U prvom podcastu “Više od igre” gostovala je najbolja bh. biciklistkinja, osvajačica najvećih medalja u svijetu i Europi, vlasnica 21 titule prvakinje BiH Lejla Njemčević
Već je tri godine zaredom bila prva biciklistkinja svijeta. Ovu je godinu završila na drugom mjestu. Ove je godine i viceprvakinja Evrope. Donijela je u BiH prvu medalju sa EP u biciklizmu ikada. Balkanska prvakinja je bila šest puta, dva puta zaredom osvojila Svjetsku maraton ligu, sedam puta bila na podiju Svjetskog kupa. Za Riplija je i ovaj podatak – ima 21 titulu državne prvakinje. I još je i magistrica prava. Lejla Njemčević, drugo ime za upornost i uspjeh.
Najviše je fokusirana na disciplinu maraton. To je, otkrila je Kugli, najduža i najteža disciplina. Voze se straze koje su duge otprilike 100 kilometara, iznimno tehnički teške. I utrke traju između 6 do 7 sati.
Zašto nije bila na Olimpijadi u Parizu?
Njemčević: Norma je kolektivna. Država Bosna i Hercegovina ispunjava normu i tri biciklistkinje moraju prikupiti bodove i nakon što se država kvalificira u prvih 25 na svijetu tek tada Savez delegira jednu biciklistkinju i pitanje je koju. Kolektivna norma je propust Svjetske biciklističke organizacije koji ide jako u korist velikim državama, šteti malim. I kao prvakinja svijeta nisam uspjela. Realno je da mi možemo ispuniti normu kada bi se još dvije biciklistkinje finansirale. Na primjer, Srbija je uspjela ispuniti normu, ali oni su uložili 300.000 eura u biciklističku reprezentaciju. A naš Biciklistički savez finansiran je sa 0 maraka od države.
Zašto nije dobila finansijsku podršku od Grada Sarajeva?
Njemčević: U konkretnom slučaju grad Sarajevo je raspisao, to je apsurd, javni poziv za nagrađivanje sportista koji su napravili uspjeh. Znači, sportisti koji su napravili uspjeh trebaju doći i reći: Eto napravili smo uspjeh, sad nas nagradite. Nije u pitanju bio javni poziv za finansiranje manifestacije. Trajao je dok nismo bili tu. Ali to je apsurd, ne može postojati javni poziv za nagrađivanje rezultata koji su već ostvareni. Ne govorim o sufinansiranju odlaska na takmičenja, projekta, ali ovakav javni poziv… Interesantno je da se te stvari jednostavno mogu pravno srediti. Znam da ja nisam jedina, ali ima još sportista, karatisti, kojima je čak i obećana nagrada, ali nisu na kraju dobili.
Kako je sve počelo?
Njemčević: Počela sam voziti bicikl dok sam živjela u Starom Gradu. Išla sam na Barice i okolne planine, bila sam veliki avanturista, bila sam mlada i niko od djece nije htio ići samnom da hoda po planinama. I tako sam počela. Ne znam kada sam shvatila da će to biti više od igre. Nisam vjerovala u sebe, u svoj uspjeh. Amar jeste. Ja sam njemu sa 16 godina rekla da želim trenirati, ozbiljno se baviti biciklizmom. On je tad znao da mogu napraviti velike stvari. On je imao povjerenja u mene. Ja sam pratila šta on govori, slušala ga, a s vremenom su počeli uspjesi. Prekretnica je vjerovatno bila kada sam završila fakultet i odlučila da se bavim brdskim biciklima. Amar je moj suprug, licencirani trener Svjetske biciklističke federacije, uspješan je, trenirao je preko 50 sportista svih sportova. On je uspješan pravnik, bavi se međunarodnim pravom. Imala sam nevjerovatnu sreću da upoznam takvog trenera, osobu, menadžera, podršku, životnog partnera. To je nevjerovatna priča da pronađeš srodnu dušu i imala sam nevjerovatnu sreću.
Šta su roditelji rekli?
Njemčević: Roditelji su doktori, ali su uvijek govorili – upiši ono što ti se sviđa, radi ono što voliš. Kad sam se počela baviti biciklizmom, e to im se nije svidjelo. Rekli su, radi što voliš, ali unutar okvira koje smo mi zadali. Nisu bili sretni, jer su mislili da neću završiti fakultet, imati normalan posao. A naravno, sport u BiH, a kamo li žensko u brdskom biciklizmu, nije bilo nikakve logike. Tako da ih razumijem. Moji roditelji nisu samnom išli na takmičenja. Bio je to odnos koji je jako doprinio mojoj karijeri, nije bilo pritiska od roditelja. Jedini razlog što sam se bavila biciklizmom je samo zato što sam ja to htjela. Kada imate milion loših situacija, teških situacija, kojih je 90 posto u sportu, uvijek ima svoje zašto. Ali, kada je sve krenulo ozbiljno danas znam da ništa od toga ne bi bilo da nije bilo njihove finansijske i moralne podrške. Ovo je skup sport.
