Za samo nekoliko dana 4.000 uglavnom žena je u Facebook-grupi Nisam tražila iznijelo svoja iskustva sa silovanjem i tretmanom u javnim institucijama, no u BiH ne postoje ginekolozi, policajci, vještaci i drugi stručnjaci obučeni za rad sa silovani ženama, a sudovi silovateljima često gledju kroz prste i smanjuju kazne jer su slabog imovnog stanja ili imaju brojnu porodicu. Inicijativa Nisam tražila, nastala iz istoimene Facebook-grupe, radi na promjeni stanja, no brza reakcija sistema za sada izostaje.
Piše: Rubina Čengić
Tužilaštvo Kantona Sarajevo je, prema navodima pojedinih medija, u optužnici protiv taksiste, koji je osumnjičen za silovanje žene koja je koristila uslugu prevoza, krivično djelo silovanja prekvalifikovalo u spolni odnos s nemoćnom osobom; jedan sudija je silovatelja oslobodio krivice uz napomenu da je slabog imovnog stanja; jedna Tuzlanka tvrdi da je policajac savjetovao da ne kupuje elektrošoker kao zaštitu od silovatelja jer se silovatelj uhelači prije nego bi joj išta uradio, a ona bi mogla imati problem zbog opreme koju posjeduje; u Gradačcu je, na prijavu da 14-godišnju djevojčicu zlostavlja 58-godišnji muškarac, socijalna radnica navodno odgovorila da je djevojčica već bila na obradi, da je puštena kući i da postoji sumnja da se promiskuitetno ponaša, te da se tu ništa ne može napraviti. I tako dalje, i tako dalje…
Za samo nekoliko dana u Facebook-grupi Nisam tražila je više od 4.000 osoba, mahom žena, ostavilo priču o svom iskustvu sa seksualnim nasiljem i tretiranjem silovane osobe u javnim institucijama ili javnom prostoru.
“Ono što se do sad naslućivalo sada je kristalno jasno – mi smo društvo koje njeguje nasilje i mizoginiju. Naša regija i dalje slavi patrijarhat i živi po njegovim postulatima misleći da je to datost koja je nepromjenjiva. Seksualno nasilje i uznemiravanje se događa apsolutno svugdje i da – šokantno je kada pročitate da je seksualni predator doktor, anesteziolog, profesor, ali za osobu koja je pretrpjela seksualno nasilje je apsolutno svejedno čime se ta osoba bavi. Ono je u svim porama društva – u komentarima na društvenim mrežama i u pogledima na ulici. Sveprisutno je, a mnogi ga još nisu ni osvijestili jer nam je to isto društvo nametnulo kao normalno apsolutno neprihvatljiva ponašanja”, kaže Nadine Mičić, jedna od pokretačica inicijative Nisam tražila.
Naime, nakon što je beogradska glumica Milene Radulović izašla u javnost sa svojim iskustvom u školi glume Miroslava Mike Aleksića nakon čega je Aleksić uhapšen, oglasilo se mnogo žena sa sličnim iskustvom, a grupa aktivistica je kreirala Facebook-grupu Nisam tražila koja je vrlo brzo okupila zajednicu od 40.000 ljudi koji ohrabruju, tješe i savjetuje jedni druge, a sve je preraslo u aktivisitčku inicijativu za promjene u sistemu za kvalitetniju zaštite žena i djelotvornije kažnjavanje silovatelja, ali i učinkovitu preventivu.
“Nakon otvaranja stranice pitale smo se hoće li se iko javiti. Šokantno je da je više od 3.000 ispovijesti došlo u prva tri dana, da je stranica okupila više od 40.000 ljudi i bila meta mnogima koji su se pronašli ili bojali prepoznavanja, ali ono što je najbolnije jeste da su te žene odlučile potpunim strancima ispričati svoju priču, neke čak po prvi put. Institucije su ih razočarale i ostavile na cjedilu, ne vjeruju im. Lakše im je bilo podijeliti svoju traumu s internetom i regijom, nego se obratiti onima koji bi MORALI pomoći”, pojašnjava Mičić i naglašava da ova inicijativa na početku nije imala nikakav konkretan cilj osim kreirati platformu na kojoj će žene i muškarci (ali zaista većinski žene) moći bez straha, osude i uvreda podijeliti svoju priču.
