Za osobe poput sebe kaže da je jedan od neprilagođenih ljudi, koji se uporno odbijaju prilagoditi i sebi dozvoljavaju najveći luksuz – da misle svjom glavom, da pitaju … Riječi su to Dževada Karahasana, bosanskohercegovačkog književnika, esejista, dramaturga, profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te gostujućeg profesora na različitim europskim univerzitetima. Dobitnik brojnih međunarodnih nagrada za Interview.ba govori o Vijećnici, o Karadžiću, o Luciću i Dežuloviću, o životu s ljudima koji imaju same odgovore, a niko nema pitanja.
U BOSNI JOŠ UVIJEK IMA BOSNE: Nikad nisam bio optimist, niti sam imao razloga za to. Ali što se tiče Bosne, još uvijek bi prijatelju u Kanadi, na Novom Zelandu, pisao da je baš šteta što nije ovdje, jer u Bosni još uvijek ima Bosne! Još uvijek se u Sarajevu niko ne čudi prijateljstvu između jednog islamskog mistika i jednog profesora kristologije na Katoličkoj teologiji. Svima je to normalno. Još uvijek je u Bosni potpuno normalna stvar da muslimanska familija krene obnavljati pravoslavnu crkvu.
INTERVIEW.BA: Trilogija “Što pepeo priča” Dževada Karahasana je omaž jednom od najznačajnijih ljudi srednjeg vijeka, Omaru Hajamu, ali i sarajevskoj Vijećnici. Kako danas gledate na činjenicu da Vijećnica nema čitaonicu koja je otvorena za građanstvo, prije svega studente?
KARAHASAN:Vijećnica je bila jedno izuzetno važno mjesto za generacije ljudi, ne samo u Sarajevu, nego ljudi u BiH uopće. Ne mogu ni sanjati, ne može niko od nas ni zamisliti, koliko je ljubavi začeto, koliko je brakova pripremljeno u Vijećnici. Vijećnica je bila mnogo više od biblioteke. Vijećnica je bila mjesto odrastanja. Da sad obnovljena Vijećnica nema čitaonicu i nema knjiga potpuno je u skladu sa ovim vremenom, jer mi živimo u vremenu dekultiviranja. To se ne događa samo u Bosni. To se događa svugdje u svijetu. U današnjem svijetu traje proces dekultiviranja. U Finskoj ukidaju u školama obuku u pisanju rukom, u EU traje reforma univerziteta prema nacrtu usvojenom u Bolonji, Bolonjska reforma, koja univerzitet pretvara u jednu malo lošiju gimnaziju. U čitavom nizu država ukida se državna pomoć za studiranje humanističkih disciplina. Mi živimo u epohi koja klasično obrazovane ljude i klasičnu humanističku kulturu sistematski uništava. Mi živimo u epohi koja nas ljude pretvara u manje od robova, u mašine kapitala i bogatih. Danas ćete još samo u tzv. zaostalim društvima sresti ljude koji misle da im je njihova obitelj, djeca, žena, koju vole, važnija od firme u kojoj rade. Današnji čovjek na Zapadu, zaista se osjeća, doslovno vlasništvom firme u čitavom nizu tzv. razvijenih zemalja. Ljude ne možete nagovoriti da uzmu godišnji odmor, jer što će on na svijetu ako neće služiti firmi. To je objašnjenje sudbine naše Vijećnice. Obnovljena je, uđiđana, dotjerana, potpuno sterilna i služi turizmu. A ne zaboravite da turizam ljude pretvara u kelnere i u goste. U svijetu s turizmom niko nije kod kuće.
INTERVIEW.BA: Rekli ste da je fundamentalist čovjek koji nema više vjere, a ima malo znanja, i pokušava s to malo znanja nadoknaditi vjeru. To je Hajjamova epoha, ali i ova naša u kojoj živimo, radimo i stvaramo. Da li su neki naši mikrosvjetovi svojevrsni spas? Kako objašnjavate fenomen luksuza neprilagođenosti?
KARAHASAN: Dok sam radio na romanu o Hajjamu ni na kraj pameti nisam imao sličnosti njegove epohe s našom. Tek reakcije na moju knjigu upozorile su me na to koliko su te dvije epohe slične. Godine 2012.-te imao sam čast primiti jednu nagradu u Düsseldorfu (Heinrich Heine op.a) i sjajni kritičar Lothar Miller koji je govorio laudaciju, pita me šta radim: “Pišem jedan historijski roman, tebe to neće zanimati.” A moja prevoditeljica, koja je upravo bila završila prijevod, prvog dijela trilogije o Hajjamu “Sjeme smrti” kaže: “Historijski roman, pa ja aktualniju knjigu nisam u životu pročitala. Čitava ta knjiga je aktualnija od dnevnih novina.” To je bila prva reakcija koja me upozorila na to koliko je ta knjiga aktualna, i koliko su naše epohe slične. Pokušajte se sjetiti kad ste posljednji put razgovarali sa čovjekom koji je imao pitanja, ja doslovno ne pamtim. Kako sretnete nekoga na ulici, on vas zaspe odgovorima, na pitanja koja niko nije postavio. Mi živimo okruženi ljudima koji imaju same odgovore, niko nema pitanja. Mi živimo okruženi ljudima koji sve znaju. Ako vidite nekog nevoljnika poput mene (smijeh) koji priznaje da ništa ne zna, ili da zna malo, znate da imate posla sa jednim od neprilagođenih ljudi, koji se uporno odbijaju prilagoditi i sebi dozvoljavaju najveći luksuz – da misle svojom glavom, da pitaju. Epohe fundamentalizama su totalitarne epohe u kojima ljudi moraju, žele, trebaju, ali najstrašnije što zaista žele izgovarati ono što se od njih očekuje. Lijepa distanca između riječi, misli i iskaza u tim epohama se gubi. To su epohe u kojima ljudi recitiraju naučeno, izgovaraju floskule, doslovno se boje vlastite misli. Boje se mišljenja svojom glavom. Preuzimaju odgovore koje im tzv. javnost nudi, socijalni mediji, mediji masovne komunikacije nudi odgovore. Oni ih preuzimaju. Klasična škola, klasični univerzitet ljude je obrazovao, odgajao tako da oni moraju sa skepsom primati i ono što im nudi sama škola. Svega toga u epohama fundamentalizama nema. Neprilagođeni ljudi su unaprijed osuđeni na poziciju autsajdera, nepoželjnih, problematičnih, ali je lijepo.
Kad god počinjem saradnju sa novom generacijom studenata, održim jedan te isti govor, kažem: “Raja, na nastavi kod mene je, haman, sve dozvoljeno, samo jedna stvar strogo zabranjena – slagati se unaprijed sa mnom. Nemojte, molim vas. Ne vjerujte mi unaprijed. Provjerite.”
Radi se o tome ako mi na kraju suradnje budemo slično mislili, mašala. Uradili smo dobar posao. Ali do tog sličnog mišljenja vi morate doći svojim putem.
INTERVIEW.BA: Kakav bi danas poslali izvještaj iz “Tamnog vilajeta” nekom prijatelju u dalekoj Americi ili Novom Zelendu?