Trening – po ravnom i na brdu
Njemčević: Trke traju 100 KM, ali po teškom, nepristupačnom terenu, kroz šume. Traje to dugo. Kad treniram, ako je brdsko biciklo, onda pređem od 70 do 150 kilometara. Ako je cestom pređem po 200 kilometara. Kad treniram nosim telefon sa sobom i kažem Amaru gdje ću ići. Nosim i alat koji mi je potreban alat za popravak bicikla. Ali kod nas nemamo tih nedođija. Na primjer, sad kad sam vozila u Americi, pet sati nije bilo signala, nema kuće, vode, nema ništa..,
Hrana je samo gorivo
Njemčević: Od ishrane ljudi prave komplikacije. Za doručak su obično žitarice, jaja, crni hljeb, mladi sir, voće. Ovisno od treniga. Prije utrke isključivo rižu i tjesteninu. Suhu, bez ičega. Poslije treninga jedem krompir, tjestenina, riža, proteine, obično bijelo meso. Nekad za večeru pojedem crveno meso sa povrćem.
Imam svoj ritam, jedem velike količine hrane i mora biti poprilično prosto. Kuham i pravim svaki dan. Nama je hrana samo gorivo.
Budim se u 7 sati. Spavam 9 sati. Nakon doručka idem na trening, od 5 do 7 sati, 95 posto je na biciklu. Sada do kraja novembra radim i trčanje i planinarenje. Nakon toga kada krenu pripreme od decembra jedino šta još radim je teretan, jednom sedmično. Ujutro dva i po sata teretane, sat i pol bicikla. A inače, svaki dan vozim. Svaki trening je drugačiji. Nemam dva ista dana, istu rutu, isti intenzitet. Mijenja se program treninga svako jutro, ovisno jesam li se oporavila od prethodnog. U pitanju je sport koji je iznimno težak, treninzi su jako dugi, tijelo se stalno mijenja i trening se mora mijenjati. Moram biti u korak sa time, tehnologije se mijenjaju i u treningu, alatima za trening, u ishrani, oporavku. Amar je u tome veliki stručnjak i pratim šta on savjetuje.
Kako se ide u toalet kad voziš?
Njemčević: Nikad ne idem u toalet. Šta više imam problem kad poslije utrke imam antidoping kontrolu. Moramo dati uzorak od 90 ml urina. Vozila sam ove godine sedam sati u Francuskoj, trebalo mi je dva sata da dam uzorak. Na utrci sam popila 7,5 litara vode. Toliko dehidriramo i utrke su naporne. Mi sedam sati vozimo u šprintu. Od prve do zadnje minute najjače što možemo. Teren je težak, konkurencija jaka. Svi zajedno krećemo. Borba traje satima, ne možeš nikoga pustiti. Ako izgubiš minutu, dvije, pukne ti guma, ti si gotov. O svakoj minuti se mora razmišljati, o svemu. Teren, tehnički aspekti, kiša ili sunce.
“Prljava igra”
Njemčević: Ja sam definitivno vozač koji ima najmanje simpatija jer sam poprilično iskrena. Biciklizam je najrazvijeniji u Evropi i to su obično takmičari iz Zapadne Evrope. Ipak sam ja sa Balkana. Tri godine sam bila prva na svijetu i između ostaloga što morate biti malo drski. Ali, nije to ništa ekstremno. Ako se staza sužava, naravno da ću malo gurnuti laktom, ući prva. Pravila su pravila, da ne smijete dići ruku sa guvernale. Ja poštujem pravila. Bitno je ko prvi prođe kroz cilj.
Finansiranje – država, savez, sponzori
Njemčević: Mi tri godine nismo imali savez i to je uticalo naravno na kvalifikacije za OI. Od početka karijere sam imala samo privatne sponzore Tondach, UniCredit, Topcolor, od države ništa skoro 7 godina. Onda se priključio Olimpijski komitet, Ministarstva kulture i sporta kantona i Federacije, doduše tipa da pokriva samo recimo 20 posto godišnjeg budžeta. Ja sam 2014.potpisala prvi profesionalni ugovor za turski Salcano, tu dobivam opremu, biciklo, potpišete bolje ugovore. Poslije za grčki, španski, sad za švedski Alebike, gdje sam profesionalno zaposlena… Sada imam mnogo veću podršku, ali nije sistemska. I žao mi je zbog drugih sportista.
Nama je trebalo nekoliko godina da budemo u korak sa tehnologijom koja se mijenja svake godine. Svake godine su druge gume, druga širina točkova, drugi materijali. Ja svake godine vozim drugačiji bicikl i u februaru kad dođe imam mjesec da vozim taj bicikl, da se prilagođavam, da ga uštimamo na moju težinu, teren. To je proces…
Bicikl za 21. stoljeće
Njemčević:Ja vozim bicikl sa sjedištem koje je 3D printano, mijenja se, mora biti tvrd da ima otpor i adaptira se ovisno o terenu i mom položaju. Jako je udoban. Jako su bitni šorcevi. Jedan košta 250 eura i ne može trajati više od pola godine. Bicikl košta između 8 i 10 hiljada eura. Zapravo, nema cijenu. Dva idu na takmičenja i rezervni dijelovi. Kad idemo avionom to je baš logistika, pakovanje. Mora se rastaviti, staviti u kutije.
Zašto pamti Karpate?
Njemčević: Najljepše mi je bilo u Rumuniji, na Karpatima, utrka je trajala 4 dana. To je bilja divljina kakvu nisam nikad vidjela. Biciklima smo išli gdje niko ne ide. I tu sam pala i presjekla tetivu. Gurnuo me jedan takmičar. I to je bio problem jer sam bila u Karpatima. I onda doći do Sarajeva… Jer bila je ozbiljna povreda. Mi vozimo svi zajedno i muškarci su iznimno grubi. Njih ne zanima jesi li žensko. Dok smo na biciklu svi smo jaki na riječima. Taj pad je bio ubjedljivo najteži pad. Ne mogu opisati taj period nakon pada. Pola godine sam se oporavljala, nismo znali šta se dešava, bila sam nepokretna i zaista sam shvatila šta je bitno u životu. Jako teško iskustvo i nakon toga mi niti jedan poraz nije kraj svijeta. Jer u realnom sportu 99 posto nastupa je poraz, samo 1 posto su pobjede. Nakon toga meni je sport lijep dodatak mog života.
Šta bi bila da nije bicilistkinja?
Njemčević: Ja volim skijanje, ali ne mogu skijati zadnjih 10 godina zbog biciklizma i povreda. Sad sam vozila paraglajding. To je za mene novi nivo. Kao kad vozim bicikl, ali na drugi način. Naredne jeseni polažem za paraglajding. U Švicarskoj sam ovog ljeta išla na planinarenje i paraglajding. Ta kombinacija hike and fly mi je naredni hobi.
Šta je sljedeće?
Njemčević: Nešto što mi je ostalo velika želja i nešto što nisam ostvarila – Svjetsko prvenstvo, medalja sa SP. Ove godine mi je prvih 5 kilometara pukla guma. Svake godine je bilo nešto, kao i sa EP. To je dobro jer imam motivaciju. To nam je cilj – 9. septembar, Švicarska. Staza mi jako odgovara, ima 5.000 uspona, za razliku od Amerike gdje je bilo samo 2.000 metara. Bila sam spremna i ove godine. Onda imam još svjetske kupove. Ove godine sam bila druga, prije toga dvije godine prva. To je jako teška disciplina. Svjetski kupovi se mijenjaju lokacije, ostaju jedna, dvije iste, dodaju se novi. Ako znate stazu, u tehničkom smislu je puno lakše. Čekamo raspored za svjetski kup.
Šta nakon sporta?
Njemčević: Jako me interesuje sportsko pravo, sto posto ću se baviti tim. To je interesantno, nadnacionalno, a kod nas neuređeno pravo. Sportisti nemaju ni radna prava, ni porodiljsko. To je katastrofa. Svaka federacija to uređuje za svoje sportiste i onda je to u konfliktu sa državnim pravom. Da ne govorim zastupanje takmičara, koji nemaju nikakva prava naspram timova. Meni je to interesantno. Kod nas to nije uređeno, ne samo kod nas nego ni u regiji. Mi imamo Zakon o sportu koji nije funkcionalan. Najveći je problem što savezi RS i FBiH se moraju ujediniti da bi osnovali državni savez. Onda naravno nastaje problem ko će dobiti koje funkcije, iz kojeg naroda. Mi smo imali taj problem u biciklizmu tri godine, a u pitanju je Savez koji se ne finansira. Zakon o sportu nije u interesu nekome da se ne donese. A vrlo ga je jednostavno donijeti i urediti sistemsko finansiranje sporta bez ikakvih problema. Novac se proslijedi Olimpijskom komitetu, Komitet rasporedi savezima. To se može prekopirati iz Srbije ili Hrvatske. Taj bi Zakon trebao urediti i status uspješnih sportista nakon karijere. To sigurno nije prioritet kad je sport u pitanju. Ja imam i drugu karijeru, kojom se mogu baviti. Ali većina sportista nema. I to je veliki razlog zašto se mnogi odluče da se ne bave sportom, nema socijalnog, zdravstvenog, plate, penzije. Ako ste se bavili 20 godina sportom uspješno, nemate dana radnog staža. To se ne pika ništa. Šta više, završite i na papiru ste nezaposleni, bez obzira koliko ste bili uspješni. Ko se kod nas bavi sportom taj je stvarno nacionalni heroj. Ne govorim tu o sebi. I to treba jako cijeniti.
Cijeli podcast možete pogledati na linku:
