka. Pod zapadnjacima u ovom kontekstu mislim na Evropljane, Amerikance, Balkance, pa čak i na Ruse, jer njih je u Long Beach resortu najviše.
Iza zidina luksuza počinje stvarno putovanje Egiptom koje podsjeća na drevnu civilizaciju u vidu imena malih trgovačkih radnji, koje su nerijetko nazvane po ličnostima koje je iznjedrio stari Egipat. Tako, naprimjer, lanac prodavnica kozmetike u Hurgadi nosi naziv Nefertiti po kraljici koja je vladala u 15. stoljeću p.n.e. Njeno ime se prevodi kao Savršena. Bila je žena faraona i majka šestero djece te se zbog toga smatrala simbolom plodnosti, dok danas širom svijeta predstavlja simbol ženske ljepote. Za njen se život, a pogotovo smrt, vežu mnoge legende i mitovi.
Arhitektura Hurgade ipak govori jezikom islama i u tom duhu se veličanstvene kupole raskošnih džamija izdižu iznad stambenih zgrada novije gradnje i onih skromnijih koje izgledaju poput baraka.
Marina, odnosno luka koja se nalazi iza leđa najljepše i najveće džamije u ovom turističkom gradu, pod nazovem El Mina, ponos je Hurgade i tu je čvorište trgovine koja se bazira na ribi i plodovima mora. Mala riblja pijaca, smještena između džamije i luke, najbolje oslikava svakodnevni život prosječnog stanovnika i kontrast je luksuznim jedrilicama parkiranim na dokovima.
Saobraćaj je u ovom dijelu grada haotičan. Pješački prelazi ne postoje, pa se konstantno čuju automobilske sirene koje upozoravaju pješake. Ulaz u pijacu osigurava metalna kapija i jedan naoružani čuvar u vojnoj uniformi. Iza je haos od boja i pokreta. Tri dječaka sa ribljom kosti protrčavaju pored mene i vrište u trku. Sa moje desne strane je zidić ispred kojeg je postavljen ćilim na kojem sjedi nekoliko muškaraca. Lijevo su štandovi sa različitim vrstama ribe i grilovima. Tu se prodaje i voće i povrće. Posebno su izložene lubenice.
Da papuče nisu prigodna obuća za pijacu, saznajem nakon što sam zgazila paradajz, a pijesak počeo da se lijepi na mokri dio kože.
Hurgada nije klasičan egipatski grad niti oslikava zbilju ovdašnjeg života, saznaću po dolasku u Kairo – prenapučenu egipatsku metropolu koja broji oko 20 miliona stanovnika.
Klimatizovanim autobusom, u pola noći, ka metropoli iz Hurgade za petnaestak turista iz Srbije i novinarku iz Bosne i Hercegovine počinje putovanje dugo 400 kilometara.
Pri ulasku u grad shvatam da je Kairo nemoguće ilustrovati slikama sa Wikipedije.
Crkve i džamije
U jednom kilometru ovaj grad pokaže toliko različitih, često potpuno kontradiktornih prizora koje je vrlo teško staviti u isti kontekst ili o njima govoriti kao o jednom. S druge strane, slike luksuznih hotela, smještenih uz ruševine unutar kojih su torovi ovaca pored kojih se igraju djeca, tvore jednu potpunu sliku života koja se savršeno uklapa u cjelovitu predstavu ove civilizacijske prijestolnice.
Naša turistička ruta počinje u koptskom dijelu Starog Kaira, gdje obilazimo jednu od najstarijih crkvi u Egiptu – Crkvu Presvete Bogorodice, izgrađenu u 3. stoljeću, a poznatiju i pod nazivom Viseća crkva (“El Muallaqa”).
