Kažu za Radu Borić da je 7 najuticajnija feministica svijeta. Prvi hrvatsko-finski rječnik s 40.000 riječi i gramatikom je njeno djelo. Ona je hrvatska feministica, aktivistica za ženska prava, bivša direktorica Centra za ženske studije i članica brojnih međunarodnih ženskih mreža. I zastupnica u Zagrebačkoj gradskoj skupštini. Trenutno je saborska zastupnica u Hrvatskoj. Rada Borić je autentična, jaka i pametna – žena. I naravno naše prvo pitanje u razgovoru bilo je o … muškarcu, predsjedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću koji ju je nedavno na svom facebook profilu prozvao da „je bila i jest članica pa i predvodnica kabale koja me je blatila i opstruirala gdje god je i kako god je stigla tijekom kampanje i prije kampanje, kao i tokom onih godina koje nisam proveo u javnoj djelatnosti.“
AKTIVISTICA SAM, SABOR TO NEĆE PROMIJENITI: “Mislim da je jako važno ne zaboraviti da smo mi u Saboru zato što smo bili na ulici, što smo bili u našim kvartovima, što smo komunicirali s ljudima, što smo organizirali različite akcije. I ne možemo biti sad u Saboru i ne znati koliko košta tramvajska karta ili litra mlijeka ili kako izgleda vreća za recikliranje smeća, kao što u kampanji nisu znali ni Plenković ni Bernardić…”
INTERVIEW: Koji problem Zoran Milanović ima s Vama? Njegove izjave i facebook postovi u kojima se „obračunava“ sa Vama pokazuju jaku dozu emotivnog.
BORIĆ: Rekla bih da nisam samo ja meta Milanovićevih nedavnih „obračuna s njima“. Osim što je prvo napao dvije saborske kolegice, došla sam na red i ja. U isto vrijeme je napao i Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, koja je osam godina pravobraniteljica, ali, eto, nije joj se sjetio ni imena. Ono što mi se čini da ga je zasmetalo je to da ga oni za koje je mislio da su njegovi tzv. prirodni saveznici nisu poštedjeli kritike postupaka za koje su smatrali da ne priliče predsjedniku RH – kao što je to način na koji komunicira ili način na koji govori o važnim temama. Kolegice je nazvao „narikačama,“ „samodopadnim narikačama“, a takav jezik se ne očekuje od predsjednika. Još se manje očekuje da se predsjednik s onima koji ga s pravom kritiziraju razračunava na Facebook-u.
INTERVIEW: Da li ste vi tražili njegovu ostavku ili ne?
BORIĆ: Ja nisam tražila njegovu ostavku. Ja sam se pitala ne bi li bile logične ostavke trojice ministara, pa i predsjednika koji, u trenutku kad smo bili u lockdown-u, na privatnom mjestu, dakle izvan svojih ureda i institucija održavaju sastanke? Dok su drugi građani zatvoreni u svojim kućama i ne smiju otići posjetiti niti svoje stare roditelje u starački dom, a muškarci koji žele biti uz svoju ženu dok rađa – ne mogu otići u bolnicu – netko drugi, privilegiran, odlazi na mjesto koje je „momački klub“ i ilegalna točionica, i tamo se sastaje s ljudima iz politike, gospodarstva, ljudima iz različitih grana vlasti, iz ministarstava, državnih poduzeća, sudstva … S bankovnim brojačem novca na polici iza šanka, što nikome tamo očito nije zasmetalo …
INTERVIEW: Znači Vi ipak ne predvodite kabalu protiv Milanovića?
