Novinarka Barbara Matejčić je diplomirala hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Rođena je u Splitu, a sada živi u Zagrebu. Nedavno je objavila knjigu o građanima drugog reda „Kako ste?“. Riječ je o zbirci tekstova napisanih u formi narativnog novinarstva koje se bavi sudbinom drugačijih i diskriminiranih. Tim povodom govorila je za interview.ba
ZAŠTO NEMA STREJT PARADE? „Strejt ljudi nemaju problema zbog toga što su strejt pa im zbog toga ni ne trebaju povorke. Nisu im zakonski ograničena prava zato što su strejt, nitko ih ne tuče zato što su strejt, ne želi ih zaposliti zato što su strejt niti ih izbacuje iz kuće zbog toga. Kada se strejt ljude diskriminira, onda je to po nekoj drugoj osnovi, a ne zato što su strejt. Diskriminira ih se zato što su nepoželjne nacionalnosti, vjere ili rase, zato što su bolesni ili siromašni, a ne zato što su heteroseksualni“.
INTERVIEW.BA: Kako ste, Barbara?
MATEJČIĆ: Već sam neko vrijeme u Beču na stipendiji, radim u miru, proljeće je unijelo živost u grad, pa i u mene. Stanujem odmah pored kuće Hundertwasera, pa kada ujutro otvorim prozore susretnem se s fotoaparatima turista, tako da se osjećam kao Madonna, sa svim prednostima anonimnosti koje ona nema. Eto, dosta sam dobro, nadam se da ste i vi i vaši čitatelji. (smijeh)
INTERVIEW.BA: Citirat ću jednu vašu priču „16-godišnja Lana se poljubila sa curom u đačkom domu i pita se jel’ sada monstrum? Jel’ poremećena? Mislila sam da me triba ubiti jer sam iznevirila roditelje i sve što sam tribala biti?“ Mnogi udžbenici u BiH i dalje tretiraju homoseksualnost devijacijom, poremećajem ili bolešću, kao i mnoge porodice ali i doktori. Kako se efikasno boriti protiv ovih predrasuda?
MATEJČIĆ: Upravo mi je ovih dana jedna sarajevska čitateljica poslala fotografiju stranice iz udžbenika za treći razred srednje medicinske i zdravstvene struke „Medicinska psihologija i pedagogija“ autorica Dženane Kalaš i Mirjane Mavrak, gdje su pod prve dvije, kako piše, „perverzije seksualnog nagona“ navedeni „homoseksualnost“ i „lezbijstvo“, u istom košu s pedofilijom, nekrofilijom i zoofilijom. Ne znam je li taj udžbenik još u upotrebi u školama, po svemu sudeći jest, ali i da je bio prije deset godina, i tada je to bila znanstvena laž. I to vrlo opasna. Posljedica toga mogu biti uništeni životi tinejdžera koji su gej, jer će u osjetljivoj dobi pročitati da su poremećeni, kao i nasilje nad njima. Jer, netko tko u ozbiljnoj literaturi, kakvi bi udžbenici trebali biti, dobije potvrdu užasne krivotvorine da je homoseksualnost perverzija, baš kao pedofilija, može pomisliti da ima svako pravo nasrnuti na takvu osobu. Takvi „stručnjaci“ bi uz profesionalne konsekvence trebali snositi i zakonske. Jedan od načina borbe može biti da se takvi slučajevi prijavljuju – Ministarstvu obrazovanja, ombudsmenu za ljudska prava, Sarajevskom otvorenom centru, koji će znati što dalje poduzeti. I, naravno, trebamo se i sami buniti kada se susretnemo s takvom krivotvorenjem istine, i u našim obiteljima i među prijateljima. Ako šutimo, puštamo da se laž širi.
INTERVIEW.BA: Često policija a i tužilaštva ne reagiraju adekvatno kad homoseksualna osoba bude pretučena i zlostavljana… Šta mislite, zašto oni koji su pozvani ne reagiraju?
