Skoro će godina kako je vlast u Republici Srpskoj (opet) obećala da će istražiti posljedice osiromašenog uranija po stanovništvo. Kad nećeš ništa da uradiš formiraj komisiju. I jesu. I nisu pomakli ni metar. Ali su najavljene tužbe. Kakve su i ima li opasnosti od osiromašenog uranija? Šta je bilo s Izvještajem? Šta kaže nauka? Politika se ne treba u ovo miješati
Piše: Melani ISOVIĆ
Osiromašeni uranij je tihi ubica u Bosni i Heregovini.
Tako se govorilo godinama u medijima, političari bi izvlačili “osiromašeni uranij” kao džoker iz rukava kad god je ponestalo teških tema. Kako bi se na Planeti stvorilo novo ratište opet bi ova tema bila na stolu.
Bavili se ovom temom gotovo svi – mediji, naučnici, političari, a i do danas, tridecenije nakon rata ostao je predmet kontroverze.
Pa je tema, čini se, upravo nakon pandemije Covida potpuno zaboravljena.
Pitanje je je li to zbog toga što nema više razloga za potencijalne zdravstvene i ekološke posljedice za ljude i životnu sredinu ili zato što nam je realnost nametnula nove teme.
Iz Hadžića u Bratunac
Vratit ćemo se u proljeće 1996. godine, u vrijeme reintegracije sarajevske općine Hadžići pod ingerenciju federalnih vlasti.
U tom se period oko 5.000 dotadašnjih stanovnika Hadžića, srpske nacionalnosti preselilo u Bratunac. Mediji su počeli izvještavati o velikom broju preminulih od raka u toj nevelikoj opštini na istoku Bosne. Kako se niko nije bavio istraživanjima uzroka, Hadžićani su sami počeli voditi evidenciju smrtnosti.
– Mislim da je blizu 800 ljudi ovde umrlo od raka i to na osnovu naših evidencija koje smo dobijali od domova zdravlja, crkve i sveštenika, jer sveštenik u matični karton umrlih unosi od čega je ko umro – kazao je svojevremeno medijima Vido Banduka, tadašnji pomoćnik načelnika Opštine Bratunac i bivši stanovnik Hadžića.
Argumente za njegovu tvrdnju podebljala je Jelina Đurković, koja je 2005. godine predsjedavala Komisijom za istraživanje posljedica radijacije osiromašenog uranijuma.
– Podatak koji je na jednom saslušanju iznijela Slavica Jovanović, direktorka Doma zdravlja u Bratuncu jeste da je, otprilike, oko četiri puta više oboljenja kod ljudi koji su došli iz Hadžića, nego kod onih iz Bratunca – kazala je Đurković.
Šta je tvrdila predsjednica Komisije?
Sve je počelo godinama ranije, napadima NATO snaga na položaje Vojske RS upravo u tim područjima.
– Na teritoriji Bosne i Hercegovine je ispaljeno oko četiri i po tone municije sa osiromašenim urnijem, ali su i bojeve glave raketa su također imale vrhove od osiromašenog uranija. Institut za genetički inžinjering iz Sarajeva je utvrdio da postoje poremećaji hromozoma. Dakle, bilo je rezultata istraživanja, kao i posljedica. Međutim, političari vam to neće priznati, jer su odštete za umrle vojnike, koji su bili ovdje tokom ratova na Balkanu, ogromne. I kada to dođe do politike, onda to ona minimizira i stopira – isticala je Đurković.
Sve se onda promijenilo. Potpisan je mir u Bosni i Heregovini. Ljudi su se pokušavali vratiti normalnom životu.
Gdje je “nestao” Izvještaj?
Osiromašeni uranij ipak je došao na dnevni red. Pet godina nakon Daytona, kada je formiran Anketni odbor za istraživanje posljedica prisustva osiromašenog uranijuma.
Pet godina kasnije osnovana je i Komisija, koja je napravila izvještaj, u kojemu su navedene posljedice i data uputstva šta dalje treba da se radi.
