Najdraži nam dolazi 20 maja. Sa svježe podkresanim brkom i u loše skrojenom odijelu turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan dolazi u glavni grad tuđe države da organizuje predizborni skup svoje partije. I to baš na Ramazan.
Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba
Ramazan je sveti mjesec kad se musliman okreće ka višim sferama, zanemaruje potrebe tijela i predaje se duhovnom traganju i vodstvu.
Idealan tajming za svakog brkatog diktatora koji i inače zanemaruje potrebe tijela svojih građana, glasača i robova da objavi kako će nakon izbora 26. juna novi predsjednik imati veće ovlasti. Pokušavala sam se sjetiti koje su ovlasti veće od onih koje su mu već dozvolile nesmetan progon, izgon, smaknuća i nestajanja desetina hiljada intelektualaca i aktivista, ali nisam se sjetila. Možda zato što mi je prsnuo kapilar u onom tzv. reptilskom dijelu mozga koji prepoznaje opasnost.
Dok sam brisala krv krpom made in turkey sjetila sam da 20. maj pada na 4. dan Ramazana. Za taj dan ima jedna dova – zove se Dova za želju – koju treba “proučiti tri puta i nanijetiti na šta hoćeš i koja želja da bude uslišana kod uzvišenog Allaha.” Koju li će želju Redžep ispuniti Bakiru? Jer i najslabiji čitač vidi da Redžep rađe i više investira u Srbiju, dakle dobrobit države nije sigurno.
A mjesto … Ima li boljeg objekta za dovljenje i tovljenje od onog koji je tako dobro služio jednom drugom velikom prijatelju Bošnjaka koji je 2010. godine u toj istoj dvorani održao prve iscjeljiteljske seanse? Kažu da je taj prijatelj Bošnjaka samo od ulaznica zaradio više od 103 hiljade KM. Iako nikad nije dostavio Federalnom ministarstvu zdravstva zatraženu diplomu o obrazovanju i potvrdu o iscjeliteljskim moćima (ne zezam majke mi!) ipak je bio dobrodošao i on i njegove ruke na plastici sarajevske flaširane vode. Tadašnji premijer FBiH uručio mu je poklon i zahvalu što je “ljudima u BiH vratio osmijeh na lice.”
Šta može Redžep Erdoan vratiti Bakiru na lice, zamišljam ja. Već ga vidim u njegovoj bašti jedna ruka na vratu njegovog vjernog psa a druga na vratu gitare kako gleda u daljinu dok mu kraj uha Bijelo dugme svira:
“Jedan za drugim
vozovi polako prolaze
kao i obično
stavićeš kaćune u prozore
čini mi se da, mjesec ramazana počinje
pomalo je tužno, kada ostariš”
I onda shvatim da je sve baš jasno. Erdoan je Bakirov Torabi, posljednja šansa za kontingente vatrene vode domorocima zbog koje će zaboraviti da su gladni, da im djecu ubijaju djeca “otaca” nacije. Iako nikad nisam dovila i ne znam kako ja znam šta ću poželjeti 20. maja i tri puta puhnuti. A vi?