U dvorištu je moderni vrt, a zidovi su oslikani biblijskim motivima. Do ulaza u crkvu, u čijoj je unutrašnjosti izloženo 110 ikona, od kojih najstarija datira iz 8. stoljeća, dolazi se stepenicama. U blizini Viseće crkve je i cijenjena Abu Serga ili Crkva svetih Sergija i Bakha, do koje ćemo doći kroz prolaz koji je ispod razine šetnice i ulaza u Viseću crkvu. Zidovi uskog hodnika kroz koji prolazimo služe kao izlozi knjiga i časopisa o staroegipatskoj civilizaciji. U nastavku su okačene uokvirene stare fotografije koje svjedoče o životu običnih ljudi u Egiptu. Na kraju hodnika su papirusi sa staroegipatskim motivima. Sve je na prodaju. Samo nekoliko koraka naprijed i ulazimo u potpuno drugačije kulturološko ozračje. Abu Serga je izgrađena na mjestu na kojem su se, vjeruje se, skrivali članovi svete porodice: Marija, Josip i Isus. Sačuvani su predmeti koji datiraju iz doba boravka svete porodice i mjesto na kojem je spavao Isus. Motivi na ulazu u ovu crkvu podsjećaju na ornamente karakteristične za islamsku umjetnost.
Vodič nam objašnjava da je ovaj dio Kaira bio uporište kršćanstva u Egiptu sve do islamske ere, iako je većina postojećih zgrada koptskog dijela Kaira izgrađena nakon islamskog osvajanja Egipta.
Poslije kratkog razgledanja crkve, krećemo prema Islamskom Kairu. Na putu do ovog dijela grada vodič pokušava u kratkim crtama prepričati dugu historiju islamskih osvajanja u ovom dijelu svijeta. Priča o sultanima i velikim ratovima dovodi do džamija koje ostaju kao kruna pobjede islama.
Velika džamija Sultana Hasana nalazi se u središnjem dijelu Kaira i sagrađena je 1356. kao vjerska i pravna škola sunita. Ovo je jedna od najgrandioznijih džamija u svijetu i smatra se remek-djelom mamelučke arhitekture.
Raskošna vanjština naslućuje zavodljivu unutrašnjost. Ogromne prostorije, omeđene betonskim zidovima, zastrte su ćilimima, a zidovi ukrašeni ornamentima.
Nasuprot Sultan Hasanove, nalazi se džamija Al-Rifa iz 1361. godine, koja je izgrađena kao njezin pandan. Sa platoa ovih džamija može se vidjeti i Saladinova citadela, koju, nažalost, nećemo obići.
Sveta rijeka
Nakon islamskog dijela grada, vrijeme je za krstarenje Nilom, rijekom koja je Kairu podarila život, a kojoj su zauzvrat drevni Egipćani pripisivali božanske osobine. Za njih je Nil bio odraz nebeske rijeke koja putuje podzemnim i zemaljskim svijetom. Bog svete rijeke Hapi, prikazivan sa štapom u rukama i lotosom na glavi, bio je personifikacija vode i obilja.
Nil nije fascinirao samo drevni narod Egipta, nego je stoljećima poslije i za naučnike uspijevao ostati enigma. Ni Grci, ni Rimljani, iako su pokušavali, nisu mogli pronaći izvorište koje je ostalo nepoznanica sve do 19. stoljeća, kada je engleski istraživač John Hanning Speke prepoznao Viktorijino jezero kao izvor svete rijeke.
Osim značaja koje je ova rijeka imala u opskrbljavanju života, ili baš zbog toga, Nil postaje atrakcija za turiste koji uživaju u krstarenju. Prilazimo brodiću koji izgleda pomalo kičasto, što se potpuno uklapa u kontekst grada koji uspijeva pomiriti sve krajnosti.
Vodič sa pomagačem sjeda na začelje i pušta muziku. Možete zamisliti koliko je moja ekipa iz Srbije (sastavljena većinom od mladih parova) bila uzbuđena kada se sa zvučnika začula melodija kraljeva trash pop ili folk benda – Đogani.
Pomačnik vodiča me poziva da plešemo.
– Može, ako pustiš nešto drugo, odgovaram.
Poslušao me, pa smo plovidbu modrozelenim tokom svete rijeke nastavili u ritmu kombinacije afričkog i orijentalnog melosa. I plesali smo.
Nil, kao simbol života, Kairo nam je predstavio “bogovski”, pokazujući raznovrsnost kultura i civilizacija koje oslikava arhitektura velikih i onih nešto manjih građevina do kojih nam pogled doseže iz perspektive svete rijeke.
Nakon ručka u restoranu, ispred kojeg nas je policija sačekala kako bi zagarantovala, valjda, zaštitu od napadnih prodavača suvenira, krećemo ka jednom od Sedam svjetskih čuda – piramidama. Giza je dio Kaira koji važi za industrijski centar, u kojem se proizvodi cement, pivo, namještaj, odjeća … Udaljena je svega pet kilometara od centra, tako da se i iz grada mogu vidjeti piramide smještene na smrti, kao novom početku, podređenom zapadu.