Izvještaj je, navodno, zagubljen. Ili sklonjen? Slučajno ili namjerno? Po čijem nalogu? I zašto?
Profesorica Đurković kaže da je Izvještaj vjerovatno sakriven, po nečijem nalogu.
– Ne mogu Vam pouzdano dati podatke, zaboravlja se, prošlo je mnogo vremena. 4,5 tona onog đubreta je bačeno, uglavnom na kasarnu u Hadžićima i oko Sarajeva na pozicije Vojske RS. Jedan primjerak imaju Natovci u Butmiru, lično sam, na zahtjev, predala tipu koji došao da se raspita šta ja to radim – kazala je u razgovoru za Interview.
Na naše pitanje da li su u istraživanju otkrili bilo kakve informacije koje bi mogle uticati na ljude i okolinu, te da su zbog toga namjerno skrivane od javnosti, Đurković nije konkretno odgovorila.
– Činjenica da su nas tukli zabranjenim smećem koje će vijekovima da nas truje – jeste škakljivo. Uostalom, sve dok pobornici NATO-a sjede u vlasti, od pravde nema ništa! Džaba krečite! – navela je Đurković.
Na pitanje sjeća li se kome je predala Izvještaj, odgovara:
– Uniformisanom NATO-vcu, u mom uredu u Parlamentu.
Šta je osiromašeni uranij?
Ratni stanovnici Hadžića ostali su u Bratuncu.
Vido Banduka godinama tvrdi da polovina njih umire od raka. Oni koji su zdravi strahuju od posljedica po njihovo zdravlje. A u međuvremenu niko nije čuo njihove apele.
– Potrebno je napraviti ozbiljna istraživanja za koja, bojim se, stanje istraživačkog sektora kod nas gotovo da i nije u stanju da takvo šta organizuje – apelovala je profesorica Prirodno matematičkog fakuteta u Sarajevu dr. Lamija Tanović.
Do ozbiljnijih istraživanja nikad nije došlo.
A šta je zapravo osiromašeni uranij i kako je on iz najsuvremenij laboratorija stigao do nas? U municiji, koja se uz primjesu osiromašenog uranijuma najčešće naziva KE- Penetratorima.
Prema definiciji Ujedinjenih nacija, osiromašeni uranijum, OU, predstavlja nusproizvod procesa kojim se prirodni uranijum obogaćuje radi korištenja u nuklearnim reaktorima i nukleranom naoružanju.
Ujedinjene nacije klasifikuju OU kao “nestabilni, radioaktivni teški metal” koji emituje jonizujuću radijaciju tri vrste: alfa, beta i gama. Osiromašeni uranij koristi se u probojnim granatama za tenkove i avione. I korišten je u bormbardovanju koje je bilo crvena linija za prekid rata u BiH.
Prema podacima NATO od od 5. do 11. septembra 1995. njihovi avioni su ispalili 5.800 projektila sa osiromašenim uranijumom u blizini Han Pijeska i Hadžića, navodi Institute for war and peace reporting.
– Zapravo, više od 90 procenata svih projektila sa osiromašenim uranijumom ispaljenih u Bosni za vrijeme vazdušnih udara završilo je na ove dvije lokacije – navedeno je.
No, UN agencija za okoliš (UNEP) ništa nije htjela prepustiti slučaju. U BiH je 2002. stigla ekipa sa zadatkom da provede terenska mjerenja na 15 lokacija, a na osnovu informacija koje su dobijale od lokalnih vlasti.
UNEP na terenu
Na uzorcima vazduha, vode i zemlje uzetim kod Hadžića i Han Pijeska u oktobru 2002. naučnici iz UN programa konstatovali su zagađenje osiromašenim uranijumom.
– Na zemlji smo pronašli municiju sa osiromašenim uranijumom i otkrili smo prašinu OU u zgradama koje su u Hadžićima bile pretvarane u prodavnice – izjavio je za IWPR Peko Havisto, šef UNEP misije.
