Mnogo je tekstova, pa čak i jedno specijalno izdanje na cijele 124 strane posvećeno ovih dana vrhbosanskom nadbiskupu kardinalu Vinku Puljiću. Povod je svakako njegov 75. rođendan, kojega je proslavio 8. septembra. U isto vrijeme kardinal obilježava i pola stoljeća svećeničke službe. No, 75. rođendan je i prema je crkvenom zakonu, vrijeme i za odlazak u mirovinu.
Priredila za Interview.ba Senka Kurt
Iz uvijek samozatajnih, škrtih vijestima crkvenih krugova, izvjesno je da će kardinala Puljića na čelu katoličke crkve u BiH naslijediti mons. Tomo Vukšić. Vinko Puljić svakako je najznačajnija duhovna ličnost u našoj zemlji, no, ne može se, koliko god crveni nauk insistirao, pa i sam kardinal, zaobići ni politički aspekt njegovog svećeničkog zvanja, ali i samog kardinala osobno.
Hitan poziv iz Beograda
Kardinal Puljić rođen je u mjestu Priječani kod Banja Luke kao dvanaesto od trinestero djece Ivana i Kaje Puljić. Majka mu je umrla kad je imao tek tri godine, a odgojila ga je pomajka Ana Jurić, koja je s njegovim ocem imala još osmero braće i sestara.
U Priječanima je završio osnovnu školu, a 1961. godine odlazi u Zagreb u Dječačko sjemenište, gdje pohađa Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Na studij teologije odlazi u Đakovo, te u ljeto 1970. biva zaređen za svećenika Banjalučke biskupije, gdje službuje tri godine. Njegov svećenički put vodi ga zatim u Sasinu kod Sanskog Mosta, pa u selo Ravska kod Ljubije, te 1978. preuzima službu duhovnika sjemeništaraca u Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru. Na toj službi ostaje devet godina, a zatim ga tadašnji banjalučki biskup Alfred Pichler imenuje župnikom u Bosanskoj Gradišci.
U jesen 1990. godine banjalučki biskup Franjo Komarica tadašnjeg župnika Puljića imenuje vicerektorom Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. Na toj službi ostaje tek dva mjeseca. Uskoro će, kazivat će kasnije Puljić, “biti hitno pozvan u nuncijaturu u Beogradu”, gdje mu je priopćeno da ga Rim želi imenovati biskupom.
Već u decembru iste godine tadašnji Papa Ivan Pavao II imenuje Vinka Puljića vrhbosanskim nadbiskupom metropolitom. To imenovanje, pričat će se godinama, bilo je veliko iznenađenje za svećenike Vrhbosanske nadbiskupije, koja je te godine očekivala imenovanje novog nadbiskupa nakon što je umirovljen dotadašnji nadbiskup Marko Jozinović. Ustoličen je u sarajevskoj katedrali 19. januara 1991. godine.
Velika uloga u referendumu za neovisnu BiH
Bilo je to godinu i koji mjesec više prije referenduma za neovisnu BiH. Politički analitičari, pa i oni kritičari kardinala Puljića, priznat će mu veliku ulogu u tom prijelomnom političkom trenutku. Kardinal je Puljić pozivao Hrvate u BiH da glasaju za neovisnost BiH i ta njegova gesta sigurno je u vrhu pozitivnog političkog djelovanja.
Nedugo zatim na BiH počinje krvava troipolgodišnja agresija i kardinal, za razliku od mnogobrojnih prvaka, političkih predstavnika Hrvata ostaje, kako je volio kazivati, “sa svojim narodom” u Sarajevu. Bilo je to značajno ne samo na simboličkoj ravni, a po Sarajevu se i danas pominje pomoć koju je “Caritas” dijelio svim Sarajlijama, bez obzira na vjeroispovijest.
Sve to, ali i poimanje Vatikana kako je Bosni i Hercegovini u najtežim vremenima potrebna i dodatna pomoć, osim molitivi, apela, upozorenja, krunisano je 30. oktobra 1994. godine, kada je u Vatikanu i opkoljenom Sarajevu, istovremeno, objavljeno da je vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić imenovan kardinalom, prvim u povijesti Bosne i Hercegovine.
Papa Ivan Pavao II uvrstio je nadbiskupa Puljića i u Zbor kardinala Rimske crkve, što mu je omogućilo i sudjelovanje u konklavama (izbor pape) 2005., kada je za nasljednika Ivana Pavla izabran Benedikt XVI, a za njegovog nasljednika 2013. aktuelni papa Franjo.
