Nastupali su u pabovima, klubovima, restoranima, kafanama… Kada je, kao prepisana iz naučanofantastičnog horora, počela epidemija izazvana nepoznatim virusom u Wuhanu, gradu na ušću rijeke Hanshui u Jangce, gdje su poplave redovne kao suša u pustinji Atacama, još su svirali.
Piše: Edin Salčinović
Zatvarali su se najveći međunarodni aerodromi, ali je još bilo teško zamisliti da može biti zatvoren i pab. Samo, prije virusa širila se priča, a s pričom i strah. Možda bi prikladnije bilo reći nesigurnost. Kako god, svirki je bilo manje. Onda je, jednog dana, riječ epidemija, u službenim izvještajima i medijima, zamijenila riječ pandemija. Zatim smo naučili šta znači riječ lockdown. Potom smo se upoznavali sa finim semantičkim nijansama koje razlikuju izolaciju od samoizolacije. Onda su se neki podsjetili, a neki naučili, šta je policijski sat. U svakom slučaju, niko više nije svirao. Mislim, u pabu. Kafani. Restoranu. Da, na onim mjestima koja zovemo lokali.
I muzičke zvijezde, sa scene koju kod nas zovu regionalna, počele su javno prijavljivati nedostatak rada i novca. Cover bendovi i muzičari koji nastupaju u “lokalima”, bili su lišeni takvog luksuza, kao što su lišeni i tantijema. Da, mislim na javno oglašavanje.
Ko su uopšte ljudi koji sviraju u pabovima, klubovima, restoranima, kafanama? Jeste, u lokalima. Dino Džihić, one man show, je profesor b/h/s jezika i književnosti koji nikad nije radio u struci. Esma Numanović, kantautorica, studentica je master studija Međunarodnih odnosa i diplomatije. Mirza Sijerčić je student saksofona na Muzičkoj akademiji Sarajevo. Njih troje sa nama su podijelili svoje priče. Neko je uspio svirati i prošle godine, neko je ostao bez nastupa. Svi su tokom lockdowna radili na autorskim stvarima. I svi se slažu da nedaće koje je donijela pandemija dijele sa velikim brojem ljudi koji čine esnaf.
Priča br. 1: U pandemiji sam imao 170 svirki
Mislim da je sve stalo 14. marta. Sjećam se da sam zadnju svirku imao u Aquariusu, i bilo je baš dobro. Onda su došle zabrane. Kao i svako, mislio sam da će trajati do ljeta. Sigurno sam tri mjeseca proveo kući, bez svirke. Naravno, neki ljudi još nikad nisu počeli svirat. Ali, pošto sam ja one man show, za mene se uvijek nađe kvadratni metar. Tako da, čim su lokali otvoreni, počele su opet i svirke.
Kad god nastupam, nosim svoju opremu. Volim da mi je sve pod konac. Moj koncept one man showa sličan je onome što radi Ed Sheeran, samo malo kompleksnije. Sviram gitaru u looperu, na lyerima, sviram ritam, pa perkusije overdub, sve to u stvarnom vremenu dok pjevam pjesmu. Pod rukom imam touchpad, na kojem sviram udaraljke ili samplove, a pod nogom kick od bubnja, koji sviram uporedo s tim. Tako da sve zvuči kao da sviraju tri ili četiri čovjeka. To je pravo zahtjevan koncept. Uz sve to, ima i puno kablova.
U ta tri mjeseca koja sam proveo kući, u sobi sam, od svoje opreme, smontirao studio. Radio sam autorske stvari. Radio sam i pjesme za druge izvođače. Napravio sam i nekoliko online svirki, koje sam steamovao na Facebook i Instagram. Uspio sam sve smiksati, poslati digitalni signal na Facebook, snimiti mobitelom, i ide live stream. Ljudi su to dobro popratili, komentarisali su, naručivali pjesme. A i meni je nedostajala publika, pa mi je bilo zadovoljstvo što bar tako sviram. Nastojao sam da počnem iza policijskog sata, kada ljudi moraju biti kući. Mada, mislim da online koncerti ne mogu funkcionisat. To ja kao da pustite snimak sa Youtubea. Stvarno nema smisla da neko plati da bi gledao online koncert.