On je dodao da su u Hadžićima pronašli i dva bunara sa vodom koja je sadržala male količine OU, čak osam godina poslije sukoba.
– U vojnoj bazi u Han Pijesku pronašli smo OU u zgradama, na tenkovima i drugoj opremi, i zabrinuti smo zbog mogućih poslćedica za regrute koji koriste ovu opremu – kazao je.
A u finalu – UNEP je zaključio da ne smatra da ovi nalazi potvrđuju strahovanja u Bosni da su visoke stope oboljevanja povezane sa kampanjom NATO bombardovanja.
– Izuzetno nizak nivo izlaganja koji je ustanovljen tokom misije pokazuje da je malo vjerovatno da je OU povezan sa bilo kojom od opisanih posljedica po zdravlje – navedeno je u izvještaju.
Agencija jedno, stanovnici drugo
Nije se slagalo s ovim ni lokalno stanovištvo Hadžića ili Han Pijeska. Ali ni drugih lokacija.
Prema dokumentu „Depleted Uranium in Bosnia and Herzegovina, Post Conflict Environment Assessment, objavljenog 2003. godine istražene su sljedeće lokacije: bivša radionica za popravku tenkova u Hadžićima, Lukavica, vojne barake u Hadžićima, bivši skladišni depo municije u Hadžićima, brdo na Pjelugovićima (mjesto gdje je bio tenk T55), vojni kompleks za skladištenje artiljerijskog oružja i barake u Han Pijesku, područje za skladištenje u Han Pijesku, vojne barake Koran u Palma, bivši pogon za proizvodnju municije u Vogosci, vojne barake u Ustikolini, most u gradu Foča (Srbinje), vodeni rezervoar u Kalinoviku, područje za uništavanje municije u Kalinoviku i područje za uništavanje municije na Bjelašnici.
U navedenom dokumentu se nalazi podaci da je osiromašeni uranijum pronađen na tri lokacije – bivša radionica za popravku tenkova i skladišni depo municije u Hadžićima, te vojni kompleks za skladištenje artiljerijskog oružja i barake u Han Pijesku. Na svakoj od ovih lokacija pronađeni su jasni dokazi o prisustvu penetratora ili kontaminaciji tla, kao i kontaminacija vode na jednoj lokaciji, zagađenost zraka na dvije lokacije i u botaničkim uzorcima uzetim na tri lokacije.
Osiromašeni uranijum nije pronađen na ostalim lokacijama. Zato pitamo domaće stručnjake šta su oni ustanovili.
Profesorica Lamija Tanović bila je u timu koji je radio ispitivanje pod nazivom “Ispitivanje toksičnog djelovanja teških metala uključujući ostataka projektila sa osiromašenim uranom na stanovništvo I okolinu lokaliteta Hadžići”. Namjera ovog projekta je da na pomenutim lokalitetima ponovi mjerenja prisustva ostataka osiromašenog urana i konstatuje šta je od toga zaostalo nakon 20 godina. Drugi cilj bio je mapiranje specifičnih oboljenja (kancera i leukemije) na području Hadžića, ali i na području Bratunca.
Dr. Tanović: Prošlo je mnogo vremena od kontaminacije
Dr. Tanović kaže da se danas ne može više govoriti o opasnosti.
– Radijacijom su izloženi samo oni koji su direktno tu koji uhvate te čestice koje su se rasule. Mi smo na tom mjestu na remontom zavodu u Hadzićima bušili zemlju, ispitivali i nosili sve moguće uzorke, nakon toliko godina nema ništa. Ničeg nema, mi zaista nismo ništa našli 2016. i 2017. godine, a mogu misliti sad tek. Tu su nastradali oni koju su bili direktno i neposredno uz oružje uz tenkove i koji su se tu vrtili u okolini – ističe dr. Tanović u razgovoru za Interview.
Ona dodatno navodi da je prošlo mnogo vremena od kontaminacije, tačnije 29 godina.
