Mostarka Tanja Miletić – Oručević jedna je od najznačajnijih pozorišnih redateljica u Bosni i Hercegovini, ali i regionu. Ona je doktorica teatrologije, pedagogica u oblasti dramske umjetnosti, prevoditeljica sa poljskog i engleskog jezika, ravnateljica Mostarskog teatra mladih. Uz sve ovo velika je borkinja za ljudska prava, posebno žena. Za interview.ba govori u ulozi teatra u popravljanju društva, utjecaju konzervativnih nacionalističkih politika i zašto bi žene bile bolje na rukovodećim pozicijama naših institucija.
SOCIJALIZAM JE BIO BOLJI ZA ŽENE „Činjenica je da su za vrijeme SFRJ i SR BiH žene napravile veliki emancipacijski korak. Ostvarile su praktički sva prava koja su bila zagarantovana ženama u svakoj civiliziranoj zemlji na svijetu, od prava glasa do nesmetanog prava na rad, prava raspolaganja vlastitim tijelom žena je bilo apsolutno poštovana, od sigurne i besplatne medicinski zagarantirane kontracepcije do legalnog i besplatnog abortusa, unutar zdravstvene zaštite“.
INTERVIEW.BA: Vi ste rediteljica, ravnateljica, aktivistica, borkinja. Dosta toga radite da popravite društvo u Bosni i Hercegovini kroz svoj rad. Daje li vaš rad rezultata, vidite li promjenu?
MILETIĆ – ORUČEVIĆ: Odmah na početku mi postavljate teško pitanje na koje nemam neki direktan odgovor. Nekad mi se čini da je sve što radim uzalud. Da se ništa ne mijenja i problemi ostaju isti, da ono što su na početku bile prepreke (prije 17,18 godina) kada sam se vratila u BiH nakon studija u Poljskoj, da se to, maltene, još produbljuje u nekom našem društvenom i političkom životu. Ali, opet u nekim momentima, vidim pomake u određenim segmentima društva. Vidim pomake na teatarskoj sceni grada u kojima sam ja, makar, djelimično učestvovala. Neosporna je činjenica da sada imamo jedan broj mladih glumaca u gradu koji su bili nasušno potrebni u Mostaru. Poslije rata u Mostaru je bilo malo glumaca, a povećao se broj teatarskih institucija. Bio je rat, kako to biva, mnogi ljudi su preminuli, odselili iz BiH. Ono što je bilo još gore, ako bi se dešavalo da neko iz Mostara, mlad i talentiran ode na studij glume u Sarajevo ili Zagreb, oni nisu vidjeli perspektivu u svom povratku u Mostar. Oni bi ostajali tamo gdje su studirali gdje bi se izborili za mjesto i angažman u nekom teatru, televiziji ili filmu. Zbog toga je bilo važno što smo prije nešto više od 10 godina osnovali Odsjek za glumu u Mostaru na Fakultetu humanističkih nauka.
INTERVIEW.BA: Možete li teatar donijeti promjenu, ako baš i nemamo teatarske publike? Koja je poenta rada u teatru, koji utjecaj donosi?
MILETIĆ- ORUČEVIĆ: Ne bih se složila da nemamo teatarsku publiku. Mislim da imamo publiku i to se u Mostaru sve više vidi na svim predstavama koje igraju, kako na domaćim tako i gostujućim. Upravo je ovih dana u Mostaru u toku festival „Mostarska liska“ u Narodnom pozorištu. Trenutno u HNK imam na repertoaru dva naslova, „Chick Lit“ od Damira Šoljana ,savremenog hrvatskog autora, i drugi je adaptacija proze bh. autora Josipa Mlakića – „Mrtve ribe plivaju na leđima.“ Ove predstave apsolutno pune salu HNK.
INTERVIEW.BA : Kažete da je svako pozorište, ako je dobro, istovremeno i društveno angažovano, dakle, neophodne su takve predstave u našem podneblju?
MILETIĆ – ORUČEVIĆ: Svakako, svugdje su potrebne dobre predstave. Činjenica je da pozorište ne postoji bez gledalaca. Ja mogu imati i kao umjetnica i kao aktivistkinja, pa i kao gledateljica, neki svoj ukus, preference, i gledalačke i glumačke ambicije u eksperimentiranju sa pozorišnim jezikom i iznalaženju novih izražajnih sredstava, ali ukoliko to publika ne prihvata, ako je to kao što je u Mostaru u velikoj mjeri slučaj, na neki način rano pubilku voditi u nekakve preartističke rejone, onda moramo tražiti nešto drugo. Za svoj lični umjetnički uspjeh smatram to da se, uglavnom, moje predstave u Mostaru gledaju.
