Mehmed Begić je bh. pjesnik. Rođen u Čapljini, živio neko vrijeme u Mostaru i Sarajevu, donedavno u Nikaragvi, a danas je već na novoj adresi u Dominikanskoj Republici. Iz daljine nas “šamara” dobrom poezijom. Izdvajamo njegove objavljene knjige pjesama: “Čekajući mesara”, “Pjesme iz sobe”, “Sitni sati u Managvi” i “Opasan čovjek”. Prevodio je Leonarda Cohena. Također, iz daljine, sarađuje sa sarajevskim dvojcem “Basheskia & Edward EQ”. Piše za “Žurnal”.
ELIMINISATI BUDALE IZ VLASTITOG ŽIVOTA “Ono čime se bavim, ono što pokušavam artikulirati je upravo moja borba protiv tih svakodnevnih prepucavanja. Bolje ne znam. I ne radi se tu samo o vijestima iz Bosne i Hercegovine, ili bivše Jugoslavije. Cijeli svijet trese slična groznica, i jedini način da se oduprem je rad na onome u čemu sam dobar, dati od sebe najviše moguće, ignorisati budale do trenutka njihove konačne eliminacije. Biti bolji od njih. Podjele koje su njima sve na svijetu, za mene ne postoje”.
INTERVIEW.BA: Nedavno smo uradili intervju sa Markom Tomašem, čovjekom koji je sa Vama radio na časopisu “Kolaps” za koji je rekao da je u nekoj vrsti hibernacije. Kakve su uspomene na to vrijeme i da li Vam ta saradnja i danas daje energjiju za rad?
BEGIĆ: “Kolaps” je najmanje časopis za književnost, mada se u tom obliku manifestirao. Potpuno je besmislen bez svih svojih komponenti, bez svake osobe koja je učestvovala u njegovom oblikovanju. Možda zato trenutno sebe zabavlja u dubokom snu čekanja da mu se vratimo. I nije isključeno da jednom nastavimo. Novih deset svesaka nakon deset godina, zašto da ne. Postoje jutra u kojima sam apsolutno spreman za to.
S druge strane, radostan sam kad vidim da smo se uspjeli održati u onome što smo tada sebi odredili – Marko i ja neumorni u poeziji, Nedim u rokenrolu. Sve što sada radimo, svaka napisana i napravljena pjesma, svaki snimak, nastup, tišina, uspjeh i daljina, sve to iz moje perspektive nosi davni znak “Kolapsa”. Sjećanje na svemogućnost i slatka mladost, to bi mogla biti najjednostavnija definicija onoga šta mi “Kolaps” znači.
INTERVIEW.BA: Veliki ste poklonik Leonarda Cohena i njegove poezije u kojoj je najavio i svoj odlazak. Preveli ste Cohenovu knjigu “Moj život u umjetnosti”. Zašto Vam je on toliko važan?
BEGIĆ: Prvi susret sa Cohenom je bila pjesma “Putovanje”, iz njegove druge zbirke. Tri strofe jedne pjesme i atmosfera u kupeu voza za Rumuniju bili su više nego dovoljni da me pošalju na putovanje koje i dan danas traje. Ti stihovi su ostali uz mene, što je čudno, jer i kad pokušavam ništa ne uspijevam naučiti napamet.
Što se Cohenovog odlaska tiče, i predviđanja istog – razmišljajući o tome često se vraćam jednom naučnom članku. Napisao ga je doktor koji je cijeli život posvetio borbi protiv kancera. Nije bilo lako progutati ono što je tvrdio, posebno jer je beštija tih dana ubijala neke mi drage ljude. Poenta članka je da se protiv raka ne treba boriti, da je to dar prirode koji nam omogućava da se oprostimo od voljenih i da, naoružani kvalitetnim viskijem i morfinom, pozavršavamo stvari koje smatramo da trebamo završiti.
Nije se šalio, a meni je bilo jako teško to čitati i (ne)razumjeti ono što govori. Ni dan danas ne znam šta da mislim o tome, ali pretpostavljam da sve zavisi od slučaja do slučaja. David Bowie i Leonard Cohen su odlični primjeri onoga što je gospodin doktor u svojoj studiji zastupao. Obaviješteni da kraj dolazi, preostalo vrijeme su iskoristili za oproštaje kakve je rijetko ko uspio da napravi.
INTERVIEW.BA: Vi ne čitate svoju poeziju na pjesničkim večerima niti ste imali zvanične promocije Vaših posljednjih objavljenih knjiga pjesama “Sitni sati u Managvi” i “Opasan čovjek”. To je pomalo neuobičajen koncept.
BEGIĆ: Koliko god da uživam u objavljivanju onog što pišem, u istoj mjeri ne podnosim scenu, niti se znam snaći pod reflektorima ili među ljudima. Ne mislim da sam dobar promotor bilo čega, a posebno ne sopstvenih pisanija. U isto vrijeme sam siguran da se poezija snalazi bolje bez moje pomoći i da mi je zahvalna na fizičkom odsustvu. U vrijeme “Kolapsa”, to je bilo prirodno i lako za izvesti, jer ostatak ekipe nije imao problema sa promovisanjem naših, ali i samo mojih stvari, dok bih ja samo prisustvovao nijem sa strane, kao onaj drugi iz “Pet Shop Boysa”. Ili bih se skrivao ispod šanka da me niko ne pronađe, dok sve ne prođe. Danas sam, opet, dovoljno star da znam šta sam u stanju izvesti i šta mi se ne radi. Da li zbog toga samom sebi zatvaram neka vrata u famoznom svijetu književnosti? Moguće.
INTERVIEW.BA: Izdavač Vas je ipak “natjerao” da budete prisutni na društvenim mrežama? Vi ipak radije pišete pisma i elektronsku poštu.
BEGIĆ: Sa “Sitnim satima u Managvi” otvorilo se to pitanje kako mogu biti od pomoći da knjiga eventualno dobije veću vidljivost, a da to nije moja fizička prisutnost. Dolazak na društvene mreže se učinio kao fer kompromis. Čisto sumnjam da sam svojim “upisivanjem” pomogao knjizi, a društvene mreže su mi i dalje misterija čija pravila ponekad pokušavam odgonetnuti. Ubijeđen sam da su u igri zakoni i formule koji mi stalno izmiču. No, tu sam – na mreži, kad sam u stanju da budem prisutan i kad imam nešto da kažem. Pisma su sasvim druga priča. Pisma su svijet u kojem sam najrealniji i gdje se u potpunosti ostvarujem. Pisati pisma je kao pisati poeziju, tu ne pravim razliku.
INTERVIEW.BA: Saradnja sa “Basheskiom & Edward EQ” je krenula prepoznavanjem senzibliteta Nedima Zlatara i Vas. U međuvremenu na sarajevskoj ASU upriličena su i dva događaja gdje su glumci čitali Vašu poeziju. Jesu li utisci stigli do Vas u Nikaragvu?
BEGIĆ: Cohenova pjesma “Slow” poprilično dobro opisuje odnos koju imamo Nedim Zlatar i ja. Mi smo spori igrači. Počeli smo raditi zajedno još dok sam živio u Sarajevu, ali smo našu saradnju intenzivirali tek nakon mog odlaska u Nikaragvu. Osim dva nastupa na Akademiji u Sarajevu, “Basheskia & Edward EQ” su sa kombinacijom koju smo nazvali “Savršen metak” nastupili i u Mostaru i Orebiću. Zanimljivo je bilo vidjeti kako različiti prostori utiču na cjelokupni događaj, kako se uglavljuju između muzike i poezije. Ja sam oduševljen svakim njihovim nastupom i zahvalan sam svakome ko je na bilo koji način dio naših kompozicija.
Upravo radimo na novom albumu koji bi mogli dovršiti do jeseni – ove ili naredne godine. Ono što mogu reći je da apsolutno uživam u razmjenama, aktivnim fazama, kao i tišini koja odavno ne miriše na kraj, već je samo priprema za ono što dolazi. Ovo je jedna od onih cjeloživotnih saradnji, to je moj finalni utisak.
INTERVIEW.BA: Pišete nam pisma, odnosno kolumnu “Pisma iz Paname” koju objavljuje “Žurnal”. Zanima nas kada nastaju ta pisma, pa i poezija? Hoćete li sad nastaviti sa pismima iz Dominikane?
BEGIĆ: Muzika je uvijek okvir za Pismo koje ću napisati. Daje atmosferu i izvlači određene događaje na površinu. Ponekad su to sjećanja, nekada mogućnosti, nekad predviđanja. Sve to ispisano na ekran postaje sasvim opipljivo i stvarno. Isto važi i za tišinu, ona vodi priču u momentima kada je jača i glasnija od bilo kakve muzike ili buke.
Uglavnom ne planiram, niti kontrolišem nastanak Pisama. Ponekad pokušam isprovocirati njihov početak, ali to uglavnom ne završi dobro. Najjača su ona koja nastaju po principu nastajanja poezije. U međuvremenu je Panama postala oznaka za neki moj svijet, nekome izmišljen, meni sasvim stvaran i bitan. Grad iz kojeg pišem nije bitan. Baš kao što sam svoju Panamu oblikovao na nikaragvanskoj terasi, tako ću to činiti u Santo Domingu, u Dominikani ili gdje god se nađem.
INTERVIEW.BA: Uspijevate živjeti u raditi daleko od Bosne i rodne Hercegovine a da do Vas kao ne dopiru svakodnevna prepucavanja, politička i nacionalna previranja, kako Vam to uspijeva? Ignorište vijesti iz naše zemlje?
BEGIĆ: Ne bih rekao da ignorišem bilo šta, više se radi o tome da nemam šta da kažem. Budale su me davno ostavile bez riječi. Daleko sam od dnevne politike i nemam joj ništa za reći. Ono čime se bavim, ono što pokušavam artikulirati je upravo moja borba protiv tih svakodnevnih prepucavanja. Bolje ne znam. I ne radi se tu samo o vijestima iz Bosne i Hercegovine, ili bivše Jugoslavije. Cijeli svijet trese slična groznica i jedini način da se oduprem je rad na onome u čemu sam dobar, dati od sebe najviše moguće, ignorisati budale do trenutka njihove konačne eliminacije. Biti bolji od njih. Podjele koje su njima sve na svijetu, za mene ne postoje. To naravno ne znači da ne znam gdje mi je mjesto na tom nametnutom frontu, neki od nas se džezom bore protiv rasizma.
INTERNET JE KAO DROGA, ALKOHOL, PUŠENJE
INTERVIEW.BA: U jednom drugom intervjuu ste rekli: “Toliko sam puta sebi rekao da je vrijeme da raskrstim sa internetom, jer ovoliko informacija, pozitivnih i loših, lažnih i istinitih, nikako ne može biti dobro”. Kako se borite sa internetom?
BEGIĆ: Stvar sa internetom je slična situacijama sa drogama, alkoholom ili pušenjem – ako ste u stanju da ih kontrolišete, sve to može biti zabavno i korisno. Ako tako ne ide, onda je potpuni prekid jedino rješenje. Usavršavam ovu prvu tehniku, sanjajući zen, a kada osjetim da mi stvari izmaknu kontroli na snagu stupa potpuni mrak. Ne mislim da postoje neki posebni recepti, svako za sebe treba spoznati pravu mjeru. U mom slučaju, to podrazumijeva laganu eliminaciju onoga što me uznemirava, do konačnog obračuna. Problematiku telefona sam poprilično riješio. Imam onu osnovnu napravu, bez mogućnosti pristupa internetu, sa samo jednim memorisanim brojem za hitne slučajeve. Kompjuter je još aktivan, ne mogu ga baciti kroz prozor, potreban mi je za rad i pisma.
