I što se sad iznenađujemo? To što najavljuje nekakvo odvajanje, izdvajanje, otcjepljenje. Ne budite naivni. Ovo smo već gledali. Sa i bez Rezolucije o Srebrenici
Svega imamo osim zdravlja, živaca i para.
Evo već godinama.
Možete li se sjetiti makar jednog dana u ovom postdejtonskom životu kad niste bili zabrinuti?
Zbog upisa u školu, javljanja na konkurse za posao, kašnjenja plaća, nepotvrđenih zdravstvenih knjižica, ubojstava na ulici, u tramvaju, femicida pred očima cijelog svijeta, nepravde koja nam diše za vratom kao smrt.
K’o biva nema zajedničke budućnosti
A onda da i ne pominjemo kako smo svakoga dana namjerno, ciljano, strateški prepadani. I isprepadani. Od naših susjeda i komšija, od onih koji se ne mole istom Bogu kao mi ili se uopće ne mole, od onih čija je tradicija drugačija, od onih koji imaju drugačije seksualno opredjeljenje, od onih koji ne pripadaju našem stadu, od onih koji svoje stado nemaju.
Namjerno, ciljano i strateški evo već desetljećima truju nas kako ovdje ne možemo živjeti zajedno. K’o biva nema zajedničke budućnosti za Srbe, Hrvate, Bošnjake i ostale u Bosni. I Hercegovini.
Zajedno živjeti ne moramo. Niko nas ne tjera niti treba da glumimo prijateljstva, kumstva, partnerstva. Ali vala možemo kao ljudi, kao sav normalan svijet. Dobro jutro, dobar dan, kako ste. Malo ljubaznosti i poneka lijepa riječ. Ko nas tjera da se grlimo i ljubimo?
Kao u Kozaračkom kolu
Pa, političari. Eto, pogledajte. Kad god se sretnu bilo u Bakincima, u Mostaru, u Lukavici padaju jedan drugom u zagrljaj pun laži, licemjerja, očaja. Čvrsto si stišću ruku, drže za laktove, sapliću i raspliću kao u Kozaračkom kolu.
Onda se sakriju iza zatvorenih vrata. Popričaju, malo se i porječkaju i izađu pred novinare.
Namjerno, ciljano i strateški tu počinje arena suprotstavljenih ili pomirljivih stavova. Pa se u nedogled nastavlja.
Njima, samo njima i nikome više odgovara ovo stanje.
Oni, samo oni i niko više odgovorni su za ono što danas živimo.
Prvak primitivizma
Treba biti pravedan. Prvak primitivizma, prvak bahatosti, bezobrazluka i političar bez kompasa, Milorad Dodik prešao je sve granice. No, to znamo.
I što se sad iznenađujemo? To što najavljuje nekakvo odvajanje, izdvajanje, otcjepljenje.
Ne budite naivni. Ovo smo već gledali. Sa i bez Rezolucije o Srebrenici.
O čemu neću dugo. Jer, o tom je genocidu sve rečeno davno u Hagu.
Meni više i ne treba. Jedna rezolucija manje, više pored sudskih presuda znači, a I ne mora.
I zašto ovo sve govorim?
Da se predamo
Da se vratim na početak, koliko vam je ostalo od plaće i penzije do početka maja. Jeste li poplaćali sve račune, ratu kredita?
Znate li da je potrošačka korpa već uveliko prešla 2 hiljade?
Imate li dati djetetu svako jutro za užinu? Roditeljima odnijeti kilogram voća? Odvojiti za sedam dana na moru? Odvojili koju marku za sitne radosti?
Nemate. Jer ne daju oni što nas namjerno, strateški i ciljano ispcrpljuju. Dok ne odustanemo i potpuno im se ne predamo.