INTERVIEW.BA: Koliko je bitno njegovati kulturu sjećanja u BiH. Nerijetko čujemo da smo previše opterećeni događajima i tragedijama iz 90-ih?
MILETIĆ- ORUČEVIĆ: Ja se s tim ne mogu složiti zato jer mi je vrlo dobro poznato, kako u Mostaru tako i u Sarajevu, šta je to sve što su ljudi preživjeli i kakve su vrste trauma sa kojima se oni i dan danas nose. U historijskoj perspektivi, 20 godina nije tako mnogo vremena ako se samo prisjetimo činjenice da je i 40 godina nakon II svjetskog rata, na neki način, u jugoslovenskom društvu bila vrlo prisutna i živa trauma tog rata. I fašističke okupacije i antifašističke borbe protiv neprijatelja. Ogromna trauma, npr. ustaških koncentracionih logora Jasenovac i Stara Gradiška, te ofanziva koje su se u najvećem broju dešavale upravo na teritoriju BiH. Dakle, u tom nekom kontekstu nije nimalo čudno što jedan veliki dio društva u kome mi živimo čine ljudi čiji je neraskidivi dio iskustva i ovaj posljedni rat u BiH. Naravno, pri tome treba misliti i na mlađe generacije i ljude koji su se rodili kasnije, ili su se rodili u to vrijeme, ali su za vrijeme rata bili mala djeca koja nemaju vlastitih sjećanja. Naročito treba biti pažljiv u tome da je ono što oni imaju jesu neka posredovana sjećanja, i u najboljem slučaju, neposredna sjećanja njihovih roditelja, članova porodica ili bliskih ljudi koji su bili u mogućnosti da podijele sa njima neke vlastite doživljaje.
INTERVIEW.BA: „Shopping and Fucking“ je predstava koja je 2000. godine izazvala kritike u smislu kvarenja omladine i nametanje perverzija sa Zapada. A, opet naše društvo se izgleda svelo samo na to, najprostije egzistencijalne stvari. Slažete li se?
MILETIĆ – ORUČEVIĆ: Mislim da bi jako bilo zanimljivo da sada neko od mlađih kolega postavi „Shopping and Fucking.“ Članak koji je objavljen u „Ljiljanu“ o ovoj predstavi je bio zaista vrlo neprijatan. I ružan, prije svega. Mene nije pogodilo to što su se određene kvalifikacije vezale za predstavu, pošto svaka osoba koja kritički razmišlja ima apsolutno pravo na to da o predstavi napiše šta god želi. Ali je neprijatno i ružno što su se određene kvalifikacije odnosile ad hominem na mene i na dramaturga predstave Zorana Mlinarevića, malo čak i u nacionalističkom kontekstu. To je bilo potpuno neprihvatljivo i neshvatljivo zbog toga što se ja ni tada, a ni sada, nisam identificirala nacionalno ni sa jednom nacionalnom grupom u BiH. Nemam za to osnova, budući da potičem iz jedne vrlo mješovite porodice u kojoj sam imala predaka i Čeha, Poljaka i raznih drugih ljudi. To je potpuno neprihvatljivo da me se karakteriše prema mom imenu ili prezimenu, ili jednim od prezimena, u neku grupu i da se poistovjećuju moje rediteljske nakane sa nekakvim nacionalnim planom. Ono što je meni u vezi sa tom predstavom ostalo u izuzetno lijepom sjećanju je, prije svega, činjenica da je predstava bila vrlo gledana i posjećena. Naravno, u tom komadu postoje i mnogi elementi koji su vrlo ozbiljni i kritični. Komad je, prije svega, vrlo teška optužba kapitalizma kao takvog koji pretvara ljude u robu, pretvara ljude u predmete jedne konzumentske kulture. Taj kritički tekst je bio jedan usamljeni glas, a glas kakav je morao biti u tom glasilu koje je bilo vrlo ideološki vezano za jednu političku stranku.
INTERVIEW.BA: Zašto se u BiH ljudi boje ili ne žele raditi teme koje su neprihvatljive radikalnim vjerskim i desničarskim krugovima, mislimo na LGBT tematiku?
MILETIĆ- ORUČEVIĆ: Zaista me zanima kako bi to danas izgledalo kad bi neko mlađi postavio tekst „Shopping and Fucking“ na scenu ili neki sličan koji se tiče LGBT tematike, koji ustvari ima glavne likove koji su gay. Suštinska tema ove predstave nije bio neki problem LGBT populacije, jer tu likovi nemaju s tim problem. Oni jednostavno tako žive i to je njihova orijentacija. Problemi su proizilazili iz drugih okolnosti, problemi tih likova su proizilazili iz toga što nemaju posla, novaca, lakovjerni su i lakomisleni i upadali su u neke čudne situacije. Ali, bojim se da to danas ne bi tako lako prošlo kao te davne 2000. godine. To je posljedica jačanja značaja svih tih religijskih zajednica u BiH.
INTERVIEW.BA: S druge strane, kako komentarišete pokušaje cenzure predstave „Naše nasilje i vaše nasilje“ Olivera Frljića na prošlogodišnjem MESS-u?
MILETIĆ – ORUČEVIĆ: Praktički je na prošlom MESS-u otkazana predstava Olivera Frljića. Onda se desilo nešto divno, gledaoci su natjerali organizatora i festival MESS da dopusti na njihovu vlastitu odgovornost ulazak na tu predstavu. To je stvarno divno. Mogu reći da su ti gledaoci osvjetlali obraz i Sarajevu i BiH. Mislim da se to nije trebalo desiti. Moj kolega i prijatelj Nihad Kreševljaković, sadašnji direktor festivala MESS, zna za to moje mišljenje, to za njega nije ništa čudno. MESS je producirao jednu predstavu Olivera Frljića u Bosanskom narodnom pozorištu „Pisma iz 1920.“ I uspješno je ta predstava izvođena prije nekoliko godina. Na nizu festivala u regionu, u Sloveniji i Hrvatskoj ta predstava je vrlo uspješno izvedena, i imala je jako dobre kritike. Oliver Frljić je vrlo dobar prijatelj tog festivala i suradnik iz nekog ranijeg perioda. Makar zbog toga, mislim da su oni morali stati na stranu i odbranu Olivera Frljića. Ne konkretno zbog saradnje i prijateljstva sa ovim umjetnikom, nego zbog principa, načela odbrane slobode govora i slobode umjetničkog izražavanja, i da se radilo o bilo kojem drugom umjetniku iz bilo koje zemlje, potpuno nepoznatom, svejedno princip je princip. Trebalo se zalagati ozbiljnije za taj princip. Naravno, niko nije pogledao predstavu. To je stalni sindrom, ljudi se stalno izjašnjavaju o predstavama koje nisu gledali već o njenom sadržaju imaju neke informacije na osnovu rekla-kazala, nešto je pisalo u novinama. Pero rekao Juri, Jure rekao Anti… i to je stvarno jedno prokletstvo da uopće o predstavama imaju obraza govoriti ljudi koji ih nisu gledali.
NAPAD NA FRLJIĆA U SPLITU
Upravo ovih dana isti je pokušaj cenzure koji želi napraviti Splitska nadbiskupija sa istom predstavom „Naše nasilje i vaše nasilje“ koja treba gostovati na festivalu u Splitu („Marulićevi dani.“). Jednim vrlo ružnim pismom su se oglasili, a onda ih je podržala neka minorna partija „Hrast“ i što je već vrlo ružno i ozbiljno, i Ministarstvo kulture Hrvatske. Niti jedno ministarstvo kulture nikad ne bi smjelo podržati cenzuriranje javnog govora, cezuriranje umjetničkog izražavanja, bez obzira da li je to domaći ili strani umjetnik. Ukoliko mi ne obezbjedimo svakome u svakom trenutku i na svakom mjestu ili sceni to pravo, onda se više nikad ne smijemo buniti ako bilo ko iz bilo kojih razloga i sa bilo kojih pozicija meni ili kome poželi to pravo ospori.
INTERVIEW.BA: Aktivni ste i na polju feminizma, rediteljica ste predstave „Sedam“ kojoj je cilj informisanje javnosti o problemu nasilja nad ženama širom svijeta?
MILETIĆ – ORUČEVIĆ: „Sedam“ je bio jedan vrlo lijep i značajan projekat. Prvi put sam bila u dvostrukoj ulozi, čitala sam i režirala predstavu. Pozvali su me ljudi iz Sarajevskog otvorenog centra koji su producirali taj događaj i svemu je prethodio razgovor sa Šveđankom Heddom Krausz Sjögren, glumicom i autoricom cijelog projekta, koja je na početku tog velikog međunarodnog projekta angažirala nekoliko spisateljica da zapišu stvarne biografske priče sedam jako značajnih aktivistkinja sa svih kontinenata svijeta od kojih je svaka na svom polju, svaka u svom domenu, učinila nešto vrlo značajno za žene u raznim krajevima svijeta. Tu su se našle aktivistkinje, od onih koje su se borile protiv traffickinga, trgovine maloljetnicama, preko jedne afričke aktivistkinje čiji su roditelji (otac predsjednik vlade, a majka, također, političarka), poginuli u atentatu u Africi, a ona je školovana u Americi. Nakon toga se vratila u svoju domovinu i nastavila politički angažman svojih roditelja. Osim mene, pozvane su žene iz BiH iz javnog života, samo je jedna kolegica bila iz pozorišnog svijeta, moja draga prijateljica Selma Spahić. Tu su bile, također, Kristina Ljevak -novinarka, Besima Borić – političarka, Vesna Andre-Zaimović – novinarka i urednica i Darija Buzaković – direktorica Festivala „Kratkofil“ iz Banja Luke. Predstava je izvedena u SARTR-u u Sarajevu, a nakon toga u HNK u Mostaru i u Gradskom pozorištu Jazavac u Banjaluci. Na sve tri izvedbe imali smo pune sale, naravno, većinski žensku publiku, ali ono što je najljepše, sigurno i najvažnije u cijelom projektu, imali smo nakon same izvedbe i čitanja teksta, vrlo lijepe razgovore sa ženama koje su bile na predstavi.
INTERVIEW.BA: Šta treba ženama u BiH? Je li samo topao dom i dobar muž, ili neki jak politički iskorak da bi se ojačala njihova pozicija? Čini se da konzervativne, nacionalnističke politike ne namjeravaju popustiti. Ili nam se čini?
MILETIĆ -ORUČEVIĆ: Bojim se da vam se ne čini. Mislim da je to sada jedan od najvećih problema žena u savremenoj BiH. Taj jedan veliki korak unazad koji je cjelokupna društvena zajednica napravila ili kako se to danas radije promatra, nekoliko ento-nacionalnih ili, bolje rečeno, vjerskih zajednica. Činjenica je da su za vrijeme SFRJ i SR BiH žene napravile veliki emancipacijski korak. Ostvarile su praktički sva prava koja su bila zagarantovana ženama u svakoj civiliziranoj zemlji na svijetu, od prava glasa do nesmetanog prava na rad. Pravo raspolaganja vlastitim tijelom bosanskohercegovačkih žena je bilo apsolutno poštovano,od sigurne i besplatne medicinski zagarantirane kontracepcije do legalnog i besplatnog abortusa, unutar zdravstvene zaštite. Žene su, također, ravnopravno učestvovale u politici, ako ne u onoj najvišoj, mada je i tu bilo žena, ne možemo prenebregnuti tu činjenicu da je u najvišim tijelima Saveza komunista, pa i u nekim državnim organima, ipak, bio zanemarljiv broj žena u odnosu na broj muškaraca. Ali u organizacijama kao što su AFŽ i druge vrste društvenih organizacija, ipak su žene su pronalazile prostor za svoj društveni angažman. U zdravstvu i školstvu sigurno su bile većinske uposlenice. Naravno bilo je žena i u rudniku, policiji, poljoprivredi – na svim mjestima gdje su se one mogle i željele uključiti , dakle, na poslovima koji su smatrani isključivo muškim poslovima. Danas se vraćaju neki religijski ideali, religijske i nacionalističke vrijednosti koje podrazumijevaju, naravno, religiju kao izvor svih vrijednosti. Samim tim vraćaju se i razne ideje o tome kako je ženino mjesto, ono što se govorilo u Austrougarskoj Kinder, Küche, Kirche (djeca, kuhinja i crkva), da žene ne bi trebale raditi, da trebaju odgajati djecu, poželjno bi bilo da rode te djece što je moguće više, pošto se i Fadil Novalić u zadnje vrijeme zabrinuo za natalitet BiH.
INTERVIEW.BA: Kako uspijevate zaobići patetiku, patetika je danas i previše prisutna u našem svakodnevnom životu?