BORIĆ: Ne. Ja se čak nisam ni naljutila na prozivanje za kabalu – možda me poštedio pa mi nije rekao da sam vještica, već da se samo bavim nekim valjda kabalističkim proricanjima (smijeh). Ali još uvijek se mogu javiti, ne znam, Madonni, koja se bavi kabalom. Mogla bi ona mene posavjetovati, budući da ništa o kabali ne znam… Šalu na stranu, ono što žalosti jeste ono što se ne vidi „na prvu“… Najlakše vidimo banalni seksizam: kad nas se nazove glupima, starima ili ružnima, ali ne vidimo da je Predsjednik dvjema kolegicama, koje nisu moja politička opcija – ali je moja feministička „dužnost“ bila upozoriti na seksizam – osporio njihova prethodna znanja tj. zanimanja prije ulaska u Sabor. One su prije ulaska u Sabor bile odvjetnica i IT stručnjakinja, a on je potcjenjivački govorio o njihovim prethodnim znanjima i prethodnim poslovima. Njegove pak prethodne poslove, one nisu propitivale. Napade je nastavio, i pitanje je što u stvari takvim eksecima – zbog kojih je odjednom postao heroj desnice – što prikriva takvim napadima na druge? Ono što nije dobro je da smo se na političkoj sceni danima bavili Milanovićevim izjavama i da je on, htio ili ne htio, izmjestio fokus s cijele afere Janaf i sumnjinih kriminalnih radnji, dio kojih se očito odvijao i u Klubu momaka u Slovenskoj 9. U Klub su ulazili i izlazili s torbama para, a on se obrušio na aktiviste civilnog društva – B.a.B.e, GONG, na uglednog profesora i analitičara Žarka Puhovskog, novinare i medije. Gongovci, iz dobro poznate i jake udruge desetljećima posvećene razvoju demokracije kao i u nas krhke biljke – dobro su mu vratili, objavili su video iz 2012., u kojemu ih hvali. Ne možeš jednom hvaliti, a sad tvrditi da ne valjaju zato što su upozorili na njegove postupke i kako komunicira u javnosti.
INTERVIEW: Javno ste rekli da ste glasali za Milanovića…
BORIĆ: Ja sam u drugom krugu glasala za Milanovića. Na žalost, pokazuje se da ne treba glasati za „manje zlo“, ali u trenucima kada se znalo tko je protukandidat u drugom krugu, izbor je bio jasan. U nadi da će onaj koji je pripadao socijaldemokratoj stranci, kako god im je lijeva politika ‘otupjela’, ipak braniti upravo ono što sada ne brani – demokratske slobode, ljudska i manjinska prava, borbu protiv korupcije … Opasno je kada Predsjednik „zamjera“ medijima, na primjer RTL-u, zašto imaju za komentatora Žarka Puhovskog? Zar će predsjednici države određivati koga će mediji pozivati u goste? To je opasna autoritarna tendencija, rekla bih, koja nije karakteristična samo za njega, virus orbanizma i trumpizma se širi svijetom. Ono što je zanimljivo da mnogi, zanimljivo ponajviše s desnice, sada plješću upravo takvim idejama. Zar stvarno trebamo autoritarne vođe, zašto nam u društvu tako loše ide s prihvaćanjem kritike, zašto su sporne postale demokratske slobode?
INTERVIEW: Iz primjera koje vidimo u BiH, Srbiji pa i u Hrvatskoj žene koje su uspjele nekako doći na najviše funkcije poput gđe Brnabić, Cvijanović ili Grabar-Kitarević to duguju tome što su se priklonile muškom, tradicionalnom razmišljanju, pa čak i govoru da citiram gđu Cvijanović i njena čuvena „dva papka…“
BORIĆ: Stereotipe treba rušiti, a ne učvršćivati ih. Sjećam se da je upravo predsjednik Milanović svojim kolegicama u kampanji 2013. rekao “Izborite se, budite bolje, pametnije, inteligentnije, lukavije i zaboravit će da ste žene, bojat će vas se”. To je poruka da ne možemo biti svoje, autentične. Na žalost, živimo u patrijarhatu, a i žene često vide druge žene kao neprijateljice, a ne kao saveznice i onda se ponašaju po modelu muškaraca – jer je to jedini model za koji znaju da je uspješan. Moramo raditi žestoke rezove u tkivo patrijarhata i pokazati da smo hrabrije, odlučnije, što većinom jesmo – a dobro znamo žene u našim zajednicama koje to to jesu – i zajednički mijenjati društvo. Uvijek navodim kao primjer Norvešku, u kojoj kad se uvela kvota od obaveznih 40% žena u upravama javnih poduzeća i u poduzećima koja su izlistana na burzi, da su čak i u Norveškoj muškarci, te 2002. godine govorili „pa gdje ćemo naći tolike žene, zar ćemo ići na liste za eskort žene?“ Naravno da su na to Norvežanke poludjele, jer su bile i jednako, ako ne bolje, obrazovane i imale i više nego dovoljna radna iskustva. Danas se vidi da su sva poduzeća koja imaju žene u upravama poduzeća uspješnija, profitabilnija. Pokazalo se da žene, u upravu poduzeća unose drugačije komunikacijske vještine, drugačije se odnose prema riziku, radnoj okolini. Feministkinje u Norveškoj danas upozoravaju da se sada treba boriti da se ne govori o gender profitability – ‘profitabilnosti žena’, o ženama kao ‘neiskorištenim resursima’ već o jednakosti i poštivanju različitosti.
INTERVIEW: Vi ste i aktivistica i političarka. Koje vaše osobine aktivistice Vam dobro dolaze u Saboru? A u kojoj ulozi ste slobodniji?
BORIĆ: Svi mi u našem Klubu zeleno-lijevog bloka kažemo da smo jednom nogom u Saboru, a drugom na ulici. Mislim da je jako važno ne zaboraviti da smo mi u Saboru zato što smo bili na ulici, što smo bili u našim kvartovima, što smo komunicirali s ljudima, što smo organizirali različite akcije. I ne možemo biti sad u Saboru i ne znati koliko košta tramvajska karta ili litra mlijeka ili kako izgleda vreća za recikliranje smeća, kao što u kampanji nisu znali ni Plenković ni Bernardić… Sebe i dalje vidim aktivisticom i to Sabor neće promijeniti. Zašto je važno da sam u Saboru? Osim što nas sedmero pokazujemo da je Sabor mjesto u kojemu se argumentirano zagovaraju interesi građana, Sabor može biti i mjesto na kojemu se može ‘legalizirati’ i aktivizam – izvjesiti na prozor LGBT+ zastavu na dan Prajda ili kao što sam na Nacionalni dan borbe protiv nasilja uspjela ‘isprovocirati’ da u Saboru zastupnici ustanu i minutom šutnje odaju počast svim ženama ubijenima u nasilju. Prvo su se pobunili jer to nisam najavila unaprijed predsjedniku Sabora, ali ustajalo se i za ratne zločince, pa je bilo vrijeme da se ustane i za ubijene žene.
INTERVIEW: Kad vas uhvati malodušnost i kažete „ma čemu sve ovo“, zašto ustrajete? Šta se desi pa nastavite, jer svi mi nekad kažemo „što mi to treba“?
BORIĆ: Često čovjek kaže „što mi to treba“, pa ipak ustraje. Mogla bih završiti prevoditi roman s finskog koji čeka završno ‘poliranje’ već godinu dana i svakog časa me može nazvati urednik i pitati što mi je s tekstom, ali valjda vidi da sam u vijestima (smijeh). Rekla bi moja sestra: „tko će ako nećeš ti.“ Ali ja nisam toliko umišljena – uvijek ima netko i uvijek će netko biti ta ili taj koji će odlučiti da vrijedi ispravljati nepravde koje nas okružuju. Ako započneš neku borbu, ne treba odustati. Sjećam se, prije dosta godina, možda neke 1996. – bilo je istraživanje o aktivizmu i aktivistkinjama i pitali su me gdje se vidim kad budem u mirovini. Rekla sam da se vidim u staračkom domu i da s drugim bakama i djedovima spremam i režiram Šekspirov „San ljetne noći“. Ali, tko će mene umiroviti? Aktivizam ne možeš umiroviti (smijeh).