Snimao sam i spot za jedan svoj singl. U spotu je trebalo da avion preleti iznad mene, to bi odgovaralo temi pjesme. Na internetu sam vidio da ima jedan let sa sarajevskog aerodroma. Otišli smo do piste, ali avion nije poletio. Kasnije sam zvao aerodrom, pitao kada ima prvi let. Gospođa koja se javila, pitala je: ”Let za gdje?”. Za bilo gdje. Ona je pitala: “Pa gdje želite da putujete?”. Bilo gdje, samo da poleti avion.
Poslije sam malo izgubio volju. Rasteglo se. U medijima se priča o kraju svijeta i pandemiji apokaliptičnih razmjera. Trebalo mi je da od toga malo pobjegnem u prirodu.
Dođe ovakva situacija, čovjek počne preispitivat da li je ovo posao kojim će se bavit još pet ili deset godina. Prije pandemije, 10 ili 12 godina svirao sam između 250 i 300 svirki godišnje, i u BiH, i na Jadranu, i na Atlantiku, tako da je bio pravi šok što odjednom ne mogu svirati. Počne su gubiti i entuzijazam, čovjek više ne želi da svira. Onda se u maju sve otvorilo, ljudi su opet počeli praviti svirke. Svirao sam i neke male svadbe, okupljalo se desetak ljudi. Na tim prvim svirkama nisam se osjećao kao da sam na svom terenu. Ispao sam iz fazona, što se kaže. Ali kasnije je krenulo, opet sam se osjećao ispunjeno. Onda je počela turistička sezona u Hrvatskoj. Tamo inače sviram preko ljeta. To mi je jedini highlight prošle godine, nešto za što mogu reći da je lijepo. Proveo sam dva mjeseca na Jadranu, svirao na otocima, a uspio sam se i odmoriti.
Nije bilo nešto drugačije, osim što su se kafići ranije zatvarali. Svirke su kretale ranije, jer se zatvaralo u ponoć. A ljudi su bili opušteni, moguće da su svi poželjeli druženje, o pandemiji se uopće nije govorilo. Turista je bilo, ne mogu reći da nije. Već deset godina sviram tokom ljetne sezone na Jadranu, ne bih rekao da je bilo nešto pretjerano manje turista. Sviram u jednom mjestu na Pelješcu, i tu je bilo čak 30 posto više gostiju. To je mjesto u kojem se skupljaju surferi, a ove godine nisu mogli otić u Španiju ili negdje drugo.
Na kraju sam u 2020. godini imao oko 170 svirki, s tim da tu računam i dva i po mjeseca prije zatvaranja. U januaru sam ima 30, svirao sam svaki dan. U februaru 25 ili 26.
Što se tiče finansija, sviram za isto novaca kao i prije, ali vidi se da je ljudima teže organizovat svirku, izmirit sve troškove itd. Ipak, uvijek sam bio realan. I prije pandemije, i sada. Tako da, svi koji su me zvali da dođem svirat, nisu pitali može li sada nešto jeftinije. Mada, i to bi bilo ok ako bi dobio kvantitet, nekih četiri ili pet svirki mjesečno u tom prostoru. U tom slučaju mogu praviti kompenzaciju, jer imam stalni angažman. Sam sam sebi menadžer otkad radim, tako da uvijek nastojim ugovorit ono što mi odgovara. Ako idem u jedan grad, pokušavam ga odmah povezat sa drugim i trećim. Ali, da radim samo zbog novca, možda bih počeo radit nešto drugo. A šta god drugo da počnem radit, neće me ispunjavat kao ovo.
Iako sam po zanimanju profesor b/h/s jezika i književnosti, nikada nisam radio u struci. Samo sam u školi odradio pripravnički. U životu sam radio svašta, ali je sve bilo hobi, a muzika posao. Mislim da je to jedini način da se živi od muzike, ako se na sve gledao kao na ozbiljan posao, koji čovjek i voli. Mada, meni je posao dok se vozim na destinaciju, dok postavljam opremu, a kada sjednem svirat, počinjem uživat. To više nije posao. Posao je prije i poslije svirke.
Ne bi mi bio problem raditi nešto drugo, ako bi ostali bez svirki. Prijavio sam se na mnogo konkursa otkako je počela pandemija, za novinara, za animatora u migrantskom kampu, ali kada sam izbalansirao stvari, nisam počeo raditi ni jedan od tih poslova iz razloga što još imam svirki. Ako bi izgubio tri ili četiri svirke mjesečno, novi posao mi već ne bi bio rentabilan.
Nadam se da će svijet poslije pandemije izgledati kao i prije pandemije. Bar 90 posto. Ako se ljudi ne naviknu previše na život u izolaciji, biće dobro. Najviše me strah asocijalizacije. Ljudi postaju nesložni u rješavanju bilo kakvog zajedničkog problema. Žao mi je što je tako.