Objašnjava da su se tokom tog perioda aerosoli osiromašenog urana isprali ili su odneseni vjetrovima u atmosferu.
– Samo u vrijeme u toku i neposredno nakon kontaminacije moglo biti nekih sekundarnih dejstava i to se odnosi prije svega na vojnike koji su bili u neposrednoj blizini mjesta dejstva oružja sa OU (osiromašeni uranijum) ili na okolno stanovništvo koje je kroz vodu ili povrće moglo u organizam unijeti čestice OU – dodaje profesorica Tanović.
Stizali i stručnjaci iz regiona
Istina, priznaje, nije joj lako laički argumentirati svoj stav. Pojašnjava nam da se moramo vratiti ka nano – toksikologiji, grani nauke koja istražuje izuzetno male čestice, manje čak i od prašine, poznate kao nanočestice. Proučava uticaj nano čestica na zdravlje ljudi, životinja i okoliš.
No, za našu priču, najvažnija je poenta o tome da je danas opasnost od UO neznatna. No, ipak da poslušamo objašnjenje.
– Svako radioaktivno zračenje utiče na DNA molekule koje su najsloženije molekule u našem tijelu. Daleko najopasnije dejstvo čestica OU jeste takozvana nano-toksikologija, tj. da se čestice koje nastaju kao para pri udaru projektila sa OU ugrade negdje u naše tijelo kada udahnemo (pluća) ili pojedemo nešto (probavni trakt) i da se oko njih formira nukleus deformisanih ćelija. Vrlo je teško to objasniti laički. Dakle, danas je ta opasnost neznatna, odnosno, mali broj ljudi je bio izložen tom opasnom dejstvu (samo oni koji su bili jako blizu eksplozija) koje je bilo ograničenog trajanja – naglašava Tanović.
Ona nam daje i podatke da su u našu zemlju stizali i istraživači iz Srbije s ciljem da istraže lokalitete pogođene osiromašenim uranijem. I to jer su i sami imali interesa.
– Puno kolega iz Beograda su istraživali zbog Kosova i zbog NATO bombardovanja. Ali nema tu zaista ništa realistično. Samo su nastradali vojnici. I zbilja jesu. Tako da su ti medijski natpisi bezrazložno alarmantni – ističe Tanović.
Za kraj nam još i poručuje kako su za skladištenje osiromašenog uranija značajna finansijska ulaganja, kao i upotreba specijalnih bačvi napravljenih od teflona.
– Teško je pohraniti taj osiromašeni uranijum, to je vrlo skupo. To su velike bačve od teflona koje se moraju duboko u zemlju ili duboko u more pohranjivati – poučava nas dr. Tanović.
Pronađena municija u skladištima
Zato nam Maida Isović iz Državne regulatorne agencije za radijacijsku i nuklearnu sigurnost objašnjava da je pronađena municija sa osiromašenim uranijumom uklonjena i uskladištena u privremena centralna skladišta istrošenih radioaktivnih izvora/radioaktivnog otpad.
– Dosadašnja mjerenja u okviru monitoringa radioaktivnosti u okolišu, a koja uključuju i mjerenje radioaktivnosti u vodi za piće na lokalitetima Han Pijesak i Hadžići, nisu ukazivala na povećanu koncentraciju uranijuma ili tragove kontaminacije osiromašenim uranijumom – navodi Isović.
Ona naglašava da dosadašnja mjerenja radioaktivnosti u okolišu na teritoriji Bosne i Hercegovine, a koji se izvode u okviru redovnog godišnjeg monitoringa radioaktivnosti, ne ukazuju na povećani rizik po stanovništvo.
I Isović pitamo za istraživanja i mjerenja na područjima koje su evidentirana da su bila gađana municijom s osiromašenim uranijem.
