Mještani sela Divkovići godinama se bez vidljivog uspjeha bore protiv zagađenja koje proizvodi termoelektrana u Tuzli. Većina stanovništva je iselila, a preostali dio čeka smrt usljed karcinoma.
PREPUŠTENI SAMI SEBI “Doslovno smo prepušteni sami sebi. Ta odlagališta niti se mogu maknuti niti će ikada iko to uraditi. Prave se nova i opet se ne radi po propisima, ugrožava se isto stanovništvo. Mislim da neće dugo vremena proći prije nego selo ostane prazno”
Prema mjerenjima kvaliteta zraka, Tuzla spada među najzagađenije evropske gradove. Ta činjenica malo koga zabrinjava. Najbolji primjer šta ovo zagađenje uzrokuje jeste selo Divkovići u Mjesnoj zajednici Bukinje čiji stanovnici masovno obolijevaju od karcinoma. Termoelektrana Tuzla u blizini njihovih domova, na nelegalan način i bez ikakve dozvole, odlaže šljaku punu teških metala koji zagađuju zrak, zemlju i vodu. Ovim ljudima niko ne želi pomoći. Čak ni onda kada obole od karcinoma. Budu poslani kući da umiru u užasnim bolovima, kažu nam u ovom selu.
INTERVIEW.BA: Šta se to zapravo dešava u tuzlanskom selu Divkovići? Zbog čega već godinama vodite kampanju za spas lokalnog stanovništva?
STOJAK: Selo Divkovići je udaljeno dva kilometra od termoelektrane i na njemu je najveća deponija šljake. Godinama se tu odlagala i sada se otpad potpuno približio naseljenom mjestu, na pedesetak metara. Već ima kuća koje su u samom šljakištu. Ljudi piju vodu iz bunara, a voda vuče teške metale iz šljakišta. Ljudi su također prisiljeni da na zagađenom zemljištu uzgajaju usjeve.
INTERVIEW.BA: Ovaj problem ne postoji od juče, od ove godine, je li tako?
STOJAK: Nije, to se odvija godinama. Ali je u posljednje vrijeme sve više mještana počelo da obolijeva. Ljudi umiru. Svako kome se obraćamo okreće glavu. Ljudi u mukama umiru od karcinoma. To su patnje. Čuješ samo komšije kako jauču od bolova jer ih otpuštaju iz bolnice kad vide da je karcinom pluća i da se ne može ni zračiti. Svi ljudi koji su ovdje umrli imali su karcinom.
INTERVIEW.BA: Dakle, karcinom je masovna pojava u selu?
STOJAK: Masovna pojava. Dat ću vam primjer iz posljednja četiri mjeseca, da ne idem dalje: četiri osobe su umrle od karcinoma. Ovdje je ostalo još samo 70 stanovnika. Na kraju će ostati samo prazne kuće. Niko ne želi ni da dođe jer znaju da je zagađeno. Niko neće da dođe ni na roštiljanje.
INTERVIEW.BA: Da li u ovom momentu imate bilo kakve dokaze o zagađenju zemljišta, odnosno zraka u Divkovićima?
STOJAK: Urađeno je nekoliko studija o zagađenju. Centar za ekologiju i energiju iz Tuzle utvrdio je prisustvo različitih teških metala. Meni čak savjetuju u privatnim razgovorima da se pokupim i odem, ali sam rekao da ću ostati da se borim koliko mogu. Nedavno sam sahranio i oca, koji je preminuo od karcinoma. Jedno dijete mi se liječi. Ovdje je ostalo svega nekoliko djece. Iz termoelektrane ne žele ni da razgovaraju.
INTERVIEW.BA: Pošto termoelektrana izbacuje tu šljaku, da li imate ikakve reakcije iz Elektroprivrede, ili grada Tuzle? Ima li ikakvih namjera da se to sanira?
STOJAK: Šljakište u Divkovićima nema nikakvih dozvola i nikad ih ne može ni dobiti. Kad je nešto nelegalno, onda svako šuti. Mi smo prijavljivali. Mi znamo da termoelektrana treba raditi, ali ne moramo biti žrtveno janje. Samo se borimo za opstanak jer ovdje živimo vijekovima. Iz termoelektrane apsolutno ne žele da razgovaraju sa stanovništvom.
INTERVIEW.BA: Dakle, niko ne želi da razgovara s vama?
STOJAK: Niko. Ja sam predsjednik mjesne zajednice koja ima 5.000 stanovnika, a na njenom dijelu se nalaze sva odlagališta. Mene kao predstavnika mjesne zajednice ne žele primiti. Četiri godine nismo imali sastanak. Postavljaju se kao da su oni vlasnici, kao da je termoelektrana privatna, a ne društvena imovina, u vlasništvu svih nas. S gradom Tuzlom smo takođe pokušali nešto, ali smo i tu naišli na otpor. Termoelektrana godišnje uplaćuje gradu oko pet miliona za zaštitu okoliša. Ta sredstva se ulažu svugdje osim u ovo okruženje. Ulažu se u pozorišta, mostove, infrastrukturu, u sve osim ovdje, gdje su nam potrebna za stvarnu zaštitu okoliša.
INTERVIEW.BA: Možemo onda reći da na to veliko zagađanje niko ne reaguje?
STOJAK: Apsolutno niko. Svi su okrenuli leđa, i po mom mišljenju, svi koji su nadležni su krivi. Barem su mogli mještanima zvanično reći nemojte piti izvorsku vodu, nemojte piti vodu iz svojih bunara, već šute i puštaju ljude da se truju. Ili, nemojte koristiti zemljište, nemojte sijati. Svi šute.
INTERVIEW.BA: O obimu zagađenja i svemu što ono uzrokuje malo se zna u javnosti. Zbog čega je tako?
STOJAK: I onaj ko bi želio da priča, zaposli nekog svog u termoelektrani i onda se ušuti. Poznato je kolike su tamo plate. I svi koji bi trebali da pomognu imaju djecu zaposlenu u termoelektrani.
INTERVIEW.BA: Rekli ste da tu trenutno živi 70 ljudi. Koliko ih je nakon rata napustilo mjesnu zajednicu?
STOJAK: Poslije rata je otišlo 400 stanovnika; nisu otišli što im je drago, već što su morali. Niko ne napušta rodnu grudu tek tako. Dakle, isključivo radi zdravstvene situacije i zbog djece, koja ovdje odmah dobijaju bronhitis. Ostatak je izumro. I sve se to događa u jednom od najbogatijih naselja u Tuzli i okolini.
INTERVIEW.BA: Šta je rješenje za preostale stanovnike Divkovića? Hoćete li tužiti nekoga? Kako ćete ostvariti prava na dostojanstven život?
STOJAK: Trenutno rješenje je tužba. Ali je problem što je preostalo stanovništvo iscrpljeno i nisu u dobroj finansijskoj situaciji. I opet treba naći advokata koji bi to pokrenuo, iako je lako dokazati mnoge stvari. Ostalo nam je jedino da se obraćamo stranim predstavnicima u BiH. Drugog izbora nemamo.
INTERVIEW.BA: Mjerenja koja su rađena, je li to radio samo nevladin sektor?
STOJAK: Firma iz Banjaluke je u ime termoelektrane došla s kombijem da mjeri kvalitet zraka na području Mjesne zajednice Bukinje. Postavili su taj kombi za mjerenje na period od 15 dana i pored toga što već ima jedna mjerna stanica u Bukinju, koja je navodno non-stop u funkciji. I jedna nevladina organizacija je postavila mjernu stanicu koja je više puta pokazala neregularnosti. Pokušao sam od termoelektrane da dobijem podatke o tome kakve su vrijednosti oni izmjerili, a odgovorili su mi da nisu ništa mjerili. Iako imam dokaz, napravljene su fotografije s mjesta na kojem su mjerili. Onda vam je jasno šta rade: hoće da nas ubijede da više ne vjerujemo ni svojim očima.
INTERVIEW.BA: Zbog čega se termoelektrana ponaša tako?
STOJAK: Zbog toga što institucije ne rade svoj posao. Prva nadležna je Federalna inspekcija, koja će ti nakon mjesec dana napisati sve osim odgovora. Samo me interesuje na koji način rade osobe koje su dužne da izađu na lice mjesta. Da inspekcija radi svoj posao, svi drugi bi ga radili. To bi imalo utjecaja i na rad termoelektrane i na naš život ovdje. Da naši životi ne ispaštaju.
INTERVIEW.BA: Na kraju, šta bi bio zaključak – da ste vi u Divkovićima prepušteni sami sebi?
STOJAK: Doslovno smo prepušteni sami sebi. Ta odlagališta niti se mogu maknuti niti će se ikada maknuti. Prave se nova i opet se ne radi po propisima, ugrožava se isto stanovništvo. Mislim da neće mnogo vremena proći prije nego selo ostane prazno. Pitali smo zašto ne pomognu ovom stanovništvu, što ne zaposle nekoga. A jedan čovjek iz termoelektrane mi je rekao da ne bi mogli proći ljekarski test. Tražili smo i da osiguraju boce s kisikom u ambulanti u Bukinju za ljude koji su na samrti, da im se olakša tih posljednjih mjesec dana života, ni to nisu htjeli. Eto kako nas tretiraju.