Priča br. 2: Nula je postala jako frustrirajuća
Do marta ove godina sam nastupala, s tim da je bilo sve manje nastupa. Primijetilo se da će naići rezovi, da neće biti baš mnogo prilika za svirku. U medijima su već tada počele najave da dolazi velika opasnost po građanstvo i da ćemo sve manje i manje biti u prilici da imamo bilo kakvu interakciju sa publikom. Mislim da sam oko 1. marta održala posljednju svirku. Nakon toga, do dana današnjeg, nisam imala nastupe na kakve sam navikla (jednom prilikom sam otpjevala svoje dvije pjesme). Tako da, što se tiče finansijskog aspekta, prestala sam zarađivati od live nastupa.
Prije sam imala jako intenzivne i česte nastupe, pogotovo posljednje tri-četiri godine. Prvi put na stage sam stala prije devet godina. U početku je to bilo jednom u dvije sedmice, kasnije i po pet puta sedmično, čak i dva puta dnevno. Nekada je bilo jako zamorno, ali mi je donosilo i veliko zadovoljstvo, kako zbog toga što imam toliko angažmana, tako i zbog toga što je mnogo dragih lica dolazilo na te svirke. Pored toga je donosilo i zaradu, uredno sam plaćala studij, te sam od 18 godine sam sve radila samostalno. Sa novonastalom situacijom ta zarada je srezana na nulu. Ta nula je postala jako frustrirajuća.
Od samog starta pandemije sam upozoravala na mnoge kategorije koje će biti ugrožene, ali nisam smatrala muzičare i muzičarke automatski najugroženijom kategorijom. Ispostavilo se da su kulturni i sportski radnici, kao i svi ljudi koji moraju imati izravnu interakciju sa publikom, dobro osakaćeni.
Da smo prepušteni sami sebi – jesmo. Niko nije ni očekivao da će neko trčkarati za nama i spašavati nas. Međutim, kao i svi ljudi u ovoj državi, i mi plaćamo poreske doprinose, zaslužni smo za zaradu kafića, pubova i klubova gdje su se održavale takve svirke. Veliki je priliv novca od događaja, koncerata i svirki. Međutim, to je trenutno stavljeno u drugi plan i ja to razumijem. Prije svega, kod nas ni zdravstvo nije dovoljno funkcionalno, uz dužno poštovanje prema svim zdravstvenim radnicima.
Ljudi su se smijali Nini Badrić kada je izjavila da su muzičari u škripcu. Smijali su se i drugim popularnim muzičarima koji su tražili bilo kakav honorarni posao. Narod smo koji voli da se smije, valjda na taj način zaobilazimo tugu. Ali muzika je svugdje prisutna, u shopping centrima, čekaonicama, u svakom prostoru. Život bez muzike i muzičara/ki bi bio sablasan.
U svemu tome, moja sreća je bila što sam imala dovoljno dobar stalni posao da mogu ostati finansijski neovisna. To podrazumijeva plaćanje kirije, režija, hrane, sopstvenih izdataka… Sada se većini život sveo na puko preživljavanje, što užasno zvuči. Svi ljudi kojima su live nastupi bili primarni izvor prihoda postavljaju pitanje šta i kako dalje? Znam mnogo ljudi kojima je egzistencija ugrožena.
U međuvremenu sam shvatila da želim praviti svoju muziku. Tokom pandemije sam objavila dvije pjesme. Jednu u aprilu, drugu u septembru. To mi je dalo motiv da radim dalje. Snimila sam i jednu pjesmu 2019, tako da imam tri singla. Osjećam da želim u potpunosti krenuti u pravcu kreiranja autorske muzike. Na taj način mogu postati etablirana muzičarka, kantautorica i pjevačica sa svojim imenom i prezimenom. Zbog toga sam prestala raditi sa bendom. Ostao je hobi bend koji više ne može ni probati, jer su prostori za probu mali. Meni je preostalo uzeti gitaru, instrumentale mojih prijatelja i za to vezati tekstove koje sam godinama pisala. Sada intenzivno radim na objavljivanju prvog albuma.
U situaciji u kojoj se trenutno nalazimo coveri su, čini mi se, finansijski isplativiji od autorske muzike. Živim nastupom se može zaraditi lijepa svota, ako kvalitetno radite svoj posao. To je za mene bilo sjajno, imala sam prihode za sve što mi je trebalo. Od autorske muzike, kao mlada i nova umjetnica, još nisam zaradila niti fening. Srećom, nikad nisam ni maštala da bih od muzike mogla zarađivati.
