Ovo je priča o gotovo slijepom čovjeku koji je mališanima iz jedne sarajevske ulice, ali i ne samo njima, u 1425 ratnih dana i noći izmamljivao osmijeh na licu tako što im je dok se oko grada stezao teški, krvavi obruč on pravio igračke… A znate li vi šta je tada igračka značila uplašenom, gladnom, smrznutom, ranjenom djetetu?
Piše: Edina KAMENICA
Prije nekoliko dana pogled mi se zadrža na malom drvenom ježu, koji stoji na polici s knjigama u mome stanu.
Iako je tu godinama, učini mi se kao da ga prvi put vidim u svoj njegovoj jednostavnoj ljepoti. Naizgled je to običan komad drveta,fino zaobljenih linija, velik toliko da može prekriti prosječan ženski dlan. Recimo, moj.
I, samo što ga uzeh, vrijeme poče da se vraća unazad, sve brže i brže, i ja se tako nađoh u jednom toplom majskom danu 1994. u Logavinoj na broju 76. Vidim kako se preda mnom otvaraju starinska vrata, i ulazim u avliju s bijelom kaldrmom, na čijoj je sredini obeharala krošnja ogromnog stabla ispod kojeg su me u hladovini čekale dvije dugačke drvene klupe. Između njih je bio sto. Na jednoj od njegovih strana odmah sam primijetila dva srca.I ona su bila od drveta. Dodiruju se ta srca.
Porodična kuća Kabadaja
Kuća u čijoj sam tihoj, mirisnoj avliji poslije razgovarala sa čovjekom zbog kojeg sam i došla, sa majstorom Jocom, pripadala je nekada porodici Kabadaja.Sada u toj kući živi Hajrija Dautović. Prije više od sto godina sagradio ju je njen djed s majčine strane, i to na mjestu one koja je pripadala porodičnim precima, Kabadajima.
U Historijskom arhivu Sarajeva, među djelomično sačuvanim fondovima nekih sarajevskih porodica,(Bakarević, Ćurčić,Džebo, Džinić,Fadilpašić, Glođo-Svrzo, Hadžišabanović, Handžić, Krečo, Kumašin, Mravović, Pertev, Saračević,Užičanin-Kreševljaković, Zildžić), nalazi se i fond porodice Kabadaja. Zna se da je to bila aginska porodica, da se pretežno bavila vađenjem željezne rude iz majdana u Varešu i trgovinom gotovih proizvoda s trgovcima iz Dubrovnika. Nepotpuna građa tog fonda, koja je na bosanskom i na turskom jeziku, preuzeta je u Arhiv 1962. godine otkupom od Šemsudina Korića. Odnosi se na period od 1702. -1915. godine.
Popis janjičara
O toj porodici sam ipak najviše saznala zahvaljujući vrijednom istraživačkom radu Hazima Viteškića, elektroinženjera po struci, koji najveći dio slobodnog vremena provodi po arhivama Sarajeva ali i drugih gradova, pa i izvan BiH, bečkog, istanbulskog, beogradskog, zagrebačkog…
– Osobu koja se preziva Kabadaja našao sam u jednom sarajevskom popisu janjičara, iz početka 19. vijeka. Tad je zabilježeno da je umro, znači, rođen je 1700. i neke. Riječ je o izvjesnom serdengečdiji, (dobrovoljcu posebnog kova, koji nasrće na neprijateljsku vojsku i upada u opsjednute tvrđave), agi Mehmad Kabadaja – kazuje Viteškić.
Popis janjičara je napravio Riza ef. Muderizović, „pristav arhiva bos-herc.zemaljskog muzeja“, kako doslovce piše na ovom dokumentu, uz objašnjenje da je to “popis odžaklija (janjičara) kojima su preuzvišeni, milostivi i milosrdni dobročinitelji, gospoda bosanske valije na pravednom divanu, blagoizvolila dijeliti hilat (odijelo) za preuzvišena im nastupa na Bosnu.“
Ko su Kadizedelije?
– Osoba istog imena se pominje i u jednom popisu vakufa, a tu se navodi da je iz Breze – kaže Viteškić,koji je pronašao jednog Kabadaju i u naučnom radu prof. dr. Kerime Filan „Vjerski puritanci u Sarajevu u 18. stoljeću“.
Ovom Kabadaji se ne navodi ime, samo se kaže da posjeduje više od 40 dućana u Sarajevu, da je bogat čovjek, i da pripada kadizadelijama. Ko su kadizadelije?
– Sudeći prema bilješkama Mula Mustafe Bašeskije, među građanima Sarajeva je tada bilo onih koji su slijedili kadizadelije i onih koji su slijedili derviše. Da ta podjela karakterizira život u gradu možemo zaključiti iz činjenice da je Bašeskija, bilježeći smrt sugrađana, što je bila njegova redovna praksa, tu i tamo dodavao pokojnikovo ime kadizadeli ili derviš, ili bi naznačio da je umrli bio sljedbenik prvog ili drugog – piše dr. Filan, napominjući da je za ovog Kabadaju Bašeskija napisao da se ponašao kao kadizadeli.
Čast njegovoj doktorskoj tituli…
A da je ova podjela bila aktuelna i puno, puno godina kasnije, ali i da su aktuelne Kabadaje, jasno je i iz teksta objavljenog u Glasniku Islamske zajednice iz 1970. Godine.
Neimenovana čitateljka tu piše, pored ostaloga:
– Najviše vam zamjeram što ste u jednom broju Glasnika objavili pismo i nekog doktora, u pogledu dova rahmetli Kabadaje, a koje se odnose na čuvanje imovine pomoću dova. Čast njegovoj doktorskoj tituli, ali nikako i (njegovom) rezonovanju u pogledu pomenutih dova…“
No, u narednom broju redakcija Glasnika odgovara čitateljki da se „mlade generacije ne mogu vratiti Islamu pomoću dova rahmetli Kabadaje, niti pomoću brošura Hafis Hulusi efendije (muderiza Bajazidove džamije) iz Carigrada.Takvo shvaćanje Islama još više udaljuje savremenog čovjeka od vjere. Nismo protiv dove. Božija pomoć, pouzdanje u Boga i oslanjanje na Njega uvijek nam je potrebno…Ali ne na način kako to zamišlja Kabadaja i Hulusi ef…“, ističu članovi redakcije.
Kuća sa niskom prozora
Hajriji Dautović su sve te prepiske nepoznanica. Niko, pa ni ona danas ne zna kako je izgledala prvobitna kuća Kabadaja.
A ja sam pri prvom dolasku u Logavinu, izbrojala 16 prozora na ovoj koja stoji na njenom mjestu, i to samo na prednjoj strani. Što velikih, što malih prozora. Jednostavnost linija njihovih okvira, uprkos tome što ih je izbrazdalo vrijeme, ali i poneki geler, zaustavljali su moj pogled na svakome od njih taman toliko dugo da bih, diveći im se, zaboravila do kojeg sam broja dotad bila došla.
Ali, kakvog li čuda! Kasnije će mi majstor Joco, Jovan Lukić, tvrditi da je upravo u ovoj kući on prespavao jednu noć davne 1947.godine. Došao je bio iz Gračanice na neki omladinski skup, i, kako je to bio običaj, svaki od prisutnih omladinaca i omladinki poveo je sa sobom na spavanje goste sa strane.
Jovan se sjećao da je njega svojoj kući odvela omladinka koja se prezivala Čengić. Ime joj je zaboravio, i lik.
Mnogo godina kasnije, kada se njegov posinak Amir Dautović oženio, pošao je Jovan sa suprugom Mirom u goste snahinoj porodici.
Poznata kuća
Peli su se uz Logavinu, peli, i, na kraju zastali pred vratima koja su se Jovanu učinila nekako poznatim. Kao da sam već jednom kroz njih prošao, pomislio je. Zakoračivši u avliju, bljesnule su pred njim, isto kao i preda mnom, niske izrezbarenih prozora što se jednom vide i nikada više ne zaborave. Kao i velika avlija, i ogromno stablo nasred nje.Tada je bio siguran da mu se nije učinilo, da je on, kroz jedan od tih čarobnih prozora očima mladosti već jednom gledao kako trnu i kako se iznova pale svjetla Sarajeva. Cijelu noć je probdio diveći se gradu koji je mirno spavao.
Prvih ratnih dana 1992. godine njihov dom u Velešićima je izgorio.
(„Velušiće tuci, i Pofaliće tuci, tamo nema srpskog življa mnogo.Idi na artiljerijsko osmatranje, da ne mogu da spavaju, da razvučemo pamet njihovu“, ratni zločinac Ratko Mladić u presretenom razgovoru s izvjesnim Vukašinovićem.)
Jovan je tada sa svojom Mirom došao u Logavinu, i ostao du sve do kraja rata.
Grad je još ležao na istom mjestu, širok, otvoren prema svima, bezazlen kao najmanje dijete, kao i u onoj davnoj Jovinoj noći iz 1947., ali svjetala nije bilo. Ugasili su ih mrzitelji Sarajeva, ali, i da nisu, Jovan ih ne bi vidio.
Cjepanica iz avlije
Jer, puno prije sarajevske kataklizme, tmina se zavukla u njegove zjenice. Na lijevo oko nije nikako vidio, a desnim sasvim malo. Lijek je tražio svuda, pa i u inostranstvu, i jedan ljekar u Roterdamu je 1985. godine uspio zaustaviti odumiranje krvnih sudova u ovom oku.Tako da Lukić nije bio potpuno slijep.
Stigavši u Logavinu, ugledao je cjepanicu u avliji. Napipao ju je i podigao prema svjetlosti. Prema suncu. Ličila mu je na ptičicu, na jednu od onih čiji ga je cvrkut pratio dok je još mogao planinariti. U šupi je našao testeru i nešto drugog alata.
Tako je u Logavinoj, usred rata, počela proizvodnja dječijih igračaka.Svaka je bila napravljena rukom majstora Joce, nijedna nije bila ista.
Nije važno koje je dijete dobilo na poklon prvu ptičicu, drvenu pjevačicu.Neki od mališana ju je već držao u ruci, i činilo se, možda, i njemu, kao i Jovanu, kako će da poleti. Sloboda je odjednom postajala vrlo opipljiva stvar, o slobodi se više nije samo maštalo.
Slike vedrih noći
I, tako, dok je svuda okolo grada sijevalo, dok su se razlijegale eksplozije, dok su sirene zlokobno zavijale gradom, ovaj poluslijepi čovjek nije prestajao da od drveta, (a kako je dolazio do njega to je opet posebna priča) djeci iz komšiluka pravi igračke.Može li iko danas shvatiti šta je to tada značilo?
Jovan se, inače, i prije rata nije odvajao od drveta. Sa planine bi u ruksaku, uvijek nešto donosio, nekad granu, nekad grančicu, nekad i čitav panj, nekad klupko od korijenja.
– Pitali su me mnogi šta je u tome vidim? A ja sam vidio sve, i, životinju, i cvijet, i čovjeka, i kuću. Zato nigdje nisam išao bez male testere.Trideset godina sam tako radio, i sakupio na stotine figura. Neke su dospjele i do izložbi, a neke se nisu makle iz moga stana. Posljednjih godina, kako mi je vid slabio, bilo mi je važno da ih mogu dohvatiti rukom,opipati, pomirisati, i pred mojim očima bi se odmah počele nizati slike nekih vedrih noći na Hrasničkom stanu, logorskih vatri na Bjelašnici, zelenih cvjetnih livada romanijskih, nekih homora sa Trebevića – pričao mi je Jovan.
Drvo ima kultni status
I u Doboju, u kući njegovog oca, koji je imao pilanu, drvo je imalo kultni, status neupitne svetinje oko koje se sve vrtjelo. Dan je počinjao i završavao pričom o drvetu: posadi drvo,nemoj slomiti drvo, okreči drvo,ne ošteti drvo…
Upravo zato Jovan, koji je cijeli radni vijek proveo kao pravnik za jednim stolom u Streljačkom savezu BiH, nikada ništa nije tesao od žive žile. Po jarkovima je pronalazio ili iz potoka izvlačio samo zamrle neke komade drveta, i vraćao im izgubljenu snagu. Nikada nije pravio evidenciju šta je uradio, ni prije rata, ni tokom njega.Činilo mu se da bi njegovim stavljanjem u kolonu svaki od tih predmeta postao ono što nije bio, puki statistički broj.
Barbike i bombe
No, drugi se prisjećaju, njegova „firma“ sa zaštitnim znakom (ona dva puna priljubljena srca) u toj avliji u Logavinoj je za vrijeme opsade Sarajeva “proizvela“ najmanje četrdesetak krevetića za Barbike, isto toliko i minijaturnih šamrlica, dvosjeda, kauča, kuća, figurica raznih životinja…
A djeca su zahvalna ali i zahtjevna, pa i djeca iznad čijih glava zvižde agresorski projektili.
– Dođe mi neki dan Amela, curica iz susjedstva, ne krije da je ljuta. Neke riječi još ne umije pravilno ni izgovoriti: – Čika Joco, zašto si kućama mojih drugarica napravio balkone, a moja beba ga nema? I, šta ću, napravim i na kući njene lutke balkon.Samo što ode, eto je opet: – Zaboravio si kućni broj!? Istešem i kućni broj. Ne prođe dugo, eto još jedne djevojčice, hoće fotelju za svoju lutku. Pokušavam da je nagovorim da je lutki ljepše na štokrli, ali ona hoće baš fotelju. Donijela i platno. Predlažem joj da ode kući, pa neka dođe sutra. Čekat će je fotelja. Neće. Osmjehuje se, meni kod tebe nikad nije dosadno. Dječacima, opet, najviše pravim kućice za cuke, drvene pištolje, drvene noževe, drvene bombe.Kažem im nedavno, e, nema više oružja.Sada ću vam praviti samo nešto mirnodopsko. Malo iza toga, čujem opet njihovu graju.Tutnji Logavina. Šta je sad ovo, pitam ih, a oni, uglas: napali su nas čika Joco iz druge ulice, a mi nemamo čime da se branimo.Pomozi nam! E, ako je odbrambeni rat, može, i opet počnem tesati… – pričao mi je Jovan.
Kaže da mora, ma koliko je to teško izdvojiti jednog dječaka, Amara Bešlića.
– Bio mi je i jutros. Dođe, tako, skoro svaki dan. Dam mu drvo, alat, a on struže, reže, oblikuje.Pomaže i meni dok ja opipavam mjesto koje ću rezati, namješta mi testeru, mjeri mi…Često je ovdje i Kenan.O, samo da ga vidite, kako je to dobro dijete…Sa njim ni ne osjetim da su prošli sati, a nekad se desi da on neće kući ni kada njegovi dođu da ga vode – kazivao mi je kroz smijeh Jovan.
Unučad domara Salke
Dok njegova zgrada u Velešićima nije nestala u plamenu, a u njoj i oko dvjesto figura koje je donosio sa naših planina, i tamo je Jovan pravio igračke za desetero unučadi domara Salke.
– A oni bi, opet, da bi mi uzvratili pažnju, iako niko to od njih nije tražio, sami dolazili da me vode u šetnju.Čim začujem bojažljivo kucanje na vratima, znam, eto ih. Dok jedni pitaju: -Hoćemo li čika Joco, drugi, ni ne sačekavši odgovor, hvataju me za ruku. Sa njima mi štap nikad nije trebao – pričao mi je Jovan Lukić, koji je umro 2000. godine u domu svoga posinka Amira.
Jedanaest godina kasnije, ovaj svijet je napustio i Amir, a poslije četiri godine i Jocina voljena supruga Mira.
Mnogi još pamte: Amir Dautović Mišo postizao je vrhunske rezultate u streljaštvu i kao takmičar a i kao dugogodišnji selektor i trener brojnih generacija Streljačkog saveza BiH. Među ostalim bio je trener i Esada Đulića, Miroslava Šipeka, Zdravka Milutinovića, Srećka Pejovića i Nedžada Fazlije.
Jedan je od rijetkih sportista koji je učestvovao na više olimpijskih igara.Bio je i član reprezentacije BiH koja je u Skoplju, na prvenstvu Jugoslavije 1958. godine, postavila državni rekord i osvojila prvo mjesto. U ekipi su tada bili i Slobodan Purišić, Izudin Filipović i Stjepan Jovičić. I Amirova majka Mira Lukić-Dautović bila je višestruka prvakinja i rekorderka u streljaštvu SFRJ.
Sjećaju li se djeca čika Joce?
Živi li danas u Logavinoj ijedno od djece koja su dolazila u Jocinu majstorsku radionicu? Sjećaju li ga se druga djeca iz grada koja su dobivala od njega poklon, drvenu igračku? Pamte li ga ondašnji mališani koji su, kao izbjeglice, tada stanovali u obližnjoj petokatnici, i kojima je ovaj tihi čovjek posebno volio ispuniti svaku želju? Ili se ponavlja sudbina alima i imama Kabadaje, čije dove su nekada svi priželjkivali, a danas samo poneko zna za njega!
Ali, eto sudbine: samo nešto malo niže, u istoj ulici, na broju 32, već osmu godinu postoji Muzej ratnog djetinjstva. Kako da se tamo ne ode i ne zapita: nije li čovjek koji je mališanima olakšavao 1425 dana i noći sarajevskog pakla zaslužio da postane jedna od njihovih priča?
Ivana i Lejla iz Muzeja, čini mi se, prigrlile su ovu ideju.
Za početak, odnijet ću im drvenog ježića, kojeg je meni poklonio Jovan Lukić.