KARAHASAN: Kad je čovjek u mojim godinama optimist to je pouzdan znak da nešto s njegovom glavom nije u redu. Ljudi u mojim godinama se, uglavnom, pripremaju za ono što im slijedi: bolest, osama, smrt, nerazumijevanje. (smijeh) Koji crni optimizam? Naravno da nisam optimist u vezi sa mnom. Što se mene tiče ja nikad nisam bio optimist, niti sam imao razloga za to. Ali što se tiče Bosne, još uvijek bi prijatelju u Kanadi, na Novi Zeland, pisao da je baš šteta što nije ovdje, jer u Bosni još uvijek ima Bosne! Još uvijek se u Sarajevu niko ne čudi prijateljstvu između jednog islamskog mistika i jednog profesora kristologije na Katoličkoj teologiji. Svima je to normalno. Još uvijek je u Bosni potpuno normalna stvar da muslimanska familija krene obnavljati pravoslavnu crkvu. Još uvijek se u Bosni ljudi sjećaju kako su 80-ih godina, u Ljubuškome katoličke žene hranile radnike koji su popravljali džamiju. Bosna je tvorevina kulture. Nije postojala vojska koja je htjela Bosnu, pa je napravila. Nije postojao politički pokret, nisu postojale političke stranke koje su gradile Bosnu. Bosna je rođena iz jednog određenog načina života i iz kulta komšiluka. Bosna je rođena iz osjećanja da ti je komšija važan. Dalekim vladama u dalekim metropolama svaka čast, ali komšija je tu. Iz tog osjećanja je rođena Bosna. Iz osjećanja da čovjek ne mora misliti kao ja, ne mora živit kao ja, ne mora se Bogu moliti na moj način. Ali svi se mi molimo istom Bogu ako se zaista molimo Bogu. Ja vjerujem da tog osjećanja još uvijek ima u Bosni iako politika koja se vodi u ovoj zemlji, iako međunarodna zajednica koja se pravi da nam pomaže, iako svi koji imaju moć marljivo rade na tome da je unište. To dobro osjećaju i pamte moji prijatelji koji sada uživaju život u Kanadi, Novom Zelandu, Australiji…
Neke godine zove me prijatelj koji živi u Vancouveru, koji zaista dobro živi. Pita me kako sam. I kao svi ljudi koji to neoprezno pitaju, mora čuti moju tiradu, kako sam brate loše. Loše, star, ters, ne mogu podnositi sebe. Ne mogu raditi. Sve teže pišem, i sve manje i sve lošije. Govori on, ma nije ni lahko pisati po tim žegama. “Otkud, velim, ti znaš da su ovdje žege?” Pa svako jutro kad ustane iz kreveta, on uključi kompjuter da vidi u internetu kakvo je vrijeme u Sarajevu. Svima njima je dobro, ali nigdje ne mogu naći ono što su ostavili u Sarajevu. To sjećanje na Sarajevo, to čuvanje onoga što su u Sarajevu imali, i ovdje ostavili, ozaruje ih i dan danas. I dan danas im uljepšava dane, i dan danas im mnogo znači.
INTERVIEW.BA: Jednom ste rekli da živimo u takvim vremenima da ljudi kritikuju nešto tek kad je dostupno javno, pa se nerijetko čovjek nađe u situaciji da radi i dopunjena izdanja knjiga. Ali, evo na promociji knjige eseja “Nedoumice”, rekli ste da je Predrag Lucić znao čitati Vašu knjigu u rukopisu?
KARAHASAN: Predrag Lucić je čitao mnoge knjige koje sam napisao u vrijeme našeg prijateljevanja. Književnost je, prije svega, razgovor. Umjetnost je važna forma komunikacije, a to je najočiglednije upravo u književnosti. Nažalost, kod nas je već jako dugo zaboravljena ta klasična forma književnosti kao razgovora. Ljudi pišu knjige da bi izrazili svoja osjećanja ili da bi popljuvali bližnjeg svoga ili da bi se obračunali sa ovim ili onim, ili da bi bili važni, da bi imali knjigu ili mlatnuli honorar. Sve manje ljudi se sjeća da su nekada pisci razmijenjivali rukopise, jedan drugome govorili šta u tim rukopisima njima nije dobro, jedan drugom pomagali da taj svoj rukopis poprave. Vi ne možete ne govoriti sebe. O čemu god govorite vi kazujete sebe. Dakle, zašto se oko toga truditi? Meni je otprilike jasno šta sam ja htio reći, i šta želim reći. Ali mi nije, i ne može biti jasno bez razgovora sa čitaocem, kako to na njega djeluje, kako on to razumije? Imao sam sreću da sa Predragom Lucićem godinama prijateljujem i u tim godinama smo, naravno, razmijenjivali rukopise, čitali jedan drugoga, raspravljali o tome, svađali se. Naravno da je ponekad taj razgovor itekako bolio, da smo znali biti itekako ljuti, ali je bilo dragocjeno. Ja Predragu Luciću dugujem jednu važnu ispravku, u romanu “Noćno vijeće” moji junaci sa Sicilije putuju u Bari. Jer su to uradili ljudi iz stvarnosti prema kojima sam ja ove moje junake pravio. I kaže mi Lucić: “Majstore, samo bi luđak iš’o u Bari, ozbiljni ljudi idu u Napulj.” To su sitnice, ali dragocjene sitnice. Dostojevski kaže na jednom mjestu u sitnicama se objavljuje dragi Bog. To prijateljstvo s Lucićem, razgovori s njim o onome što pišemo bili su mi dragocjeni. I dan danas osjećam zahvalnost za te razgovore, i za to vrijeme.
