Uz ime Ahmeda Burića možete staviti niz asocijacija – pjesnik, književnik, kritičar, novinar, kolumnista, Veležovac. Uz sve ovo, svira i pjeva u sarajevskom bendu „Kablovi.“ Ove godine je izašao njegov roman prvijenac „Tebi šega što se zovem Donald“. Za interview.ba on objašnjava i zašto, te kakva je veza toga sa današnjim stanjem u državi, Sarajevu, fudbalu, muzici, medijima te gdje su se izgubili sarajevski jalijaši otkada je demokratija došla na ove prostore.
ZAŠTO NEMA KRITIKE? „ Moraš napisati istinu a gledati da nekoga ne povrijediš. Sa oproštenjem, zajebano. I zato nema ni kritike. Zato ja nemam nijednu recenziju o romanu. Nemam ni poezije.“
INTERVIEW.BA: Pjesnik, književnik, kritičar, novinar, kolumnista, pa i muzičar – gdje je Ahmed Burić najkomotniji? Zašto?
BURIĆ: Najkomotnije je na moru, u apartmanu; najkomotnije je tako negdje na Hvaru, nije loše ni u Rijeci Crnojevića. Imaju ta malena mjesta „srca moga“ što bi rekao Ujević. Volim i biti na gostovanjima kao što je bilo u radio emisiji dvojca „Helem Nejse.“ Otišli ljudima u emisiju i oni mene ispreskakali, ja njima malo vraćao, pa došao bend i mi odsvirali. A najviše bih nekako volio da sam negdje u Njemačkoj 20-ih, 30-ih, tu je neki kabaret, a ja sam taj čovjek, što bi se reklo, za zabavu, a možda i nešto pametno u krugu od 200-300 ljudi. Moja idealna književna promocija je za 40 ljudi, idealno književno veče 70 a koncert 250 ljudi.
Volim te male formate i iz njih se rađaju bitne stvari. Kasnije kad narastu ne moraš više ni brinuti o njima. Da ne bude malo bizarna metafora, tako je i sa djecom. Kad su djeca mala moraš puno oko njih, deverati i tad su najbolja. Oni koji su jaki sami prežive, zdravi i dobri, oni nekako nađu put. A ja volim ove malo slabije. Ovaj svijet je svakako gadan prema slabijima. Volim nemoguće što kažu, poigrati se s tim da imaš bend, a i da si pjesnik i da pišeš kolumnu.
INTERVIEW.BA: Nakon više knjiga poezije ovog ljeta izašao je i roman prvijenac „Tebi šega što se zovem Donald“. Kakve su kritike, šta kažu čitatelji, te poneki povratnik u Sarajevo kao što je to Donald, glavni lik u romanu?
BURIĆ: To je roman pisan jednim teškim jezikom za čitanje. Mislio sam da će ljudi koji ne žive u Sarajevu, (a puno je takvih koji su iz Sarajeva a ne žive u njemu), malo teže skontati. Sarajlije koje žive u Americi, ili u Londonu ili negdje drugo na Zapadu svakako kontaju. Drago mi je da su to ljudi prihvatili. To je knjiga pisana za ljude iz Sarajeva, da se mi ne lažemo. Meni je pravo važno šta će meni reći moje prvo okruženje, ljudi iz osnovne škole, ljudi iz obdaništa, ljudi iz gimnazije. Ja se neću svađati sa Sarajevom oko nebitnih stvari. Oko bitnih sam se kadar posvađati. Hoćeš/nećeš taj rat je jedna bitna stvar. Negdje on nas određuje sve, bez obzira gdje smo bili i šta smo radili. On se duboko utisnuo u nas. On je nama u krvi.
U tom smislu sam ja vrlo oprezno pratio šta bi o tome valjalo napisati. I ovo prvi put govorim. Moraš napisati istinu a gledati da nekoga ne povrijediš. Sa oproštenjem, zajebano. I zato nema ni kritike. Zato ja nemam nijednu recenziju o romanu. Nemam ni poezije. Kod nas je kritika vrijedna prijezira jer ona misli da literatura treba da ispunjava društvenu zajednicu. Ja mislim da literatura treba da ispunjava i proširuje duhovne vidike. Suštinski se opirem tzv. ulozi literature u oblikovanju bilo nacionalnog bića bilo nekakve kulturne politike. To su stvari iz 19. stoljeća. Koga to zanima neka ode u Beč u arhivu, malo prelista o čemu se radi i nek’ napiše studiju.
Današnjim Sarajevom nisam zadovoljan, jer pamtim i neko bolje, ne možeš ti doći, nametati svoje mjere vrijednosti. S druge strane mentalni sklop ljudi u centru se ne mijenja, nema ljudi u centru Sarajeva, a svaki treći stan je prazan ili je u njemu čovjek od 70 godina. Je l’ moguće promijeniti taj mentalni sklop? E, o tome je „Donald,“ između ostaloga.
INTERVIEW.BA: Gdje se kriju nekadašnji sarajevski jalijaši koji su ljudima prodavali cigle? Ko su danas raja, a gdje su papci?
BURIĆ: Ja to malo volim romantizirati, ali da u ovom gradu ima jalije bilo bi manje kriminala. Jalijaš je neko spreman da u okviru svog svjetonazora brani dobro i zlo. Pravi jalijaš ne udara slabije. Pravi jalijaš ne kinji curice. Pravi jalijaš je pravi jalijaš. Nije ih istina bilo puno, ali znao sam neke. Jalijaši su se izgubili krajem 80-ih, početkom demokratskih promjena. Oni su izgubili „narudžbu“, jer nije više bilo važno da samo budeš mangup. Bila je legendarna sarajevska vježba da pređeš od Čaršije do Marin Dvora sve preko krovova da ne stupiš na tlo. I kad to prođeš onda si spreman za ići i vani, i „operisat“.
E kad je to prestalo biti važno, kad su ih naoružali pištoljima, neki od njih su uzeli nacionalne torove da im budu seizi, odnosno da obavljaju prljave poslove za njih i onda njih više nije imao ko naslijediti. Onda je bilo važno da radiš za porodicu, da si uvezan. Jalijaš je ipak slobodan strijelac. Mafijaš nije. Neko ko je razbojnik mora biti član nekakve šire organizacije, ono što se kaže „zločinačko udruživanje“. Jalijaš je slobodan pojedinac uz sve svoje limite.
INTERVIEW.BA: Pišete o bh. svakodnevnici koja je vrlo često apsurdna, npr. gubitak Dejtonskog sporazuma, epizoda o Bosanskom jeziku u školstvu. Da li ste nekad umorni od ovih tema koje su, takoreći, nadrealne?
BURIĆ: Uvijek. A s druge strane ja ne mogu pisati o fotografu iz 55. godine, ne vrijeđajući nikoga, dok se ovdje ljudima stalno podmeću paterni. Evo izgubili smo Dejtonski sporazum pa smo ga našli. Božji čovječe, pogledaj ti malo oko sebe kako se živi, ostavi se ti dejtonskih sporazuma i toga je l’ Sanela Jenkins učestvuje ili ne učestvuje u lancu prostitucije. Daj se malo opasulji. Kod nas ljudi vole tuđe dvorište. Jer je lakše što bi rekao jedan moj stihić: „… gledati u ikonu na ploči, nego ljudima gledati u oči.“ To je tako i to se neće promijeniti. Zato je to jedna nedovršena simfonija, ta Bosna i ti Bošnjaci i sve to skupa. To je jedan prilično zapušten cvijet. Volio bih da je bolje, ali nije. A, ja ne mogu lagat da je bolje.
INTERVIEW.BA: Šta je dobro kod nas?
BURIĆ: Dobar je stepen komunikacije među ljudima. Ovdje ljudi vrlo brzo postižu i dijalog i (ne)dijalog. Govorim o svakodnevnom životu. Ovdje su djeca dobra do 12 godine i onda ih vodi napolje i postaće carevi. Ovo je dobar start-up. To bi u nekom smislu mogla biti naša šansa. Nije dobro što se dijete pokvari u nekim glavnim godinama u kojima ga trebaš prebaciti u čovjeka. Socijalizam je ipak imao sređeno stanje, a to su bila sportska kulturna društva, srednje škole, da skloni tu djecu sa ulice. Ovdje ako ih skloni ona mogu biti samo za kompjuterom, što je nekako bolest društva.
INTERVIEW.BA: Da li postoje nezavisni mediji?
BURIĆ: Ne postoje. Mediji uvijek zavise od finansijera. Zanimljivo je da mediji nikad nisu imali veći uticaj, a novinari nikad nisu bili slabije plaćeni. Došli smo do prakse u kojoj menadžeri zapravo uređuju medije. Osim što su marketinške agencije ukrale novinarima posao, menadžeri su ga ukrali urednicima. Praktično, ti ovisiš o toj konjukturi koju sklope menadžeri sa izvorima finansiranja. Stoga je medijska slika jadna, pokazuju se alternativne činjenice, tzv. fake news-ovi, ovo, ono … praktično sve je dozvoljeno u borbi za broj klikova, nikova, trikova, budalaština. Napravljena je džungla u kojoj ja imam pravo napisati da je neko moralna nakaza, da za to neću odgovarati, a pri tom nije važno jel’ on to ili nije.
Moj posao od posla gitariste koji je preksinoć svirao u Domu policije (a zove se James Blood Ulmer, Sarajevo Jazz Fest jedan od mojih omiljenih blues muzičara sa istočne obale), ne razlikuje se nimalo. Ja sjednem i napišem. Za to mi ne treba nikakav menadžer, nikakav reklamer, sjednem i napišem tekst, bilo to pjesma, kolumna ili priča. Svejedno. Oni imaju drugi princip, sve mora biti diktirano ne bi li se iz toga nešto povuklo da se onda kasnije iz toga nešto naplati. To je potpuno obrnut proces. Ti radiš nešto u interesu građanstva,jel’ tako? Ako radiš nešto u interesu građanstva, građanstvo treba biti informisano. Kako? Objektivno. A ne kako hoće robna kuća ili ne znam, vojska ili policija.
INTERVIEW.BA: Sarajlija ste ali navijate za „Velež“ za koji kažete da je sol bh. nogometa. Nostalgija za prošlim vremenima?
BURIĆ: Nema nikakve sumnje. Dok je „Velež“ bio nešto i naš je fudbal bio nešto. Tako je i sa ostalim stvarima. Dok je Sarajevo imalo Olimpijadu i Jugoslavija je bila nešto. Kad se to malo skupi, „Velež“ igra na jednom stadionu koji mi sada obnavljamo i dajemo priloge za to. Moram otići uplatiti nešto parica za stadion, dobro ste me podsjetili.
To je – prva ljubav zaborava nema. Mene vuče Mostar i taj mediteranski „luđački mentalitet“ koji je malo različit od Sarajeva. To vrstu duhovitosti ima, recimo, Split „Feral.“ Sarajevo ima svoj humor, ali je on nešto različit u odnosu na ovaj splitski kojem je mostarski jako blizak. Ono podrazumijeva jedini smisao za humor koji ja iskreno cijenim, a to je smisao za humor na vlastiti račun. Ovo ostalo su meni foleri.
INTERVIEW.BA: Svirate i pjevate u bendu „Kablovi“ – pišete li vi sve tekstove po dužnosti?
BURIĆ: Manje-više sam autor pjesama. Napišem tekst i kažem – može li ovo ovako, Spaha doda jedan akord, Ćesa dva tona, Dino neki bridge, Mario udari u onaj bubanj pa nešto iskemijamo… Ne osjećam se kao neki great songwriter. Neke stvari s muzikom bivaju bolje kazane, to je moja ideja oko „Kablova.“ Kad sam u Crnoj Gori odsvirao dvije-tri pjesme Pavle Ćosić mi je rekao: „Meni ovo zvuči kao „Kralj Čačka.“ Rekoh, hvala ti. To je u osnovi evropski blues.
KAMPANJA “NE MARGINI”
Ljudi vole pjesmu i ponekad pomislim kako je tako malo potrebno da čovjeka pomakneš da krene misliti. S druge strane kad vidim kako se živi, onda pomislim da možda i nisam u pravu…Ispada da je nas većina na margini, a da samo nekakvom malom broju smeta, no nije moje da mislim o tome: ljudi iz Fondacije za socijalno uključivanje su me pitali imam li ideju, i ja rekao da imam. I hvala im na tome što smo je realizirali, a hvala mojim glavnim saradnicima Damiru Arslanagiću i Branku Sauki, kao i Marijanu Dujmoviću i Mariu Iličiću na videu. Ne margini, pa da probamo.
Spot benda “Ne margini” možete pogledati ovdje.
