Makroekonomski analitičar Faruk Hadžić mišljenja je da uvođenje novih akciza na gorivo uopšte nije potrebno i da će se time samo opteretiti građani i biznisi koji ionako žive sa suviše nameta. Jer problem je u tome gdje se troše već postojeća sredstva koja se prikupljaju na ovaj način. Nameti, poput akciza, imaju domino efekat na čitavo društvo – povećavaju sivu ekonomiju, ne osiguravaju nova radna mjesta i ne nude nikakvu budućnost mladim generacijama koje nas ovih dana zauvijek napuštaju. O ovim temama Hadžić govori za interview.ba
AKCIZE SE NE MORAJU POVEĆAVATI „Sa ekonomske strane, postoji jedna druga mogućnost, a to je da se u okviru postojećeg modela prikupljanja, smanji akciza koja ide u budžete, a poveća namjenska putarina za autoceste. Time bi se ispunio glavni uslov međunarodnih finansijskih institucija, da se osigura namjensko pokriće za novi investicijski ciklus, bez da se uvode novi nameti građanima. Strahovi da bi se na ovaj način smanjili prihodi budžeta su neopravdani, jer većina novca, koji bi se namjenski usmjerio entitetskih preduzećima za autoceste, bi se putem PDV-a svakako vratio u budžet“.
INTERVIEW.BA: Prosjek plaća u BiH u privatnom sektoru je 500 KM, na dosta mjesta na crno, bez ikakve zaštite radničkih prava. Promjena nema. Zašto?
HADŽIĆ: Problem niskih plata je vezan za nepostojanje ekonomske politike. Mi kao država samo konstatujemo problem, ali suštinski ne radimo na njegovom otklanjaju. Kada pitate poslodavca, zašto su plate niske, zašto recimo ima radnike na crno, on će vam odgovoriti da imamo ogromna opterećenja na plate kroz doprinose, dalje kroz parafiskalne namete, kojih je ukupno u BiH preko 3.400! Hrvatska ima oko 170 raznih nameta, a Srbija nešto više od 340! A također, lakše je poslovati od kuće i poslovati putem interneta „na crno“, nego registrovati pravni subjekt. Od 190 zemalja u svijetu, mi smo na 175. mjestu po lakoći otvaranja firmi! Upravo zbog svega ovoga, često kažem da nam treba novi pristup i nova ekonomska politika, jer ovo što mi sada imamo, ne možemo reći da je ekonomska politika.
Rast plata je moguć ukoliko zaista započnemo reformu radnog zakonodavstva, a to znači da doprinose smanjimo recimo na 25% bruto plate. Iznos koji je uzimala država, treba transferisati prema radnicima, te će na taj način doći i do rasta minimalnih plata. Kada imate niže stope doprinosa, daleko veći broj osoba iz sive zone će postati dio sistema, upravo zbog mnogo povoljnijih uslova za poslovanje. Sa druge strane, ako ekonomiju posmatrate makroekonomski, rast plata na nivou ekonomije, dovodi do rasta potrošnje, a ona dalje dovodi do rasta potražnje za raznim proizvodima i uslugama. To je signal i firmama da usljed rasta potražnje otvaraju nova radna mjesta, kako bi odgovorili potrebama tržišta.
INTERVIEW.BA: Kad bi građanin BiH imao jednu prosječnu platu bh. političara mjesečno (cca 5000 KM), šta bi taj građanin mogao priuštiti sebi i svojoj djeci? Koliki je inače prosječni raspon u Evropi između plata političara i građana?
HADŽIĆ: Mislim da bi većina naših građana, kada bi imala platu političara, prvo zatvorila kredite i vratila svoje dugove! Veliki broj naših građana diže kredit da bi mogao kupiti hranu i zadovoljiti osnovne životne potrebe, jer šta neko može uraditi sa platom od 500 KM? Sa rastom plata i primanja, zadovoljavaju se potrebe višeg reda, to je detaljno objasnio i Abraham Maslow kroz svoju piramidu ljudskih potreba. Sigurno da bi svako gledao da osigura bolju budućnost svojoj djeci kroz bolje obrazovanje i lakše uslove života.
Kada je u pitanju Evropa, raspon u primanjima je daleko manji između političara i običnih građana. Ustvari, biti političar i nije neki cilj u razvijenim zemljama Evrope. Troškovi života nisu nešto strašno skuplji u odnosu na BiH, ali su zato primanja daleko veća. Npr. u Švicarskoj, prosječna plata je 10 puta viša nego kod nas, a u Njemačkoj 5.
INTERVIEW.BA: Nove akcize su posljednjih mjeseci ‘biti ili ne biti’ za domaće vlasti u BiH. Može li se predvidjeti scenario, šta će za građane značiti njihovo uvođenje, a šta neuvođenje?
HADŽIĆ: Pitanje akciza bi trebalo biti isključivo ekonomsko pitanje. Međutim, svjedoci smo da je ovo pitanje uglavnom političko i veže se za uslove koje su postavili međunarodne finansijske institucije. Država na litri goriva gotovo pola iznosa uzme sebi i od toga namjenski se usmjerava samo 0,10 KM za autoceste. Ostali novac ide direktno u budžete svih nivoa vlasti! Postavlja se onda pitanje, koja je svrha uvođenja novih akciza, koje bi opet išle direktno u budžet i ne bi se namjenski usmjerile? Sa ekonomske strane, postoji jedna druga mogućnost, a to je da se u okviru postojećeg modela prikupljanja, smanji akciza koja ide u budžete, a poveća namjenska putarina za autoceste. Time bi se ispunio glavni uslov međunarodnih finansijskih institucija, da se osigura namjensko pokriće za novi investicijski ciklus, bez da se uvode novi nameti građanima..
Međutim našim vlastima je daleko jednostavnije uvesti nove namete i tako smanjiti realna primanja, nego povećati zaposlenost, koja je ključna za punjenje budžetskih i van budžetskih fondova. Evo vam jednog primjera, kroz akcize na duhan i duhanske proizvode, godišnje se ubere preko 700 miliona KM. Cjelokupni iznos završi u raznim budžetima. Zamislite kada bi se taj iznos umjerio u zdravstvo? Ili recimo gradnju neke termoelektrane. Pa, sami bismo je isfinansirali za nekoliko godina!
INTERVIEW.BA: Vi se zalažete da država pomogne najprije mlade, kažete da imaju briljantne ideje. O kakvim idejama govorite?
HADŽIĆ: Nama u BiH treba prije svega jedna revolucija u načinu razmišljanja. Granice u poslovanjima gotovo da ne postoje. Mladi imaju briljantne ideje kako da iz svoje kuće, svog stana, sobe, uz pomoć običnog računara posluju po cijelom svijetu, prodavajući svoje „znanje“, time osiguravaju sebi egzistenciju. Međutim, kada žele puni entuzijazma da pokrenu firmu i započnu poslovanje, naiđu na jedan veliki zid propisa i procedura. Potrebne su stotine papira, dozvola, plaćanje raznih nepotrebnih taksi, koje su same sebi svrha…
Sa druge strane, oni koji i žele da rade za neku firmu, upravo zbog mnogobrojnih razloga o kojima sam prethodno govorio, ne mogu dobiti posao, jer poslodavci ne mogu da ih plaćaju ili im nude smiješne uslove. Znanje se danas daleko više cijeni na Zapadu, nego kod nas. Zato mladi i odlaze vani, nažalost trajno, jer nemaju vremena da čekaju 5-10 godina na birou da ih neko zaposli ili pozove.
INTERVIEW.BA: Koji su pozitivni signali koje država treba poslati mladima ako želi da oni ostanu u državi?
HADŽIĆ: Prema mladima se treba odnositi kao prema partnerima. Od njih zavisi budućnost i opstanak zemlje. Opstanak BiH je ugrožen odlaskom mladih iz svih naroda, ne nekim imaginarnim problemima, šta je ko kazao. Mislim da smo davno već trebali uvesti sve moguće poreske i druge olakšice za osnivanje firmi i obrta, gdje bi mlade zadržali u zemlji. Zašto ne osnovati Fond za razvoj inovatorstva, naučno -istraživačkog rada?
Ako neko pokrene neki svoj biznis, razvije poduzetničku ideju, zašto ga ne pozvati i pitati kako da ti olakšamo, da zaposliš još više ljudi, a time zadržiš i druge građane? Međutim naša filozofija razmišljanja i djelovanja je drugačija. Mi kao država gledamo kako ćemo odmah nekoga nešto kazniti, kako što više naplatiti, uzeti sebi što više možemo, pa ako poduzetniku šta ostane super. I dalje mislim da možemo kao država krenuti naprijed, ali ne sa ovim ljudima koji nas vode. Njima je vrijeme stalo 1995. godine. Gospodo, danas je 2017. godina!