Simboli piramida
Istok je bio simbol života, dok su se tamo, gdje sunce umire, poredali gradovi mrtvih, hramovi i piramide. Spuštajući se do piramida, vodič, inače Egipćanin, na našem jeziku priča o dinastijama drevnog carstva, ujedinjenju Egipta, faraonima i njihovim misterioznim grobnicama. Pred nama su tri piramide: Keopsova, Kefrenova i Mikerenova.
Keopsova ili Kufuova piramida je najveća na svijetu i visoka je 136 metara (kada je sagrađena, bila je visoka 146 m). Ovo je zvaničan podatak, čije će mi prenošenje, nadam se, oprostiti Semir Osmanagić, alias bosanski Indiana Jones, koji tvrdi da je piramida Sunca kod Visokog veća.
Dakle, najveća i najstarija piramida na svijetu datira iz 26. stoljeća prije nove ere. Sagrađena ja kao grobnica Kufua ili Keopsa, drugog faraona četvrte dinastije drevnog Egipta koji je važio za tiranina i imao najmanje četiri žene i veliki broj djece.
Mit o magiji vraćanja u život, koji se veže uz njegovo ime, zanimljiviji je od poznatih činjenica o njegovom načinu života i samo je jedan od dokaza o značaju koji je magija imala u drevnom Egiptu. Čak se i nastanak tarot-karti pripisuje ovoj civilizaciji.
Ispred piramida je gužva. Tu su grupe turista, beduina koji prodaju suvenire i onih na kamilama koji nude vožnju. Vodič nas je ranije upozorio da će nam ovdje prodavati suvenire po visokim cijenama te da ih je bolje kupiti na provjerenim mjestima.
Nisam poslušala savjet. Kupila sam bijelu maramu sa nekom vrpcom koja se stavlja preko i jednu malu kamenu piramidu.
Shvatam da smo na istočnoj strani piramide jer se ispred nas nalazi grad. Zanimljivo je to s piramidama. Stranice su savršeno orijentirane ka stranama svijeta. Visina piramide umnožena hiljadu miliona puta jednaka je udaljenosti Zemlje od Sunca (s pogreškom od 1 posto). Pošto egipatska civilizacija filozofiju života oslikava simbolima, ovo se često tumači kao pokušaj faraona da se približi nebu ili suncu. Ipak, to je samo jedno od tumačenja koje daje tek naznake o filozofiji života starih Egipćana.
Piramida nosi i druge zagonetke koje tek djelomično, na osnovu matematičkih proračuna, možemo pretpostaviti. Dužina jedne strane četverougaone osnovice iznosi 365,25 piramidalnih lakata, što odgovara broju dana u godini. I ovo ponovo šturo možemo tumačiti kao simbol dimenzije vremena.
Fatmina sfinga
Ovakvih je primjera mnogo, ali se naučnici i dalje vrte u krug oko apsolutne istine. Do nje su i stari Egipćani nastojali doći, što su i simbolički predstavljali u liku božice Maat koja utjelovljuje harmoniju, pravdu i istinu, te predstavlja univerzalni kozmički red kao zakon života.
I velika Sfinga nastala je kao simbol. Nju smo posjetili posljednju i tu sam upoznala prvu i jedinu Egipćanku u 12 dana koliko sam boravila u ovoj zemlji.
Fatma poznaje sve uglove i načine na koje turisti mogu dobiti zanimljive fotografije sa Sfingom. Pokazuje nam kako se treba postaviti kako bi te ”Sfinga poljubila u dupe”. Fatma me uzima za ruku, vodi do drugog dijela platoa i postavlja u drugi kadar. Dok gleda na zaslon mog ekrana, objašnjava šta treba da radim. Na fotografiji ljubim Sfingu.
O Fatmi ne saznajem mnogo jer nemam vremena ni da započnem temu koja se tiče patrijarhalnih pravila po kojima živi. Umjesto upuštanja u razgovor, ostavljam joj nešto egipatskih funti kao zahvalu za fotografije koje mi je napravila. Pitam da li treba još da platim, odgovara kontrapitanjem.
– Jesi li ti zadovoljna?
Zahvalim i potrčim ka ostatku grupe koja se ukrcava u autobus. Dok putujemo u suprotnom smjeru od piramida i sunca, razmišljam o tome koliko bi neprimjereno bilo na kontrapitanje odgovoriti kontrapitanjem.
“Činjenica je da djevojke odrastaju bez radosti; jedna nesreća slijedi drugu, sve dok ne postaneš beskorisna starica, istinski sretna ako se neko sažali na nju”, citat je iz priče “Bahiyyine oči” egipatske književnice Alife Rifaat, kojeg u svojoj knjizi o pravima žena “Hidžabi i himeni: Zašto je Bliskom istoku potrebna seksualna revolucija” prenosi američka književnica, novinarka i aktivistkinja egipatskog porijekla Mona Eltahawy.
Prema podacima iz 2015. godine, u ovoj zemlji je 87 posto djevojčica i žena genitalno osakaćeno, što Egipat dovodi na sami vrh ljestvice zemlja u kojima se ozbiljno krše ženska prava, iako je 2016. donesen amandman na zakon o zabrani genitalnog obrezivanja, čime je ovo djelo kvalifikovano kao krivično. Ipak, kako to sa zakonima biva, on ostaje samo mrtvo slovo na papiru.
U Egiptu većina žena nosi nikab ili hidžab. Teško je govoriti o tačnim podacima o broju žena koje nose neku vrstu pokrivala za glavu, ali se spekuliše podacima od 90 posto. To znači da je danas više pokrivenih žena u ovoj zemlji nego i u jednom drugom periodu od početka 20 stoljeća.
Žene u Egiptu svakodnevno trpe seksualno uznemiravanje i sve vrste nasilja. Prema podacima UN-a, broj onih koje su bile žrtve seksualnog uznemiravanja je 93,7 posto.
Ne treba pomisliti da se žene u ovom dijelu svijetu nisu borile za slobode, jer su, osim feminističkim pokretima, uz rame sa muškarcima početkom devedesetih i tokom Arapskog proljeća stale protiv autokratije i represije kako bi izborile demokratiju koju su vidjele i kao simbol slobode za žene. Iako je svrgnut Mobarakov autokratski sistem, država se nije snašla u novom poretku koji je, ukršten sa snažnim uticajem patrijarhata i nemogućnosti prihvatanja novog sistema, ostavio prostor da se kao plod stoljeća konzervatizma mizoginija još više nadvije nad Egiptom.
U resortu je teško i naslutiti da su prava žena u Egiptu do te mjere narušena. Rijetki će opaziti da sve poslove obavljaju muškarci. Turistkinje, pak, nemaju nikakav problem i uživaju u slobodama za koje često zaboravljaju da su izborene. Zbog toga je život u resortu u ovoj zemlji tek predstava u kojoj se prodaje magija, dok se tamna strana života, baš kao i žene, drže među četiri zida.
Kosmička harmonija
Hurgada kao turistički grad ipak u jednom svom dijelu čuva patrijarhat kao model ponašanja, prema kojem, a to ću saznati samo dva dana nakon dolaska iz Kaira, žena bez pratnje muškarca ne može sjediti u kafani.
Ulazak u jednu takvu kafanu, Mariji, mojoj saputnici u egipatskoj avanturi, i meni omogućila su dva momka koja rukovode turističkim obilaskom Orange i Paradise ostrva. Osim uživanja u plovidbi jahtom i zadovoljstva posmatranja tirkiznog mora ispod debele hladovine koju prave nisko postavljeni suncobrani od palminog lišća, ovo putovanje nudi i mogućnost da zavirite ispod površine Crvenog mora.
Cjelodnevno uživanje u luksuzu, sa uključenim ručkom, pićem, snorkingom i obilaskom dva ostrva, košta 35 eura. Vrednije od luksuza turističkih ostrva, ili bar podjednako vrijedno, jeste poznanstvo sa lokalcima koji će mi dati uvid u stvarni život. Tito je fotograf, a Steve vodič grupe i oni će nam pokazati stvarnu Hurgadu. Pošto je Steve, inače Mustafa, došao taksijem po nas, nakon iftara, otišli smo u centar.
Šetnica obojena ljubičastim svjetlima je prepuna ljudi u pokretu. Mjere protiv pandemije apsolutno ne postoje. Niko ne nosi masku, a o distanci nema ni govora. Maska je obavezna samo u vozilima, a pravila se pridržavaju samo ako je policija na vidiku.