Ratni i poratni narativ
Bosancima, Hercegovcima, Sarajlijama, a pogotovo katolicima u Bosni i Hercegovini imenovanje Vinka Puljića kardinalom, te posebice posjete dvojice papa našoj domovini bili su utjeha, nada, vjernicima i smisao postojanja. No, ratni i poratni narativ kardinala Puljića u mnogome se razlikovao, čini se ponekada i od političke situacije, predizbornih dešavanja, interesa, pa i dnevne politike iako o tome nikada nije bilo govora. Naprotiv, na svaku kritiku zvanična Crkva, pa i sam kardinal izričito su negirali bilo kakvo miješanje u politiku.
U tom se pod politikom promatrala Hrvatska demokratska zajednica, odnosno njen vječiti predsjednik Dragan Čović i rukovodstvo ove stranke iz Hercegovine.
U bosanskohercegovačkoj javnosti gotovo se i ne pamti značajnija analiza ili kritika kardinalovog djelovanja, jer se to bez razmišljanja odmah stvaljalo u kontekt “ugroze”, pa su se rijetki mediji i usuđivali skrenuti pažnju na činjenicu da i kardinal pravi greške.
U aprilu 1998. godine Ivan Lovrenović je u splitskom “Feral Tribune” objavio tekst “Moralni sunovrat”, kojeg su prenijeli sarajevski “Dani”, u kojem je po prvi put kardinal kritiziran kao promotor prohadezeovske politike.
Lovrenović ističe kako je “Vrh Katoličke crkve u BiH nepokolebljiv u svojoj čvrstoj odluci: ako već ne smije podržati HDZ (a ne smije, ne zato što bi iskreno bio protiv nejga, nego zato što bi to sada već bila otvorena blasfemija), onda može uzvišeno i strogo principijelno opetovati da se Crkva ne bavi politikom”.
I upravo to “nebavljenje” politikom, zabrane svećenstvu da se politički angažira, mnogi su zapravo shvatili kao bavljenje politikom, a kardinal će godinama (pa i decenijama) upravo na tom insistiranju zarađivati kritike i loše ocjene. Njegovo insistiranje da je uloga Crkve da bude kritička svijest i savjest u društvu, brinuti se za opće moralne vrijednosti i opće dobro svih vrijednika, vidjet ćemo ostajat će počesto mrtvo slovo na papiru.
Upravo se u tom poslijeratnom vremenu u njemačkoj štampi kardinalu Puljiću počinju spočitavati nacionalistički istupi, a Sarajevom se priča kako mu je to isto spočitavala i tadašnja američka državna tajnica Madeleine Albright.
Gdje je nastajao problem? Drago Pilsel, teolog i politički analitičar iz Zagreba sažeo je to u jednoj rečenici: “Kardinal Puljić je bio kardinal od Bosne, sada se srozao da bude kardinal HDZ-a”.
Logori u Hercegovini, rušenje Starog mosta, križ u Počitelju i Mostaru
Ne pamti se, odnosno nije zapisano javno da je nakon rata kardinal kritizirao ili postavio pitanje odgovornosti lidera hrvatskog naroda (HDZ-a tačnije) za kako voli često istaknuti “nezavidan položaj”. I na više puta postavljena pitanja o čelnicima HDZ- a, koji su na početku rata napustili Sarajevo ili onima koji su sudjelovali u osnivanju tzv. Herceg Bosne, osnivanju logora u Hercegovini, rušenju Staroga mosta u Mostaru ili postavljanju križa u Počitelju, pa kasnije i u Mostaru, kardinal je rječnikom vrhunskog diplomate od pitanja pravio tvrdnju o nestanku, ugrožavanju prava katolika, prebacivao krivicu na “druge” (Bošnjake ili Srbe), ali sve češće i na na međunarodnu zajednicu.
Tako je za “Večernji list” prije dvije godine kazao kako je međunarodnoj zajednici “glavna krivnja što smetamo njihovim planovima da se ostvare”.
– Drugo jer smo katolici, prema nama imaju posebnu odbojnost. Posebno jer se zauzimamo za naravni i Božji zakon, a oni su krenuli uništiti obitelj kao temelj društva – kazao je kardinal Puljić.
Komentirajući tom prilikom kršćansku, barem onu političku Europu koja ne pokazuje dovoljno razumijevanja za probleme katolika u BiH, i što im zamjera, kardinal je kazao kako bi volio da pristupe jednako, da ono što žele graditi u svojoj zemlji, isto pomognu graditi i nama.