MATEJČIĆ: To se upravo dogodilo curama u Splitu o kojima sam pisala. Ne reagiraju ili, još gore, reagiraju s odbojnošću i diskriminirajuće zato što i među njima ima homofoba, a homofobija nije društveno sankcionirana pa se osjećaju dovoljno zaštićenima da je ne trebaju skrivati. Svako takvo tzv. službeno lice treba također prijaviti njihovim nadređenima. Nemojte misliti da to nema smisla, bilo je slučajeva kada je takvo ponašanje sankcionirano. I što bude više prijava, više će ih biti sankcioniranih.
INTERVIEW.BA: Borba za prava LGBT osoba je najčešće ostavljena istim tim osobama bez podrške šireg civilnog društva. Kako doprijeti do običnog čovjeka – jer gay jeste ok?
MATEJČIĆ: Situacija bi se brzo počela mijenjati kada bi političari na vlasti redovito i jasno osuđivali nasilje iz mržnje prema gej osobama, kada bi nasilnici bili adekvatno kažnjeni, kada bi, primjerice, javne televizije u svom programu puštale kvalitetne filmove s gej tematikom umjesto što puštaju homofobe da neometano govore… To bi sve doprijelo do tzv. običnog čovjeka. Ali to tek trebamo dočekati, a dok čekamo možemo sami ponešto napraviti. Vi i ja kao novinarke, recimo. Svatko od nas tako da reagiramo svaki put kada netko u našoj blizini kaže nešto uvredljivo, neistinito, diskriminirajuće pa čak i „samo“ kao, šaljivo, a zapravo posprdno. Kao što ne želim i neću odšutjet ako čujem da su siromašni siromašni zato što su lijeni, a žene manje racionalne od muškaraca, tako neću odšutjeti ni ako čujem da netko sipa predrasude i stereotipe o gej ljudima pa bilo to kod doktora, u tramvaju ili od meni nadređenih.
INTERVIEW.BA: Prvi Gay Pride u Splitu je bio 2011. godine, kakva je sada situacija u Splitu?
MATEJČIĆ: Ovo ljeto će biti sedmi splitski Gej Pride, dakle, psi laju, prajdovi prolaze. Kada se 2011. najavio prvi Gej Pride u Splitu, činilo se kao da ta vijest dolazi iz orbite, ničim potaknuta i da nema nikakve veze s mjestom održavanja. Split tada nije imao ni jednu LGBTIQ udrugu, nije bilo ni organizirane gej zajednice ni ikakvih LGBTIQ događanja. Split, drugi najveći grad u Hrvatskoj, svoj je gej život održavao duboko u ormaru. No, kada se nakon višemjesečnog nabrijavanja atmosfere, pogotovo iz redova lokalnih političara i katoličkih svećenika, u julu 2011. Pride i održao, među nekoliko stotina ljudi u povorci, omeđenom kordonom policije, bilo je dosta mladih gej Splićanki i Splićana, kao i popriličan broj splitskih javnih osoba. I, par tisuća onih koji su na Rivi govorom mržnje i kamenjem dočekali povorku. Policije je bilo premalo, a huligana previše i taj prvi splitski Pride se jedva održao, a čista je sreća što, uz osmero ozlijeđenih, nije bilo i teško povrijeđenih. Kao i kod svake borbe za jednakost, počeci prideova su teški, često i nasilni, ali su nužni. Tako će biti i u Sarajevu.
INTERVIEW.BA: Coming out je sastavni dio života svake LGBT osobe, također je veliki izazov. Kako Vi kao aktivistica to komentirate: šta znači biti OUT i osloboditi se stega? U međuvremenu, i protagonistica iz Vaše priče se outovala?
MATEJČIĆ: Ne volim govoriti u tuđe ime, ja nisam nikada morala neki sastavni dio sebe objašnjavati drugima i pritom razmišljati hoće li me bližnji ili poslodavci odbaciti zbog toga što sam takva rođena i usprkos tome što to njih baš nikako ne ugrožava. Ljudi se boje comingouta da ne izgube mogućnost napredovanja na poslu, poštovanje rodbine i prijatelja, mlađi da ne izgube emocionalnu i financijsku podršku roditelja, a stariji su najčešće neoslobođene seksualnosti, naučili su tako. Mogu samo zamisliti kako je to.
U priči „Živila pička“ protagonistica Lana kaže: „Prominit ćemo svit. Ili ćemo priznat poraz i otić odavde.“ Lana je promijenila svijet, ali samo onaj koji je neposredno okružuje – otišla je iz Splita. Bilo joj je dosta toga da joj tinejdžeri dobacuju na ulici, i to ne samo uvrede, nego i kamenje, da je nepoznati ljudi pitaju je li muško ili žensko i da mora strahovati za svoju fizičku sigurnost. Živi s curom i konačno je mirna.
INTERVIEW.BA: Kako stojimo sa homofobijom, odnosno koliko je bitna podrška javih ličnosti kako bi se eventualno ukazalo na problematiku i omalovažavanja sa kojima se sreću LGBT osobe?
MATEJČIĆ: Na žalost, čvrsto stojimo s homofobijom, hvala na pitanju. Pogledajte samo istraživanja o stavovima među mladom populacijom. To je zabrinjavajuće, ali se zbog toga neće provoditi nikakvi edukacijski programi suzbijanja homofobije. A podrška tzv. javnih osoba naravno da je važna, tako se šalje neka šira poruka, ljušti se stigma, neznanje, neinformiranost, predrasude koji su glavni generatori duboko usađene homofobije. Bilo bi posebno važno da se afirmirani gej građani javno outaju, odnosno da znamo gej ljude koji su na dužnosti u parlamentu, na televizijama, u kulturi… Naravno da ih ima, ali se u medijima pojavljuju samo mladi gej aktivisti. A kada bi naši susjedi ili bake znali da su njihova omiljena glumica ili političar gej, možda bi malo omekšali.
INTERVIEW.BA: Zašto se organiziraju gej parade (Gay pride), a ne i strejt?
MATEJČIĆ: Strejt ljudi nemaju problema zbog toga što su strejt pa im zbog toga ni ne trebaju povorke. Nisu im zakonski ograničena prava zato što su strejt, nitko ih ne tuče zato što su strejt, ne želi ih zaposliti zato što su strejt niti ih izbacuje iz kuće zbog toga. Kada se strejt ljude diskriminira, onda je to po nekoj drugoj osnovi, a ne zato što su strejt. Diskriminira ih se zato što su nepoželjne nacionalnosti, vjere ili rase, zato što su bolesni ili siromašni, a ne zato što su heteroseksualni. Osim toga, svakoga se unaprijed i a priori doživljaja kao hetero i heteroseksualnost se stalno javno demonstrira – strejt ljudi se drže za ruke, ljube na ulici, vjenčaju uz trubljenje automobila – takve „parade ponosa“ su svuda oko nas i ni ne razmišljamo o tome da netko na to isto nema pravo.
DRUŽITE SE S BARBAROM
Barbara Matejčić kao izuzetno društveno angažirana novinarka, dobitnica je mnogih nagrada za svoj angažman, ali mi izdvajamo priznanje za najbolje praćenje LGBT tematike u Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2010. od strane Zagreb Pridea u 2011.
Barbara vam preporučuje da njen rad pratite putem web stranica barbaramatejcic.com
Pročitajte kritiku njene knjige u ‘Oslobođenju’ http://www.oslobodjenje.ba/kun/kultura/osvrt-iza-automatizovane-percepcije-drugog/186083
Dok njenu knjigu „Kako ste?“ možete kupiti u sarajevskoj knjižari Buybook!