– Od 2002. do 2003. evidentirana su još svega dva slučaja da su pronađeni penetratori sa osiromašenim uranijum, u širem krugu naprijed navedenih lokaliteta, te su isti takođe propisno uskladišteni. Ipak, treba znati da je vrijeme poluraspada uranijuma izuzetno dugo te će kao takav uvijek biti prisutan u okolišu. Stoga se vrši kontinuirani monitoring radioaktivnosti u okolišu, sa posebnim osvrtom na područja koja su bila predmet NATO dejstava – navodi Isović.
I profesorica Đurković ne spori da je moguće da u istraživanjima provedenim puno iza njenog mandata u Komisiji (2016. i 2017. godine) u Hadžićima nisu pronađeni tragovi osiromašenog uranijuma, dobili smo odgovor da je to moguće.
Pa joj citiramo: Pri udaru projektila koji je obogaćen osiromašenim uranijumom formiraju se aerosli. Aerosloli su sistemi čestica, tečnosti i gasa, pri čemu su čestice veoma sitne, manje od prašine.
– Moguće je što se tiče aerosola od eksplodirane municije. Ali: neeksplodirani meci i šrapneli korodiraju u zemlji i otpuštaju najotrovnije supstance koje ulaze u vodu, bilje… i tako 50 godina – naglašava Đurković.
I na kraju, baš kao i na početku eto politike u cijeloj priči.
A onda je došla politika…
U maju prošle godine održan je okrugli stol o posljedicama (zlo)upotrebe osiromašenog uranija po građane u Republici Srpskoj.
Predsjedavao je ovim događajem predsjednik Narodne skupštine RS Nenad Stevandić, koji je ustvrdio da je mnogo puta dokazano da NATO bombardovanje osiromašenim uranijumom izaziva karcinome i smrt ljudi.
Stevandić je rekao “da je zločinačko dejstvo takvog uranijuma tema koja se na mnogo mjesta u EU i BiH pokušava držati sakrivenom, ali da je uloga Narodne skupštine i drugih institucija Srpske da je učini vidljivom i javnom”.
– Ono što na ovom skupu napišu eminentni stručnjaci može da bude dio svjetskog procesa i potpuno je svejedno da li bi se u vezi s tim sudilo u SAD, Italiji, Srbiji, Srpskoj ili BiH. Potpuno smo sigurni u dokazni materijal na ovom planu – rekao je Stevandić.
A šta su stručnjaci napisali još nismo nismo saznali.
Nekoliko mjeseci kasnije Stevandić se u Banja Luci sastao sa italijanskim advokatom Anđelom Tartaljom i dogovorio da se organizuje prikljupljanje medicinske dokumentacije radi dokazivanja oboljenja od malignih bolesti kod građana Srpske uzrokovanih NATO bombardovanjem osiromašenim uranijumom.
Htjeli smog a pitati na osnovu čega je ustvrdio da je mnogo puta dokazano da je bombardovanje uzrokovalo karcinome i smrt ljudi, te također I dokle se se došlo s realizacijom zaključaka skupa. Nije odgovorio na naša pitanja.
Godina prođe, odluke nema
Iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske dobijamo odgovor:
– Kao što je naglašeno na sastanku koji pominjete, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS je spremno da pruži podršku u budućim aktivnostima dokumentovanja posljedica NATO bombardovanja osiromašenim uranijumom na zdravlje ljudi. Takođe, između ostalog, tada je na sastanku naglašeno da se taj proces, koji podrazumijeva prikupljanje medicinske dokumentacije mora povjeriti nekoj od zdravstvenih ustanova, obzirom na nadležnosti i odgovornost unutar zdravstvenog sistema, što će u narednom period biti preciznije definirano – navela je Jelena Vujić, rukovodilac Odsjeka za odnose s javnošću.
Evo prošlo je skoro godinu dana od tog sastanka. A tek će se definirati zadaci.
Da budemo iskreni, prošla su desetljeća, a brojevi oboljelih, živih, umrlih odavno je loptica u zakulisnim igricama za dnevno političke svrhe.
Zbog toga se istina i ne vidi. Ili je nekome u interesu da se zapravo i ne vidi.