– Tako su često pristrani. Evanđeoska je: što ne želiš da ti drugi čini, nemoj ni ti drugome. Kada im to koji put prigovorim, onda kažu kako moraju biti oprezni s drugima zbog terorizma itd., da sada o tome ne govorim – istakao je Puljić.
Kad je riječ o zločinima i zločincima, koje su u Hercegovini činili pripadnici HV ili HVO, a koji su u Hagu presuđeni na 111 godina zatvora (Prlić i drugi) kardinal je imao jasan stav i kazao da je Haški tribunal presudom šestorici Hrvata “stigmatizirao cijeli narod”, a da je “međunarodna zajednica nagradila istodobno one koji su podijelili BiH”.
– Neke su sudili u Haagu jer su željeli podijeliti BiH, a zapravo su je oni podijelili i time ozakonili etničko čišćenje. Kakva je to perfidija svjetskih sila? To su napravili jer su obećali ratnicima da će tako napraviti. Svjedok sam tih zbivanja – kazao je kardinal.
Kako je Čović dao kardinalu pastirski štap?
Kardinal je već 2000. godine, kada je otišao na zasjedanje Hrvatskog narodnog sabora u Novi Travnik, kojeg je tada organizirao čelnika HDZ-a, Ante Jelavić, koji se već dvadesetak godina skriva u Hrvatskoj, pokazao da je zauzeo stranu.
Pet godina nakon toga na misnom slavlju na Veliku Gospu u Komušini kod Teslića čelnika HDZ-a Dragan Čović uručit će biskupski (pastirski) štap kardinalu. U medijima se o tome govorilo kao o skandaloznom potezu, šaputalo se o otporu među svećenicima, prije svega među bosanskim franjevcima, no, u javnosti se, zbog dobro poznatog straha od priče o ugrožavanju Hrvata, katolika, crkve i kardinala tek rijetko ili nikako govorilo.
Sredinom jula ove godine na italijanskoj stranici “Informazione cattolica” objavljen tekst sa naslovom “Iz Bosne i Hercegovine hiljade katolika svake godine bježi zbog diskriminacije” i to je u najkraćem sukus kardinalovih poslijeratnih stavova o politici i stanju u BiH.
– Svake godine, navedeno je, BiH napusti do 10.000 katolika zbog državne diskriminacije nad ovom vjerskom manjinom – napisano je u tekstu.
– Nakon rata, ni izbjeglice ni prognani katolici nisu dobili političku ili financijsku podršku za povratak kućama – kazao je Puljić i dodao da su zbog neprovođenja Dejtonskog sporazuma najviše trpjeli upravo katolici “jer je teže da brane temeljna prava”.
Nije međutim ništa rekao o naseljima koja su preko noći nicala u Hercegovini, tzv. Šuškovom selu, gdje su trebali biti premješteni, recimo Hrvati iz Kaknja.
No, dodao je da upravo zbog izostajanja podrške katolici postepeno napuštaju zemlju te su “zabrinuti su za budućnost svoje djece”, a mediji su “iskorišteni da bi otrovali atmosferu”.
Ko o čemu, vojnik o skraćenju, Puljić o diskriminaciji
Prema riječima kardinala Puljića, “katolička manjina živi među sredinom većine koju čine druge etničke skupine i ta se diskriminacija izražava u političkom i administrativnom smislu, a prije svega u pitanjima zapošljavanja”.
– Sagledavajući stanje Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, postoji razlog da se ozbiljno zabrinemo za budućnost. Ako nema Hrvata, onda neće biti više katolika, jer je većina Hrvata katolika. Takođe je iz ovog razloga važno stvoriti situaciju jednakih prava – zaključio je kardinal Puljić.
Upravo taj bliski odnos s Draganom Čovićem i njegovom Hrvatskom demokratskom zajednicom postat će gotovo bolno očit nakon što je za člana Predsjedništva BiH u ime hrvatskog naroda izabran Željko Komšić.
Nespretnom izjavom da je i “Hitler izabran po zakonu”, kardinal će također zaraditi mlake kritike, a niti jednog momenta neće korigirati svoju izjavu, kazati da je, kako se to obično čini “izvučena iz konteksta” već će dolijevati ulje na vatru izjavom:
Komšić, genetika, štrace i ko je bez morala
– Svako govori o sebi. Komšić nikad nije pozitivno govorio o Hrvatima i katolicima. On nosi jednu averziju prema nama. I ja se ne mogu načuditi odakle mu ta odbojnost. Hajde što može biti politička, ali genetska, to je jedna opasnost. Ovim on, zapravo, pokazuje što nosi u sebi – rekao je Puljić.
Izjava je ovo iz maja ove godine, nakon što je objelodanjeno da će kardinal Puljić predvoditi misu za žrtve Bleiburga u Sarajevu. Javnost se podijelila, govorilo se o cinizmu Katoličke crkve, kojoj su, nominalno, sve žrtve iste, podsjećalo da nikad nisu osuđeni zločini ustaškog režima, naglašavalo kako se crkva nikad nije suočila sa vlastitom ulogom iz Drugog svjetskog rata. No, kardinal je opet naveo vodu na svoj mlin, vrteći ponovno priču o ugroženosti, istrebljenju, šaljući nerazumljivu poruku antifašistima i Sarajlijama, koji su mirnim prosvjedom htjeli iskazati nezadovoljstvo zbog mise.
No, to je samo vrh ledenoga brijega, jer postoji niz nevjerovatnih gafova kardinala ne samo kad je riječ o politici. Javnost je dugo zabavljala njegova izjava o “štracama”, ženama bez morala (bludnicama, jel’te?!).
– Žene se ne bi trebale upuštati u tjelesna zadovoljstva prije braka, što je postalo učestalo u zadnje vrijeme, kako bi isprobale koji će muž biti dobar. Pazite da tako ne bi postale štrace – poručio je tokom mise u Arbanasima kod Zadra 2005.
Poslije će se ispričavati zbog izraza “štraca”, navodeći da je njegova izjava (opet!) izvučena iz konteksta.
– Svjestan sam da je štraca pregruba riječ, ali me ponijelo za oltarom. Uhvatila me malo euforija za vrijeme propovijedi pa sam upotrijebio pregrubu riječ – izjavit će nakon toga.
Prošle godine u Vatikanu, tokom skupa “Zaštita maloljetnika u crkvi”, na kojem je skoro dvjesto kardinala i predsjednika biskupskih konferencija iz cijelog svijeta na poziv pape Franje raspravljalo kako da od sebe samih i svojih svećenika zaštite djecu, Puljić je dao nevjerojatan intervju za televiziju N1.
Na upit novinarke Nine Kljenjak je li bilo zlostavljanja u Katoličkoj crkvi u BiH odgovorio:
– U BiH je, nažalost, bilo, ali hvala Bogu, vrlo malo. Hrabro smo se suočili čim smo uočili, sve smo stvari uputili na Kongregaciju za vjeru koja je za to nadležna-.
Na pitanje novinarke o tome jesu li ti slučajevi prijavljeni nadležnim institucijama u BiH Puljić je odgovorio da nisu i objasnio:
– Naše pravosuđe još nije takve naravi, zakoni su dosta nedefinirani. Kada dobijemo odgovor od Svete Kongregacije, vidjet ćemo što ćemo dalje napraviti-.
Druga strana medalje
No, treba reći i ovo, u povijesti će ostati zapisano da je za mandata kardinala Puljića, u 25 godina neovisne BiH, on tri puta bio domaćin pohodima dvojice papa našoj zemlji.
Papa Ivan Pavao II prvi je put posjetio Sarajevo 1997. godine, te misom na stadionu Koševo iskazao počast za sve žrtve koje su Bosanci i Hercegovci doživjeli tokom agresije.
– Glasno i jasno valja reći: Nikada više rata! Potrebno je svakodnevno obnavljati napor susretanja s drugima, ispitujući vlastitu savjest ne samo što se tiče vlastite krivnje nego i snage koju je svatko spreman uložiti u izgradnju mira. Potrebno je priznati prednost etičkih, moralnih i duhovnih vrijednosti te pritom braniti pravo svakoga čovjeka da živi u miru i slozi i osuđivati svaki oblik nesnošljivosti i progonjenija što svoje korijene imaju u ideologijama koje gaze osobu i njezino nepovredivo dostojanstvo – srž je poruke Ivana Pavla II te 1997. u Sarajevu.
Papa Ivan Pavao boravio je zatim 2003. godine u Banjoj Luci, gdje je došao da bi katoličkog laika Ivana Merza proglasio blaženim, što je bila snažna poruka katoličkim laicima i njihovom angažmanu u Crkvi. Također, poručio je katolicima u BiH da ne posustanu pod malodušnosti, nego da BiH postane ponovno zemlja pomirbe, susreta i mira.
Sarajevo je 2015. ponosno treći put ugostilo Svetoga oca u svojoj domovini. Ovaj put bio je to latinoamerički papa Franjo, pravim imenom Jorge Mario Bergoglio, koji je pohod Bosni i Hercegovini realizirao pod motom “Mir vama”. Upravo to je i ovaj put bila temeljna poruka poglavara Katoličke crkve – nužnost izgradnje trajnoga mira i učvršćivanje povjerenja među ovdašnjim narodima.
Čović (opet): Ja idem u Audiju 8, a papa u nekom tamo Fordu
Taj će posjet ostati zabilježen i po još jednoj bahatoj anegdoti naših političara. Od aerodroma do zgrade Predsjedništva BiH papa Franjo prevezao se Ford Focusom.
– Ja idem u Audiju A8 s aerodroma, papa ide u nekom tamo Fordu. Šta reći na to sve? To je nešto što bi nama morao biti nekakav motiv ako se bavimo politikom – da možemo politiku raditi i na drugačiji način – kazao je Dragan Čović, tadašnji član član Predsjedništva BiH.
Umjesto Forda, sad ćemo se fokusirati na posljednje događaje, koji teku upravo od 8. septembra i 75. rođendana kardinala Puljića, koji je već ranije najavio da će papi Franji ponuditi ostavku na funkciju koju obavlja.
– Moje je dati Papi svoju ostavku a što će on uraditi to stvarno ne znam – kazao je kardinal Puljić u intervjuu za katolički portal Nedjelja.ba.
Upravo od 8. septembra papa Franjo treba odlučiti kada će se tačno dogoditi smjena na čelu Vrhbosanske nadbiskupije. Drago Pilsel smatra da će se to dogoditi ubrzo. No i kada ode u mirovinu kardinal Puljić ostaje aktivan.
– To znači da će se, kao umirovljeni biskup, staviti na raspolaganje novom vrhbosanskom nadbiskupu, za one standardne situacije u Crkvi, poput dijeljenja sakramenta krizme, predvođenja misa, ostaje aktivan u kardinalskom zboru do 80. rođendana – pojašnjava Drago Pilsel.
Već je poznato da će kardinala naslijediti nadbiskup koadjutor Tomo Vukšić, koji je imenovan pomoćnim nadbiskupom nakon što je ostavku dao mons. Pero Sudar, a ni do danas nije jasno zašto.
Pilsel ističe kako su promjene nužne i da će se one dogoditi i zbog činjenice da su karakteri kardinala Puljića i njegovog naslijednika Vukšića jasne.
Vukšić doktorirao orijentalne studije
Sveti otac imenovao dosadašnjeg vojnog biskupa mons. Tomu Vukšića za nadbiskupa koadjutora u januaru ove godine, čime je i zvanično potvrđeno ono što se u crkvenim krugovima, ali i javnosti odavno spekuliralo. Već tada ga je i sam Puljić nazvao nasljednikom.
Mons. Vukšić rođen je 9. januara 1954. godine u Studencima kod Ljubuškog. Magistrirao je i doktorirao u Rimu, na Papinskom Institutu za orijentalne studije. Sveučilišni je profesor istočne teologije, ekkumenizma, patrologije na Bogoslovnom fakkultetu u Sarajevu, a kanonskog prava, ekumenske teologije i patrologije na Teološkom institutu u Mostaru.
Vukšića je za prvog vojnog ordinarija imenovao 2011. Papa Bendedikt XVI.
U crkvenim krugovima o mons. Vukšiću puno se zna i govori, prije svega kao o intelektualcu među svećenicima, dobrom i temeljitom profesoru, autoru velikog broja knjige, teoloških analiza, tekstova.
Sam je u jednom od rijetkih intervjua nedavno kazao da ga kao svećenika najviše zanima i brine “vrlo rašireno uvjerenje, ideologija, osjećanje i praksa kod brojnih ljudi suvremene civilizacije i kulture, da se živi kao da Boga nema, da se Boga ignorira, da se njegova načela marginaliziraju ili čak izgone iz misli, pravnih sustava, odgoja i kulture”.
S druge strane, dodao je, naspram toga je istina, koju ovih dana i svi vidimo da je “čak i jedan sićušni i posvema nevidljivi virus sposoban doslovce u nekoliko dana ne samo sve dovesti u pitanje nego čak i razoriti”.
Upitan kakvo je njegovo viđenje položaja Hrvata u BiH, odgovorio je:
– Vrlo jednostavno. Neka se Hrvatima ne smeta, zakonima i praktično, da imaju samo ono što imaju i drugi i sve će biti u redu. Ali i obratno, Hrvati ne trebaju imati ništa više negoli drugi niti ikomu smetati da svatko ima što i oni – kazao je.
Kazao je da voli ići u pozorište, mnogo čitati.