MILETIĆ – ORUČEVIĆ: Ne volim patetiku ni kao gledalac, niti predstavama, niti u filmovima i književnosti. Jednostavno, imam osobnu averziju prema patetici. Ipak sam ja odrasla 80-ih godina 20. stoljeća. Dio sam generacije koja je stasala nakon nakon ere patetike NOR-a, Stojanki Majki Knežopoljk,i itd. Imali smo generacijski određeni ignorijski otklon prema tom visokom tonu koji je još tada osamdesetih godina država, partija i politika udarala, ali svima koji su imalo mislili svojom glavom bilo je jasno da su to šuplji udarci u prazno, da se bliži kraj toj državi, nažalost, bliži kraj tom sistemu. Mislim da je u tome bilo nešto zdravo. Drago mi je što sam stekla tu vrstu ironijske distance prema patetičnom, patetici ne vjerujem, jer mislim da me je to sačuvalo da povjerujem u neke druge verzije patetike domoljublja, svih tih nacionalističkih diskursa ratne tragedije BiH, tih novih recitacija visokim tonom i busanje u prsa našima koji su poginuli, žrtvama, naravno, good guys i bad guys.
INTERVIEW.BA: Mostar je lijep, ali komplikovan grad iz više razloga, nas zanima egzistencija njegove kulturne scene iz perspektive nekoga ko tu radi i živi?
MILETIĆ ORUČEVIĆ: Zadnjih par godina je bolje. Mostar je komplikovan grad zbog svoje političke situacije, svoje ratne prošlosti, zbog toga što su za razliku od Sarajeva u kome su bili jedan rat i jedna opsada, u Mostaru u 90-im godinama desila čak dva rata, jedan je bio paralelno kao i u Sarajevu napad JNA i srpskih paravojnih jedinica na grad, jedna vrsta kratke i nepotpune opsade u kojoj su te jedinice držale grad u kojoj je bilo dosta žrtava, granatiranja, snajperista i koja se dešavala u toku 92. godine. Od 9. maja 93. godine do novembra/decembra desio se jedan, može se reći, puno gori sukob između HVO-a i Armije BiH u kome su hiljade ljudi, Bošnjaka, protjerani iz svojih stanova, iseljeni su mnogi stanovnici, u okolini grada Mostara postojali su koncentracioni logori u koje su odvođeni civili, obični građani koji nisu ništa skrivili osim što su se zvali ovako ili onako. To su duboke rane koje je vrlo teško zaliječiti.
ZAMISLI 2018!
IZABRATI 40 % ŽENA U VLAST
INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?
MILETIĆ – ORUČEVIĆ: Teško to mogu zamisliti. Vjerujem da će otprilike ostati proporcije između članica i članova Vijeća ministara u sličnom nesrazmjeru. U Vijeću ministara praktički nemate žena. U Federalnom parlamentu je nešto bolja situacija, kao i u Domu naroda, imamo nekih parlamentarki. Realno je očekivati da ne smijemo pristajati na nešto manje nego što je 40% izabranih žena. Znači, ne kandidiranih žena, nego izabranih žena.
INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?
MILETIĆ – ORUČEVIĆ: To je stvarno teško pitanje. Mislim da bi se u BiH, bez ikakvih problema, moglo izabrati tri žene koje ne bi predstavljale konstitutivne narode nego koje bi jednostavno predstavljale sve građane i građanke BiH. Sigurno bi jedna od tih žena mogla biti gospođa Besima Borić. Ona je iskusna političarka što se ne može reći za mnoge naše političare. Bila bi u stanju da predstavlja ogroman broj ljudi sa velikog dijela teritorija BiH, od Bihaća i Jajca do Mostara i Trebinja. Ona bi bila, zaista predstavnica mnogih ljudi i to ljudi svih nacionalnosti.
INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?
MILETIĆ – ORUČEVIĆ: Samo ću ponoviti isto jer mislim da je to važno. Zato što vjerujem da, naravno ne svaka žena, nego kvalitetne žene u BiH, jesu u stanju predstavljati sve kategorije građanki i građana BiH, članove i članice svih konstitutivnih naroda i ostalih jednako, ljude svih socijalnih skupina od dolje prema gore i to je vrsta kredibiliteta koje imaju mnogo više žene nego muškarci.
OVAJ INTERVJU JE PUBLICIRAN UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL
