Amer Tikveša je profesor književnosti naroda BiH sa završenom Visokom školom novinarstva Mediaplan i s titulom magistra iz oblasti rodnih studija. U njegovoj profesionalnoj biografiji preovladava rad u prosvjeti, novinarstvu te u nevladinom sektoru na polju izgradnje mira i afirmacije građanske hrabrosti. Urednik je časopisa za pravednije obrazovanje „Školegijum“, autor nedavno objavljene knjige „Taxi priče“, kolumnista i novinar. Za interview.ba govori upravo o svojim nastojanjima da BiH učini pravednijim i normalnijim mjestom za život.
ONO ŠTO RADIM MORA BITI DOBRO „Ja vjerujem da to što radim mora biti dobro, da mora imati potvdu ljudi čije mišljenje cijenim, da se mora svidjeti određenom broju ljudi. Nebitno je koliki je to broj ljudi, samo da mi znaju jasno odgovoriti zašto im se to sviđa i onda je moja ambicija definitivno ispunjena. Ja to mogu zaokružiti i staviti u neki svoj interni CV koji samo ja znam kada se preispitujem: šta si ti u životu uradio“.
INTERVIEW.BA: Za početak nam reci nešto više o tvojim kolumnama koje pišeš za www.prometej.ba – tumačiš i analiziraš pjesme koje su se pojavile na „nosačima zvuka“ a koje smatraš poezijom?
TIKVEŠA: Volim tumačiti poeziju. Tumačenje također smatram umjetnošću. Virtuoznošću misli koje treba jezički uobličiti na neki upečatljiv, dojmljiv način sugestivan jednako kao što i sama pjesma može biti sugestivna. Da u čovjeku osvijesti ono što on na neki način osjeća ali ne artikuliše dovoljno jasno i uvijek mu je pjesma u nekoj magli. Sviđa mu se a ne zna zašto mu se sviđa. Onda se kaže važno je osjećati nije važno razumijeti. Ali to što osjećaš može razum odvesti na neki pogrešan put. Definitivno te emocije i razum, po meni, su povezani. I jedno i drugo treba da budu u saglasju kada je u pitanju tumačenje bilo čega. Dakle, ne možemo u životu impulsivno reagovati. Zato to volim da radim i to se „vuče“ još od djetinjstva. Mislio sam da sam u tome usamljen, ali sam onda kroz studije književnosti kroz predavanja profesora Marka Vešovića, gdje on to radi na poetskim klasicima, vidio da postoje ljudi koji to rade.
Vremenom se ukazala i mogućnost da se u tom javno okušam, kroz medije. I u konačnici želim napraviti knjigu, gdje će čitaocima biti data pjesma ali i moje tumačenje. To će biti svojevrsna teorija književnosti, primijenjena na pjesmama koje su bile masovno popularne na prostorima koje danas zovemo regija. Navešću samo neke, poput Rundeka, Balaševića … to su masovno popularni pjesnici iako je opšte uvriježen stav da je poezija marginalan žanr. Tu se javlja konflikt između uvriježenog mišljenja i realnosti iz razloga što se te pjesme ne doživljavaju kao poezija. Ja im želim dati taj kredibilitet.
INTERVIEW.BA: Balašević, Rundek, Zabranjeno pušenje … ko je još u razmatranju da bude uvršten u knjigu?
TIKEVŠA: Riblja čorba, Arsen Dedić i neki pjesnici koji se nisu pojavili kao muzičari ali su kotirali kao estradni pjesnici (pa da malo razbijem i taj mit), tipa Vlade Dijaka. Onda, zanimljive su mi neke kratke forme ljudi koji nisu uspjeli napraviti neku značajnu pjesmu, u tekstualnom smislu kompletnu. Recimo Satan Panonski koji piše trostihe, izvanredne, a koji formom nisu haiku, nemaju 5 -7 – 5 slogova, ali su vrckave, imaju dobre poente. Ili grupa „Paraf“ iz Rijeke. Dalje ću vidjeti, nemam još jasnu sliku ali moram pretražiti recimo Bajagu.
INTERVIEW.BA: Slobodan Đurasović Đuras? Ako ni zbog čega ono zbog tvoje i moje žene čiji je on profesor bio a koje su njegovi veliki fanovi.
TIKVEŠA: On je to dosta radio komercijalno. Na trenutke ti se čini da se zezao, recimo pišući „Apsolutno moj si broj, genijalan mi smo spoj …“. Pisao je to sa sviješću da to ne bude poezija, imao je već u sebi formiran stav zanatlije, tekstopisca.
INTERVIEW.BA: Pa gdje onda svrstavaš Arsena Dedića? Zar on nije pjesnik?
TIKVEŠA: Oko njega se dvoumim. Za njega je zanimljivo što su njegove pjesme koje je otpjevao mnogo bolje nego neke koje je objavio samo u zbirkama. Pa u tom smislu, želim da se pokaže da neko kome je vokaciju teško odrediti jer je i muzičar i pjesnik, u poeziji je jači kada je treba plasirati preko muzike.
INTERVIEW.BA: Zanimljivo je da tumačenja pjevane poezije nema do sada u obliku u kojem ga ti danas nudiš. Ona nisu zapravo klasična kritika pjesme, već jedan sasvim drugačiji način koji dosad nisam vidio.
TIKVEŠA: Ne isključujem druga tumačenja, samo se trudim da budem uvjerljiviji od drugih. Međutim, trenutno nema drugih koji na ovaj način obrađuju pjesme. Obično su to samo usmene analize, uglavnom fanova, ali ja još nisam naišao na pisane tragove. Tu i tamo se neko dotakne pišući neku kolumnu o nekom bendu, autoru ili samoj pjesmi ali obično nema analitičnosti u tom promišljanju.
INTERVIEW.BA: Pored ovog posla uređuješ magazin za pravednije obrazovanje. Šta je danas sa svrhom obrazovanja, a to je kritičko promišljanje, analiza i neprestano istraživanje?
TIKVEŠA: S obrazovanjem imamo jedan drugi problem. Ono je institucionalizirano i bez obzira na tvoju dobru volju, želju, znanje, ako nisi dio institucije ti to ne možeš u njemu primijeniti ni na koji način. Moraš osvijestiti institucije, ubijediti ih da je tvoj stav ispravan i da bi trebale da djeluju u tom smjeru. Institucije se, na žalost, kod nas ne vode čisto humanističkim motivima i interesima, već političkim. Mi možemo pisati o tome uvijek konsultujući i njihovo mišljenje jer je to novinarski rad i moraš provjeriti sve o čemu pišeš. Ali pitanje uticaja je ono što je razočaravajuće u tom poslu. Ovaj novinarski posao je obavezujući. On želi da nekoga obaveže da nešto ili nekoga u društvu promijeni. Ako ja pišem o tome da je obrazovanje loše i da želim da se ono promijeni, ja na neki način obavezujem Ministarstvo da to sprovede. A u principu su novinari nemoćni da to urade.
INTERVIEW.BA: Tvoja nedavno objavljena knjiga „Taxi priče“ na izvjestan način govore o svemu ovome. „Na prvu“ se čini kao vrlo pitka i zabavna literatura ali zapravo govore mnogo više nego, usudio bih se reći, i stručne knjige. Taksisti su, po meni, „nervni sistem“ jednog grada i čini mi se da su razgovori sa njima upravo najbolja analiza stanja društva i države.
TIKVEŠA: Nekad može djelovati potcjenjivački ukoliko čovjek ima visoke literarne ambicije da se plasira u neke klasike. Pitke su, slutim da će imati veliku čitanost, mislim da će imati i svoja proširena izdanja a i teži svom stalnom nastavljanju. Jer taksista će uvijek biti i dok sam živ, koristiću se taxijem. Sad sam i uhodan pa imam i neku potrebu i želju da sa tim nastavim, a pojavile su se i reakcije taksista čije bi priče želio da uvrstim u neku buduću knjigu. Volio bih da se čitaoci zadube i da zaista u tim ljudima vide neke relevantne faktore naše svakodnevnice, da ono što oni pričaju ima istine i da o tome vrijedi razmisliti. I da iskoristim pa da uporedim to sa tumačenjem poezije
INTERVIEW.BA: Način na koji te ja posmatram pokazuje mi kontradiktornost tvog fizičkog izgleda i onoga što nastaje kao proizvod tvoga rada u svakom segmentu. Naravno, govorim o stereotipu: veliki, proćelavi čovjek s bradom koji analizira poeziju i bavi se problemima u obrazovanju. Analizirajući suštinu onoga o čemu pišeš i govoriš, na kraju često imam utisak kao da si mi opalio šamarčinu.
TIKVEŠA: Hvala ti na tome jer nisam tako percipirao sebe. Svi u sebi imamo taj spoj kontradiktornosti. To je dobra strana novinarskog posla koja je mene naučila da ljude nikada ne posmatram u skladu sa njihovom pojavnošću kao ni sa prvim ali ni sa desetim njihovim istupom prema meni dok svaki aspekt njihove ličnosti ne propitam, dok ne donesem neki konačan sud. Ono zbog čega sam krenuo u to je riječ koju ja zaista vrlo rijetko upotrebljavam, jer joj pripisujem jedno stereotipno značenje koje je čini nemogućom, a to je LJUBAV – koja za mene znači nešto neupitno i bezuslovno.
Pisanje i zanimanje za te stvari je za mene neupitno, ono se nekada ne manifestuje javno, nekad se godinama tim ne bavim jer me muče egzistencijalni problemi pa zbog njih moram nešto raditi, ali to je nešto što je meni imanentno, što stalno tinja u meni, što dok, na primjer, nosim smeće da bacim ja razmišljam šta je neko htio reći, nešto što može umrijeti samo sa mnom. To je motiv da se tim bavim. A konačne ambicije nema. Ja vjerujem da to što radim mora biti dobro, da mora imati potvrdu ljudi čije mišljenje cijenim, da se mora svidjeti određenom broju ljudi. Nebitno je koliki je to broj ljudi, samo da mi znaju jasno odgovoriti zašto im se to sviđa i onda je moja ambicija definitivno ispunjena. Ja to mogu zaokružiti i staviti u neki svoj interni CV koji samo ja znam kada se preispitujem šta si ti u životu uradio.
PREPOZNAJTE ABIDA, IBRU, FIKRETU
Pjesme Zabranjenog pušenja se čine kao neozbiljne. „Abide reci nam de…“ „Ibro dirka naš“ sve su to pjesme koje nas tjeraju na smijeh a u principu su beskrajno duboke i traže našu identifikaciju, svako od nas bi trebao u sebi da prepozna i Abida i Ibru, Fikretu i da sagleda funkcionisanje svijeta iz njihove perspektive i da poželi da učini da svijet iz njihove perspektive bude da bolje. S jedne strane mi to ne smeta jer tako mora biti, a s druge strane bih želio razbiti tu predrasudu da nešto što je kratko, zabavno i duhovito nužno nije i plitko.“