INTERVIEW.BA: Kako uspijevate ignorisati modernu tehnologiju, ne koristite mobitel, jel’ moguće? Tu su i sve prisutne društvene mreže na kojima se i neke Vaše kolege prozivaju i plasiraju lošu sliku fakulteta kao institucije, i međuljudskih odnosa?
KARAHASAN: Dobro pamtim jednu prelijepu žestoku diskusiju iz vremena moje mladosti između tzv. modernista i tzv. tradicionalista, realista u književnosti. Jedan kolega govori: “Ma, ne možemo mi danas pisati onako kako su pisali ljudi u 18. stoljeću. Danas od Beograda do Kragujevca putujem dva i po/ tri sata, aeroplanom sam za manje od pola sata, a moj djed je putovao dva dana. Na to kaže jedan kolega koji sjedi pored mene, ma da, ali tada, a i danas je žena nosila dijete devet mjeseci. Budući da mi živimo u epohi tehničke i tehnološke diktature mi ozbiljno vjerujemo da se svako tri dana kako se izbaci novi model telefona na tržište svijet temeljito mijenja. Historija iznova počinje. Ja vam se kunem da mi je danas kao i prije 35 godina, kao što je bilo i mome dedi rahmetli, bilo puno važnije, da me prijatelji poštuju, i da me moja žena voli, nego da proizvedem novi telefon i da ga posjedujem. Naš život se prividno odvija u tehnologiji. Stvarno se odvija u nama. Radi se o tome da tehnika nas ljude porobljuje i ispražnjava. Naše sposobnosti prenosi u strojeve i od nas pravi puke robove tih strojeva. Ne zaboravite da je svaki Helen “Ilijadu” i “Odiseju” znao napamet. Platon nije volio pisati zato što je mislio da će pisanje umanjiti našu sposobnost pamćenja. A tvoje je ono što pamtiš. Ono je dio tebe. Nije dio tebe ono što si zapisao. Ti si ga zapisao da bi ga zaboravio. Ne zaboravite da je u klasičnom islamskom svijetu dijete od 15 godina znalo Kur’an napamet. Vi danas ne znate napamet ni svoju adresu. I nju ste zapisali u mobitel. Vi ne pamtite više ništa. Mi danas vjerujemo da je knjiga samo tekst, a ona je mnogo više. Knjiga je djelo. Knjiga je i miris. I težina u ruci, i boja. Mi smo se potpuno preselili u mašine. Mi smo ostali prazna ljuštura koja opslužuje nekoliko mašina. Na kraju svega su izmišljeni tzv. socijalni mediji da bi se svijet pretvorio u seosku krčmu u kojoj svaka budala može mlavit šakom po stolu i svojom drekom smetati ljudima da na miru piju i razgovaraju. Zahvaljujući toj preobrazbi svijeta u seosku krčmu, mi danas živimo u gradu u kojem se svako 10 dana organizira nova oluja u čaši vode koja ni o čemu ne odlučuje, koja ništa ne mijenja, u kojoj uopće nema događaja. Ali ima mnogo buke, dreke, nepristojnih izraza, pljuvanja. Od toga nisu mogli ostati pošteđeni ni fakulteti poput ovoga na kojem radim, ni redakcije listova. Ne možete se od te buke sakriti, a stidite se da je uopće slušate, jer vam je jasno da tu niti ima misli, niti ima smisla.
Napomena redakcije; U drugom dijelu intervjua koji će biti objavljen… donosimo nastavak razgovora sa književnikom Dževadom Karahasanom o njegovoj izjavi o Karadžiću, Borisu Dežuloviću i Oslobođenju. Ko bi on bio da nije Karahasan, živa legenda?