Izgled i sadržaj spomenika žrtvama proteklog rata, ali i odluka o tome kome je spomenik posvećen, ostavljeni su na volju vlastima, pa se nerijetko sami spomenici koriste da se pošalju poruke mržnje
Šta spomenik tenk u Sarajevu uči učenike škole pored koje je postavljen?
Tenk sa uperenom cijevi, spomenik otkriven prošle sedmice u parku kod Druge gimnazije u Sarajevu, neprimjeren je zbog učenika, kojima će biti prva asocijacija na školovanje, ali otvara i pitanja spomeničke kulture u Bosni i Hercegovini, smatraju stručnjaci, za koje on ne služi suočavanju s prošlošću i procesima pomirenja pa može produbiti podjele i mržnju.
Reakcija javnosti
Nakon što je prošle sedmice u parku kod sarajevske Druge gimnazije otkriven tenk spomenik poginulim pripadnicima Specijalne jedinice “Bosna”, nastavljene su različite reakcije javnosti o njegovoj ulozi u kontekstu poslijeratnog društva, njegovom izgledu, ali i lokaciji.
Za Nedžada Novalića iz Centra za nenasilnu akciju (CNA) je samo idejno rješenje spomenika u vidu tenka loše iz perspektive izgradnje mira i zdravijeg društva. Za njega je neprihvatljiva i lokacija.
– Uperena cijev, ofarban tenk, koji apsolutno izgleda zastrašujuće, nisu primjereni ni za takvu lokaciju, ni za generacije koje danas žive u Sarajevu i koje će živjeti u budućnosti – kaže on, dodajući da će mnogim učenicima tenk biti asocijacija na školovanje.
U gradu koji oskudijeva parkovima i kod škole, postavljanje spomenika tenka djeluje potpuno neadekvatno i predstavlja na određeni način pitanje razuma, smatra profesor bosanskog jezika i književnosti Namir Ibrahimović.
Govoriti o nenasilnom društvu?!
Pojašnjava da bi trebalo sa učenicima razgovarati o tome, pitati ih za njihovo mišljenje, objasniti im zašto takav spomenik, te šta se iz njega uči.
– Šta mi iz toga možemo naučiti za budućnost, kako mi na osnovu toga možemo govoriti o miru, kako mi možemo govoriti o nenasilnom društvu, kako mi možemo govoriti o herojstvu na neki drugačiji način i kako danas reinterpretiramo događaje iz ‘92-95. godine? – za Detektor Ibrahimović komentariše izgled tenka i statue vojnika u prirodnoj veličini.
Detektor je ranije pisao da je memorijalizaciju u BiH u periodu nakon rata obilježilo nepostojanje jedinstvenog, sistemskog, organizovanog državnog nastojanja u obilježavanju sjećanja.
U protekle četiri godine iz lokalnih budžeta izdvojeno je više od pet i po miliona maraka za izgradnju i održavanje spomenika civilnim i vojnim žrtvama rata, pa je ukupan iznos potrošen za memorijalizaciju premašio deset miliona u posljednjoj deceniji, pokazuju podaci koje je prikupio Detektor.
Šta je sporno?
Nedžad Novalić ističe kako su sporne dvije stvari u vezi sa izgradnjom spomenika tenka, o kojem je trebalo voditi diskusiju – izgled memorijala i poruke koje šalje, te procedura koja je vođena na način da je javnost bila apsolutno isključena, pa čak i zainteresovana javnost koja je tražila sastanke s gradonačelnicom Benjaminom Karić te općinskim vlastima u Centru.
– Taj način, bez obzira o kakvom memorijalu se radilo, jeste sporan jer govori o jednom autoritarnom pristupu gdje vlast kaže: ‘Bit će takav memorijal i izgradit ćemo ga bez obzira šta neko drugi rekao’ – dodaje.
Do trenutka objavljivanja ovog teksta Detektor nije dobio odgovor iz ureda gradonačelnice Karić.
Nema zakona o spomenicima
BiH nikada nije usvojila državni zakon o spomenicima, pa se oni žrtvama proteklog rata podižu na raznim mjestima, bez jasnih i usaglašenih kriterija. Izgled i sadržaj, ali i odluka o tome kome je spomenik posvećen, ostavljeni su na volju vlastima, pa se nerijetko sami spomenici koriste da se pošalju poruke mržnje.
Osnovu za podizanje memorijala u BiH čine prvenstveno entitetski i kantonalni zakoni te zakon Brčko distrikta o prostornom planiranju i korištenju zemljišta. Saglasnost za podizanje spomenika najčešće daju urbanističke službe lokalnih samouprava. Međutim, ova zakonska regulativa ne utvrđuje relevantne kriterije i standarde za podizanje memorijala u smislu tranzicijske pravde.
Strategija tranzicijske pravde, dokument koji nikada nije zvanično usvojen u Bosni i Hercegovini, predviđa mogućnost izgradnje jedinstvenog spomen-obilježja svim žrtvama rata u BiH, kao i mogućnost izgradnje jedinstvenog, jednoobraznog spomen-obilježja u lokalnim zajednicama posvećenog svim žrtvama.
Vikić: Uspomena na herojstvo
Prilikom otkrivanja spomenika, prvi komandant Specijalne jedinice Dragan Vikić kazao je da su svjesni kritika u vezi s izgledom i lokacijom spomenika.
– Ne smijemo izgubiti iz vida suštinu spomenika. Spomenik je tu kao trajna uspomena za herojstvo onih koji su branili naš grad i zemlju – rekao je Vikić, ranije pravosnažno oslobođen pred Državnim sudom optužbi za ubistva osam zarobljenih pripadnika JNA počinjena 22. aprila 1992. u sarajevskom Velikom parku.
Kazao je da mladi ljudi i oni koji prolaze pored spomenika trebaju shvatiti ko je zaslužan za slobodu koju danas imaju.
Zajedništvo, a ne podjele
Da BiH ima kreativne umjetnike i stručnjake koji bi pomogli da se na bolji i dostojanstven način oda počast onima koji su stradali u ratu, smatra Edvin Kanka Ćudić iz Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK).
– Spomen-obilježja trebaju imati edukativnu svrhu, da kroz koncept memorijala svi zajedno učimo isti narativ prošlosti i sjećamo se ratnih žrtava. Da nam spomenici služe za stvaranje osjećaja zajedništva i povezanosti zajednice, a ne u svrhu podjela i sukoba, kao što je to uglavnom slučaj – kaže on.
Tenk u Sarajevu, spomenik “Sve od Protine bune pa do danas” u Obudovcu kod Šamca i neki drugi primjeri, za Ćudića su pokazatelj vremena u kojem živimo i u kojem struka i civilno društvo nemaju nikakvu moć osim da izraze neslaganje, reakciju, da protestuju i dokumentuju stanje.
– U stvarnosti, političari su ti koji biraju i odlučuju ono što će se na javnim površinama postavljati. Najčešće je to usmjereno u interesima etnopolitika. Ponajmanje u korist društva – kaže.
Je li vrijeme za promjene?
Sociolog Srđan Puhalo govori da najveći broj spomenika koji danas postoje u BiH nema veze s pomirenjem ni suočavanjem s prošlošću, već su namijenjeni “svojoj” etničkoj grupi, da pokažu ili koliko su oni žrtve ili koliko su pobjednici. Takvi spomenici, prema njegovom mišljenju, neće doprinijeti boljitku bosanskohercegovačkog društva ni države.
– Ti spomenici ni u jednom trenutku ne propituju na bilo koji način našu prošlost, koja nije crno-bijela, i samim tim oni ne traže od ni mladih ljudi… od bilo koga da pravi neke nijanse u vezi tih događaja kojima se ti spomenici memorijalizuju – kaže.
Analize UDIK-a pokazale su da spomenička kultura u BiH nema za cilj komemorisanje žrtava i doprinos javnom dijalogu o prošlosti, već uspostavljanje i učvršćivanje određenih identiteta u javnom prostoru, koji se najčešće kreću od identiteta žrtve prema identitetu heroja i pobjednika.
– Ono što imamo zove se nekreativnost, čija djela nemaju nikakve umjetničke vrijednosti. Krajnji je cilj autoviktimizacija, odnosno da se prikaže da smo ‘mi’ stradali više od ‘njih’ – kaže Ćudić i dodaje da su spomenici postali instrument za širenje pojedinih politika i prikupljanje političkih poena.
Bolesno društvo
Podizanje spomenika tenka u blizini škole za Ibrahimovića ne predstavlja poimanje današnjeg društva u BiH.
– Takva vrsta spomeničke kulture na toj lokaciji, u toj blizini, mislim da ne odgovara onome što bi bilo današnje demokratsko društvo, koje još uvijek boluje od svih ovih konflikata i još uvijek njeguje, uzgaja i, čini mi se, dodatno pospješuje – iz godine u godinu – kulturu razdvajanja, mržnje, neriješenih pitanja i potiskivanja pod tepih svega onoga što ovo društvo muči svih ovih 30 godina – kaže on.
(Detektor)