“Zaista nismo slutile da će odjek biti ovoliki, ali to je zapravo potvrda veličine problema u cijeloj regiji. Nakon što je stranica bila blokirana zbog količine prijava, shvatile smo da je naša dužnost pokušati nešto više. Mjesec dana smo pažljivo bilježile sve ono što su žene pisale kao probleme sistema i sastavile to u tri zahtjeva Parlamentu Federacije BiH. Odgovora još nema”, kaže Mičić i naglašava da je u prvih par mjeseci podrška došla iz brojnih organizacija koje nude svoju besplatnu psihološku i pravnu pomoć, međunarodnih organizacija koje su ponudili svoju pomoć u vidu pritiska na vladajuće strukture…
“Definitivno najveći uspjeh jeste da se konačno o seksualnom nasilju počelo govoriti”, zaključuje Mičić.
Inicijativa Nisam tražila je početkom februara 2021. od Parlamenta FBiH zatražila da: seksualno uznemiravanje uđe u Krivični zakon FBiH kao što je to definirano Zakonom o ravnopravnosti spolova; da se zakonska regulativa u BiH kada je u pitanju silovanje i seksualno uznemiravanje uskladi s Istanbulskom konvencijom s posebnim akcentom po pitanju zastare; da se izdvoje budžetska sredstva za formiranje centara za hitnu pomoć osobama koje su proživjele seksualno nasilje gdje osoba može dobiti besplatnu pravnu i psihološku pomoć i da se modeli zaštite i prepoznavanja seksualnog nasilja tretiraju kroz kurikulume u osnovnim i srednjim školama te fakultetima. Odgovor do okončanja ovog teksta nije stigao.
Odgovor nije dobila ni Fondacija Cure koja je povodom 8. marta organizovala stajanje uz slogan Nisi sama! s ciljem da skrene pažnju na stereotipe o seksualiziranom nasilju, te objavili saopštenje u kom su od vlast tražili da uspostave nultu stopu tolerancije na seksualno nasilje.
U Agenciji za jednakopravnost polova u BiH pak kažu da su u saradnji s regionalnim srodnim organizacijama izradili akcioni plan i da pripremaju određene inicijative prema Parlamentu FBiH i ministarstvima zdravstva. Direktorica Samra Filipović-Hadžiabdić kaže da su i u Agenciji bili neprijatno iznenađeni količinom iskustava koja su se pojavila u okviru inicijative Nisam tražila, ali i dodatno iznenađeni reakcijama poput pitanja gdje su bile do sada, šta li su one radile, zašto nisu ranije… I da je upravo zbog toga dobro što se pojavila ova inicijativa jer su počele otvarati tabu-teme što je jako dobro za kreiranje pravednijeg odgovora sistema.
“Našem društvu treba katarza, žrtve moraju progovoriti i time olakšati sebi, a nama u sistemu skrenuti pažnju na činjenicu da se problem seksualnog uznemiravanja i nasilja mora raditi mnogo više, ali nam i ukazati na najveće prepreke za žrtve seksualnog nasilja jer samo tako možemo identifikovati probleme u sistemu jer ne možemo znati da postoje dok neko ne ukaže na njih”, kaže Filipović i naglašava da u BiH koja je potpisnica Istanbulske konvencije, sve institucije vlasti imaju obavezu da se prema žrtvama nasilja svakog oblika ponašaju odgovornije.
“Obaveza svih je da djeluju gdje god mogu i trebalo bi da svako radi ono za šta mu se ukaže prilika, ali se mnogi zaklanjaju iza nadležnosti. Propali su nam neki sjajni projekti jer pojedine institucije odbijaju da nešto urade uz obrazloženje da to nije njihova nadležnosti i u toj igri prebacivanja loptice nam prođe vrijeme”, kaže Filipović-Hadžiabdić.
Najavljuje da će Agencija u skorije vrijeme, uz pomoć USAID-ovog projekta za implementaciju obaveza iz Istanbulske konvencije, otvoriti krizne centre za žrtve seksualnog nasilja,te da od nevladinih organizacija očekuje da budu pomoći i podrška žrtvama seksualnog uznemiravanja i nasilja na putu kroz sistem.
A put kroz sistem nije ni malo lak i rijetko završava kaznom za silovatelja.
Fondacija Udružene žene iz Banjaluke prati suđenja za seksualno uznemiravanje i nasilja.
“Mi u BiH nemamo izgrađene sisteme za rad sa žrtvama nasilja kako to propisuju standardi i konvencije. Naime nije isto raditi sa ženama koje su preživjele porodično nasilje i žrtvama seksualnog nasilja jer žrtve seksualnog nasilja moraju dobiti hitni forenzički pregled koji ih neće dalje stigmatizirati, policija mora imati senzibiliziran pristup i bez osude ponuditi pomoć, a mi u BiH u okviru sistema nemamo obučene stručnjake – ginekologinje, policajke i druge stručnjake i stručnjakinje”, pojašnjava Aleksandra Petrić, izvršna direktorica u Udružene žene. Naglašava da nemaju adekvatan tretman ni kada slučaj dođe do suda.
“Neki sudovi imaju sisteme za pravnu i psihološku podršku svjedokinjama, ali oni sami određuju ko može dobiti tu pomoć, pa je najčešće dobiju svjedokinje žrtve ratnih silovanja dok žene žrtve mirnodopskih silovanja budu uskraćene za tu podršku bez obzira na nivo traumatizacije i čak i ako tužilac ukaže da se radi o visokotraumatiziranoj svjedokinji. Sudovi pri tom zaboravljaju da žrtve imaju pravo da odbiju svjedočenje i to je najčešće problem da suđenje bude završeno uspješno za žrtve”, kaže Petrić i naglašava da treba raditi s uposlenicima u pravosuđu jer uslovi postoje i ako su primjenjivi za žrtve ratnih silovanja – mogu biti primjenjivi i na žrtve mirnodopskih silovanja.
U Zenici Duška Andrić-Ružičić iz Centra ženskih prava kaže da monitoring deset općinskih i kantonalnih sudova pokazuje da je kaznena politika takva da silovatelj dobije između šest mjeseci i deset godina zatvora i najčešće uslovno s tim da je najveća kazna rijetko izrečena.
“Nas zabrinjava blaže kažnjavanje pri kom se zanemaruje činjenica da zakon predviđa da pokušaj bude kažnjen kao izvršenje, a da blaža kazna mora biti jako dobro obrazložena. Često se srećemo i s uslovnim kaznama za pokušaj – samo jednom nije bilo uslovne kazne i to za otca koji je pokušao silovati kćer. Problematične su i olakšavajuće okolnosti u presudama poput porodičan čovjek ili je slabog imovnog stanja ili ima troje djece ili je mlađa punoljetna osoba. Za nas je vrlo upitna relevantnost ovakvih olakšavajućih okolnosti, bez obzira i na protok vremena između djela i izricanja presude. To proizilazi iz stava našeg društva prema seksualiziranom nasilju uopšte – mi nismo spremni da shvatimo da je trauma silovanja i seksualiziranog nasilja za ženu nešto najgore, pa se bagateliše ili umanjuje značaj tog zločina”, pojašnjava Andrić-Ružičić. Smatra da žene neće lažno prijavljivati silovanje jer se potom mora nositi sa osudama.
“Kod nas se uvijek sumnja da je žena napad nečim izazvala, kako god da je obučena ili kako god da se ponašala i uvijek će biti osuđena. Kod nas se kaže ne bi cuko da kuja nije mahnula repom ili ko se tuče taj se voli i slično, a uz to se propituje što se nije branila, kako je bila tako svjesna i pribrana. Sve ovo je pogibeljno za žene i zbog takvog stave javnosti one se teško odlučuju prijaviti seksualizirano nasilje jer znaju da je stav javnosti – stav institucija jer u tim institucijama rade ljudi koji dolaze iz te javnost, muškarci i žene odgojeni po istim principima po kojima funkcioniše i ta javnost i nisu oni krivi nego ih niko nije naučio da može i drugačije. Nije to stereotip, nego ne postoje institucije koje obrazuju za senzibilnost, a patrijarhalne matrice javnosti se prenose i u institucije”, pojašnjava Andrić-Ružičić,
Da bi promijenili stanje, u saradnji s Centrom za edukaciju sudija i tužilaca, CŽP radi edukacije s policijom i pravosuđem.
“Mi s njima razgovaramo o stereotipima i predrasudama, o svemu što ne uče u školi i mislim da tom edukacijom oni dobiju uporište za drugačiji stav, a i međusobno razmjene mišljenja i shvate da nisu sami. Tako smo na jednom seminaru dobili izjavu sudije koji kaže da mora mijenjati stav i da to jeste teško, ali ne boli, a nakon jednog seminara smo u presudi prvi put pročitali da sudija u obrazloženju presude napiše da neko ne može dobiti smanjenju kaznu jer je otac troje djece, nego može biti i strožije kažnjen jer je zlostavljao majku troje djece. To su jako važne promjene”, kaže Andrić-Ružičić, ali naglašava da je sramotno da još uvijek imamo nastavnike, ministre i druge javne dužnosnike koji su osumnjičeni ili osuđeni za seksualizirani zločin, a još uvijek rade na tim javnim pozicijama što pokazuje da smo društvo koje njeguje kulturu koja toleriše nasilje s pozicije moći gdje žrtva nije imala šanse da se odbrani.
“Te ljude ne treba učiti da rade svoj posao, oni to znaju jako dobro, ali ih moramo natjerati da se zapitaju zašto tolerišu seksualizirani zločin učinjen s pozicije moći”, zaključuje Andrić-Ružičić.
Glumica Mona Muratović smatra da se u bh-društvu, bez obzira na inicijativu Nisam tražila i veliki broj javno iznesenih iskustava žrtava, ništa nije promijenilo.
“Svaka kazna ima za cilj da kazni počinioca i upozori potencijalne počinioce, ali ja se bojim da mi kao društvo njegujemo tradiciju šamara, odnosno muške fizičke reakcije na žensko tijelo, bilo ono pod zarom ili u minjaku, pri čemu se zaboravlja da mi imamo pravo da nas niko ne dira i ne komentariše i ne znam zašto se muškarci osjećaju pozvani da komentarišu žene… Prvi korak u produbljivanju loše situacije jeste relativiziranje trauma žrtve i zlostavljač nema pravo na to, ali mi imamo zlostavljački mentalitet i sigurna sam da postoje hiljade grupa u kojima muškarci jedni druge potiču na seksualno nasilje. Kao društvo bi trebali početi od svakog dječaka odgajajući ga da ne bude zlostavljač jer šta mogu samosvjesne žene u mizoginom društvu?”, pita Muratović. Smatra da seksualizacija ženskog tijela doprinose plastične operacije, modna industrija i druge konzumerističke pojave koje idu u pravcu zlostavljanja žena i mijenjanja koncepta žene.
“Imam osjećaj da ova mizogina zajednica jako dobro radi, provodi indoktrinacija i mušku figure suprotstavlja ženi. S pričom Danijele Shifeld smo obeshrabrili svaku ženu i djevojčicu da ikada progovori jer je Danijela stavljena na stub srama, optužena je da je sama tražile… zaboravljamo da biti tih i ne opredijeliti se pomaže zlostavljaču, dodatno povrjeđuje žrtvu”, kaže Muratović i naglašava da BiH možda i ima dobre zakone, ali je na terenu stanje jako loše i nema sistemskih odgovora, pa je akcija za žene iz sigurnih kuća koju vode Infohous-a i Dženane Alađuz jako dobar i važan projekat.
I u Nisam tražila nisu zadovoljni odgovorom države na iskustva žrtava.
“Suština ove države je da te silne komplikacije postavljene u sistemu tjeraju da gubiš volju i odustaneš. Nikad ništa nije u nečijoj nadležnosti i uvijek je neko drugi kriv. Kucalo se na toliko vrata i gotovo uvijek smo dobili odgovor da su vrata pogrešna. I to je ono na što običan čovjek uvijek nailazi. I onda se neko pita zašto žene ne prijavljuju uznemiravanje i nasilje?”, kaže Mičić i naglašava da su organizacije civilnog društvo dobro odreagovale na trenutak.
“Svi su bili u čudu kada su vidjeli koliki je odjek stranica dobila u svega tri dana. Ovo je bila stvar momentum – voz je došao, mnogi su uskočili, sad je važno da ga dobro i pametno usmjerimo. Odredište znamo”, naglašava Mičić.
One za sada prikupljaju iskustva žrtava i traži konkretna rješenja: spremaju projekte, priručnike, seminare, u direktnoj su saradnji s UN women i mnogobrojnim ambasadama u BiH, pokušavaju stupiti u kontakt s vlastima u FBiH, pregovaraju s Vladom kantona Sarajevo koja je najavila značajne promjene i sarađuju s bliskim organizacijama iz regije.
Inače, u februaru su na nivou regije BiH-Hrvatska-Srbija definisane preporuke za adekvatniji odgovor sistema na seksualno uznemiravanje:
– Usklađivanje postojećih zakonskih rješenja s Istanbulskom konvencijom, kao i donošenje potrebnih zakonskih i podzakonskih akata, koji regulišu oblast seksualnog nasilja i uznemiravanja. Relevantnim propisima, pozvati državu na dužnu pažnju („due diligence“) u prevenciji, zaštiti, procesuiranju i sankcionisanju nasilja, u skladu s Istanbulskom konvencijom; provoditi edukacije za profesionalce (uključiti sudije, tužioce i advokate) o postojećim zakonskim rješenjima u oblasti seksualnog uznemiravanja. Dosadašnja praksa je pokazala da se ova rješenja, iako postoje, slabo ili nikako ne koriste, te je potrebno edukovati profesionalce o potrebi korištenja istih.
– Provoditi edukacije o prepoznavanju i zaštiti od seksualnog uznemiravanja na svim nivoima obrazovanja, od predškolskog do obrazovanja na fakultetima. Osigurati posebne edukacije na fakultetima koji obrazuju subjekte zaštite za postupanje u oblasti rodno zasnovanog nasilja, uz uključivanje iskustva organizacija civilnog društva.
– Osigurati potrebnu podršku za žrtve seksualnog nasilja i uznemiravanja, uključujući zdravstvenu, pravnu i psihološku pomoć, kroz osnivanje kriznih centra što je obaveza prema Istanbulskoj konvenciji.
– Provoditi javne kampanje koje će za cilj imati podizanje svijesti o neprihvatljivosti i prepoznavanju seksualnog uznemiravanja, podrška ženama da izađu i otkriju svoja iskustva, podrška muškaraca u sprečavanju seksualnog uznemiravanja.
– Kontinuirano raditi s medijima, s ciljem adekvatnog prikazivanja slučajeva seksualnog uznemiravanja i nasilja, kako bi se izbjegla stigmatizacija žena koje su doživjele seksualno nasilje i uznemiravanje. Važno je da žene koje se nalaze na mjestima odlučivanja u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti pruže podršku žrtvama seksualnog uznemiravanja i doprinesu podizanju svijesti o neprihvatljivosti ovog oblika ponašanja.
Monitorke Fondacije Udružene žene i partnerskih organizacija su 2019. godine pred 8 osnovnih sudova u Republici Srpskoj – u Banjaluci, Prijedoru, Doboju, Višegradu, Foči, Trebinju, Sokocu i Bijeljini, 2 pododjeljenja osnovna suda u Banja Luci i Laktašima, te Osnovnom sudu Sokolac u Istočnom Sarajevu i Osnovnom suda u Brčko distriktu BiH pratile suđenja za 203 djela rodno zasnovanog nasilja, krivična i prekršajna među kojima je najviše nasilja u porodici i neplaćanje alimentacije, ali i obljuba na djetetom mlađim od petnaest godina – 7; iskorištavanje djece i/ili maloljetnika za pornografiju – 7; proganjanje – 5; silovanje – 4; polno uznemiravanje – 2; teška tjelesna povreda – 2; upoznavanje djece s pornografijom – 1; trgovina djecom – 1; spolni odnos s nemoćnim licem -1; zlostavljanje, mučenje i drugo neljudsko i ponižavajuće postupanje – 1
Prema podacima Agencije za jednakopravnost polova, OSCE je u proljeće/ljeto 2018. godine proveo Studiju o dobrobiti i sigurnosti žena u BiH s akcentom na probleme vezane za nasilje nad ženama i nasilje u situacijama sukoba.
Istraživanje je provedeno na osnovu reprezentativnog uzorka od 2.321 žene u dobi između 18 i 74 godine koje žive na prostoru Bosne i Hercegovine i pokazalo je da je 7 posto ispitanica nakon svoje 15-te godine doživjelo nasilje partnera s tim da je njih jedan posto nasilje doživjelo u posljednjih 12 mjeseci prije istraživanja, a jedan posto seksualno nasilje od čega njih 0,40 posto u posljednjih 12 mjeseci prije istraživanja.
U ovom istraživanju primijenjena je metodologiji koju je koristila Agencija za osnovna prava EU (FRA) 2012. godine u istraživanju obavljenom o nasilju nad ženama u 28. članica Evropske unije i stoga je uporedivo s njim.