U Bosni i Hercegovini još nisam pronašla diskografsku kuću koja bi bila zainteresirana za moje radove. Većina tih kuća se bavi drugim žanrovima. S obzirom na to da moj žanr nije toliko popularan (nisam sigurna ni koji je to žanr), ne očekujem da neka diskografska kuća stane iza mog rada. Naravno, bilo bi lijepo da takvo nešto postoji, ali bih se vjerovatno morala kretati prema Zagrebu, Beogradu ili drugim gradovima u regionu. Međutim, to nije moj cilj. Moja želja je da moj prvi album bude sarajevski, bosanskohercegovački album, koji bi ostao ovdje, u analima ovih lijepih prostora. Nade polažem u to da ću biti sposobna objaviti „samizdat“.
Pjesme sam objavila na svom YouTube kanalu i putem platformi za digitalni stream, kao što su Spotify, Deezer, iTunes i sl. Sa reakacijama publike sam jako zadovoljna. Nisam megalomanka, pa se zbog toga većina ne bi složila da su cifre zadovoljavajuće. To su još uvijek mali brojevi pregleda koji ne mogu parirati velikim zvijezdama na Balkanu i u svijetu.
Pandemija će se možda nastaviti, ali ja moram raditi. Nadam se da me neće zaustaviti u tom procesu. Ipak, ako bi predugo trajala, nisam sigurna šta da očekujem.
Alternativa za žive nastupe bi moglo biti uspostavljanje domaćih digitalnih platformi za održavanje online koncerata, koji su u nekim regijama svijeta već uveliko zastupljeni. U Evropi su održavani drive-through koncerti. Ljudi dođu u automobilima na veliku poljanu i slušaju izvođača koji je na velikoj sceni i poštuju se sve epidemiološke mjere. Također, možemo uzeti u obzir strane trendove, kao što je Tiny Desk Concert (NPR) ili live nastupi sa manjim muzičkim formacijama, koji bi se eventualno naplaćivali. Međutim, u ovom trenutku ne znam ko bi izdvajao novac za to.
Dua Lipa je nedavno imala online koncert koji je pratio ogroman broj ljudi. Karte su se plaćale online, te je svako imao svoj pristupni link. Nama najbliži koncert koji može parirati spomenutom jeste novogodišnji koncert koji je za svoju publiku nedavno priredio jedan od najpopularnijih muzičara na Balkanu, Dino Merlin. Zajedno sa svim ljudima koji su bili zaduženi za produkciju, realizaciju, te audio i video performanse je „zadao zadaću“ mnogim drugim muzičarima i muzičarkama. Još jedan od sjajnih nastupa koje sam primijetila jeste „Live In The House“ koji je snimila Seka Aleksić. To su dva videa objavljena na Youtube-u, koji ukupno čine 60 minuta nekih njenih pjesama izvedenih u totalno novom maniru na koji do sada nismo navikli. Neko će se možda iznenaditi, ali taj video se može uporediti sa Erykahom Badu, koja je na sličan način prethodno snimila „Quarantine Concert Series“. Ta „sobna stvar“ je bila plasirana na YouTube i ostvarila je veliku gledanost. Ipak, to su zvijezde koje imaju veliki broj pratilaca, što implicira i određenu zaradu. Što se tiče cover bendova i nas koji smo manje popularni, znam samo da Jelen Music Show iz Banjaluke organizuje live koncerte, te da BHRT emituje emisiju Corner, u kojoj nastupaju bosanskohercegovački muzičari/ke.
Kada bih ja sada organizirala bilo koji tip navedenih koncerata, ne znam gdje bi mi bila glava, a gdje rep. Polomila bih se, i fizički i psihički, a na kraju uopšte ne mogu ni da kalkulišem kakva bi bila korist od svega toga. Na svu sreću, oko sebe imam ljude koji vole ono što radim, pa mi je lakše kada oni/e kažu: “Jao, kaćeš više?”. Svjesna sam da ću najaviti i napraviti hampu od prve naredne svirke, ma u kojem god formatu da se ona održala.
Počinjem vjerovati da će onog dana kada bude proglašen kraj pandemije – to biti „raspašoj“ . Ne znam ni da li ćemo se ikada vratiti na koncerte i proslave prijašnjeg formata, ali vjerujem da će proći mnogo vremena do nove adaptacije na „novu/staru realnost“. Međutim, možda nas je i ovo, na jedan bolan način, naučilo nekim stvarima. Želim vjerovati da ćemo iz ovoga izaći kao pobjednici i bolji ljudi.
Priča br. 3: Na kraju, niko nije ostao gladan
Priča je počela prije nego što je proglašen lockdown. Kada se počelo govoriti o epidemiji u Sarajevu, počele su se otkazivati svirke. Sjećam se da sam u tom periodu imao pet-šest svirki. I tako jedna po jedna, i odjednom ih je nestalo. I onda je jednog dana sve zatvoreno, dva mjeseca nema nigdje ići, nijedne svirke.
Ja sam free lance muzičar, ne sviram samo u jednom bandu, nego u nekoliko projekata, tako da sam prije pandemije imao cirka devet svirki mjesečno.
Za vrijeme lockdowna, jedan od prvih projekata koje sam radio bilo je sviranje jam sessiona sa kolegama iz Mostara. Bile su to kratke instumentalne kompozicije, koje su izazvale jako dobre reakcije. Ubrzo su se počeli raditi online koncerti.. Radila je dubioza Dubioza Kolektiv, Zoster, kao i moj band Sunday Stories. Ipak, ostali smo mnogo uskraćeni, ne samo zbog toga što nismo mogli nastupati, nego nismo realizovali ni studijska snimanja, jer smo trebali snimiti još šest pjesama koje su nastale za vrijeme pandemije. Pored toga, počeo sam raditi filmsku muziku. Sada se mogu više fokusirati na to, umjesto da čekam da se grad oslobodi da mogu izaći svirati.
Svi su našli neki način da se finansiraju. Mada, znam mnogo ljudi koji su se vratili živjeti sa roditeljima. Neki su radili i druge poslove, pa su im ti prihodi dobro došli. Koliko god razmišljali o tome, niko na kraju nije ostao gladan.
Otkako je počela pandemija, muziku najviše snimam kod kuće. Ako i hoćemo da sviramo kao bend, moramo se snimit individualno, pa to uskladit. Većina studenata Muzičke akademije prvi put se susrela sa ovim načinom rada – snimite se, pa snimak šaljete profesoru.
Muzička akademija je specifičan studij, potreban je međuljudski kontakt. Ne možete imati normala čas saksofona preko kamere. Video blokira, zvuk nije dobar, ili kasni pa nikako da se uskladimo… A saksofon je vrlo specifičan instrument, zahtijeva posebnu tehniku disanja, to se ne može vidjeti ni uživo, ali se može pokazati i objasniti efektnije nego preko kamere. Također, najgrublje rečeno, lakše je uživo predavati duvački instrument. Za klavir možete snimiti klavijaturu, vidi se rad prstiju, ali na saksu to ne ide. Pored toga, moramo gledati kako su usta postavljena, kako se puše i kako to što se puše zvuči.
Glumac Goran Navojec je, 2011. ili 2012. godine, svirao saksofon u bendu moga daidže – Karne. Vidio sam kod njega taj instrument, i bio sam oduševljen. Kako sam kasnio sa upisom u Muzičku, umjesto 2010, akademiju sam upisao 2012, otvorilo se mjesto za studiranje saksofona. To je bila prava sreća.
Što se mene tiče, mogu biti zatvoren. Ali, Krizni štab je odredio da policijski sat počinje u jedanaest sati. Vazda će biti ljudi koji će izaći u šest i vratit se kući u deset. Tako da se tim policijskim satom ništa nije promijenjeno. S vremenom će to dojaditi i gazdama lokala, počet će zvati muzičare, svirke će kretati ranije da bi se završilo u deset, zatvorilo u jedanaest. Ako ova situacija potraje, to će vjerovatno biti ishod.
Online koncerti mi izgledaju besmisleno. Vi ste i prije na internetu mogli načini snimke koncerata. Vrhunski producirane. Sada se ljudi snimaju u kući. Ali video kao video, snimi se, posluša, osjećaj je totalno drugačiji od live koncerta. Problem je što nema interakcije između muzičara i publike. I to je sve. Ostalo je praćenje predavanja iz kreveta, čekajući da prođu dvije ključne sedmice.
Tekst je urađen u okviru projekta Novinari pogođeni pandemijom izvještavaju o posljedicama pandemije (Pandemic-affected Journalist Reporting on Pandemic-affected People).