Mustafa nam je kupio sok od šećerne vune, a Tito nas je častio kafom koja ovdje košta tek koji cent više od jednog eura. Ipak, cijena za žene je previsoka, jer one je mogu dobiti samo ako su u pratnji muškarca.
U atmosferi prigušenog bordo svjetla kafane, koju karakterišu visoki stubovi kao odraz islamske arhitekture, kroz razgovor uz tursku kafu saznajem da Mustafa dolazi iz pustinjskog gradića u blizini Hurgade. Diplomirao je geologiju na čuvenom Al-Azhar univerzitetu, ali zbog koruptivnog sistema ne radi u struci, nego od ronjenja, koje mu je bilo hobi, zarađuje za život.
Tito se, ustvari, zove Samy i on je iz Kaira prije nekoliko godina u Hurgadu došao za poslom kojeg je u prenapućenoj egipatskoj metropoli sve teže pronaći. Standard života je jako nizak, plate su male, a o radničkim pravima se ni ne priča. Oni rade bez pauze, sedam dana u sedmici i nemaju platu, nego žive od procenta.
Nasuprot resortima koji oslikavaju samo najbolje od ovog mjesta, kosmička harmonija podrazumijeva i onu drugu krajnost. Koliko god se gnušala nad ogromnim socijalnim razlikama koje podjaruje kapitalizam, a koje su jednako vidljive gotovo svuda u svijetu, ne mogu da ne razmišljam o tome na način na koji su o tome promišljali stari Egipćani.
Materijalno ni u najranijoj civilizaciji nije bilo zapostavljeno, jer se trebalo napredovati u svim sferama života. Do novca je trebalo doći pošteno, a na Ozirisovom sudu za prolazak do vječnog života valjalo je opravdati sve grijehe, pa i one koje se tiču nemoralno ili nepošteno stečenog imetka.
Beduinsko selo Omagera
Pustinja, s druge strane, ne nudi mnogo načina zarade. To sam imala priliku i vidjeti, kročivši u beduinsko selo Omagera, udaljeno oko sat vožnje od Hurgade, koje smo posjetili posljednjeg dana boravka u Egiptu.
Nakon vožnje quada kroz pustinju, u ovom smo selu, koje broji tek 40-ak članova, jahali kamile.
Damjana, koja je bila naš vodič, objasnila je da su beduini u potpunosti isključeni iz društvenog života ostatka države, da pojedine skupine imaju i svoj jezik, te da oni i Egipćane smatraju strancima.
Žene nose nikab i nikada ne idu van sela, jer su putovanja u grad dozvoljena samo muškarcima.
Djeca se igraju improviziranim igračkama od starih konzervi i štapova. Jedan magarac hoda slobodno između baraka umjesto vrata zatvorenim platnima živih boja.
Selo Omagera ima i bunar, pekaru i džamiju, ali stanovnici žive od turizma, tako da, zaključujem, nisu klasični predstavnici života nomadskih plemena kojih u Egiptu, u prostranstvima Sahare, prema nekim procjenama, živi oko dva miliona.
U povratku iz sela posmatramo spektakularan zalazak sunca. Iz perspektive velikog ništavila pustinje u potpunosti je opravdano poštovanje koje su suncu, kao simbolu boga Ra, pridavali drevni Egipćani.
Nakon što se sunce spustilo iza horizonta stigli smo u hotel. Slijedio je check out, koktel uz bazen i oproštajni ples sa ekipom mladih zabavljača koje predvodi Semsem, mladi gutač plamena pravog imena Mohmoud, koji dolazi iz Kaira kako bi zabavljao turiste što se izležavaju po resortima duž obale Egipta.
Na aerodromu me službenica izvodi iz grupe, govori nešto na arapskom i tek, pošto po mom pogledu shvati da je ne razumijem, postavlja pitanje: “Arabi?”.
– Bosnia, odgovaram.
Ona se blago nasmiješi, više za sebe, pa me detaljno prekontroliše i pređe detektorom za eksploziv. Za to vrijeme, moja grupa turista iz Srbije rutinski prolazi kontrolu.
Na ulazu u free zonu policajac pozdravlja sa “Es-selamu alejkum”.
– Mir neka je i s vama, izgovaram na arapskom.
