Na plavom kauču u polumračnoj sobi i sa šoljicom kafe na stolu nekadašnja članica Saveza socijalističke omladine i članica Saveza komunista Jugoslavije, Mulija Ademović-Beriša, prisjeća se, kako kaže, puno boljih i ljepših vremena. Onih kada je išla na radne akcije i pohode, te kada su svi bili samo drugovi i drugarice. Poredivši ovo i prošlo vrijeme kaže da bi rado zamijenila današnju demokratiju za onu diktaturu i vratila se u onaj mrak kako ga mnogi nazivaju, a ugasila ovo trenutno svjetlo. “Proslava 8. marta je sumorna, nema više nikakve ljepote, što bi se reklo nema života! Ništa nije kao što je prije bilo”- istakla je za Interview.ba Mulija Ademović-Beriša, koja je punih 40 godina radila u Zavodu za hitnu medicinski pomoć u Kantonu Sarajevo.
ŽENA, JUNAKINJA… „Ženi treba pokloniti pažnju čitavu godinu, a ne samo jedan dan. Treba obilježavati njen uspjeh svaki dan. (…) Vjerujte, meni je jedan osmijeh vrijedniji od bilo kakvog poklona, ako bi me neko pitao šta želim za Dan žena kao poklon, ja bih mu sigurno rekla osmijeh u ovom tmurnom i mračnom vremenu.“
INTERVIEW.BA: Kako danas proslavljate 8. mart?
ADEMOVIĆ-BERIŠA: Ono što je ostalo od, sada već davnih godina, jesu samo sjećanje na lijepe dane. Proslava 8. marta danas je sumorna, nema više nikakve ljepote, što bi se reklo, nema ni života! Prije je to bilo drugačije, svi su se radovali i cijenio se rad žene. Kolege su se znale ophoditi prema ženama. Ne samo taj dan, svaki dan je bio kao Dan žena. Danas više niko nikome ne čestita, to se sve svelo na proslave po kafanama uz neki turbo-folk i piće.
INTERVIEW.BA: Kako je Komunistička partija tretirala žene, a kako ih danas tretiraju ove demokratske stranke ? U kojem režimu su žene imale vise političke moći, veće plate, veća prava?
ADEMOVIĆ-BERIŠA: Žene su danas u potlačenom položaju, bez ikakvih prava. Prije kada smo radile noćnu smjenu za 8. mart moje kolegice i ja, dobijale smo po jedan karanfil kao znak obilježja praznika žena. Poslije toga bi nas kolege odvele na kolače i na kafu. Kući su nas cijenili kao majke i žene, a sada toga nema.
Sad su žene u nekom desetom i petnaestom redu u ovom društvu. Žena je prije bila u potpunosti ravnopravna s muškarcima, a sada gdje god vide ženu kažu, pa zar ona može raditi taj posao. Posao u Hitnoj pomoći je težak i odgovoran, ali mi žene smo bile rame uz rame s kolegama i sve smo isto radili kao oni. Plate su prije bile mnogo veće i redovnije, čak je bila i trinaesta plata plus topli obrok i regres. Danas su zaposlene žene robovi, nemaju pravo na penziono i zdravstveno, a da ne govorimo o tome kako se odnose prema njima.
INTERVIEW.BA: Karanfili, pokloni te izlazak u kafanu na jedan dan, postali su standard praznika žena. Šta u stvari treba pokloniti ženama, šta one žele kao obilježje dana kad su se izborile za svoja prava?
ADEMOVIĆ-BERIŠA: Ženi treba pokloniti pažnju čitavu godinu, a ne samo jedan dan. Treba obilježavati njen uspjeh svaki dan, a obično je to rad u kući, školovanje djece i briga o njima, pogotovo kada se radi o samohranim ženama. Čitav život sam se sama borila za status sebe i svog djeteta poslije rata. Uvijek negdje kažu ti si žena i ne možeš ništa postići. Čak više ni u tramvajima nema pažnje kad uđe žena. Prije bi se ljudi dizali, a sad kažu “ona samo hoda po kafama”. Vjerujte, meni je jedan osmijeh vrjedniji od bilo kakvog poklona, ako bi me neko pitao šta želim za 8. mart kao poklon, ja bih mu sigurno rekla osmijeh u ovom tmurnom i mračnom vremenu.
INTERVIEW.BA: Kako odgojiti kćerku da bude hrabra kao partizanka?
ADEMOVIĆ-BERIŠA: Ja sam svoju kćerku vodila na sve pohode koje su pravili antifašisti. Posjećivali smo sve znamenitosti iz Drugog svjetskog rata. Išli smo na Sutjesku, Ivan-Sedlo, Igman i sve druge destinacije gdje su pohodi bili organizovani. Moja kćerka je bila rame uz rame uz antifašiste. Čitav život sam antifašista, to ću i ostati i umrijet ću sa svojom petokrakom.
INTERVIEW.BA: Antifašistička fronta žena (AFŽ), bila je ženska politička organizacija, osnovana 6. decembra 1942. godine u Bosanskomu Petrovcu na Prvoj zemaljskoj konferenciji žena. Pozdravni govor je održao Josip Broz Tito. Kad biste danas učestvovali u osnivanju organizacije poput AFŽ-a koga biste rado vidjeli ( koje žene) na njenom čelu?
ADEMOVIĆ-BERIŠA: Malo je iskrenih ljudi koji bi mogli da povedu masu u antifašizam, jako malo. Moje drugarice koje imam su antifašisti i ne bih nijednu mogla odvojiti posebno. Što se tiče političkog vrha, nikoga ne bih izabrala. Meni je bila mnogo draga Nada Đurevska, koja nažalost više nije s nama. Možda bih postavila profesoricu Zlatu Grebo, ona je jako uspješna žena i bila je u AFŽ grupi.
INTERVIEW.BA: Kako su žene proslavljale 8. mart nakon Drugog svjetskog rata, a kako pred rat 90-tih?
ADEMOVIĆ-BERIŠA: Prije su se žene bavile ručnim radovima i rukotvorinama, spremale su priredbe, organizovale horsko pjevanje, recitirale i glumile. Ja u zadnjih 25 godina nisam nigdje vidjela da se takvo nešto radi. Žene bi se prije jako lijepo obukle na ovaj dan. Postojala su takmičenja u pisanju pjesama, poezije, čak i nekih zanimljivih priča. Ovo je danas borba dan za dan.
