Vidjela je novinarski tekst na portalu Interview.ba, poslala poruku na Linkedin, popričala s par aktivistica, pokrenule su akcije i skupile 6.000 dolara za tri sigurne kuće u Bosni Hercegovine. Dobra neka žena!!! Ili samo razumije?
Razgovarala: Rubina ČENGIĆ
Dženita Saračević je Sarajka s američkom adresom. Osnivačica organizacije BHeart, humanitarka, žena s jasnim ciljem, koja okušlja žene s jasnim ciljem.
INTERVIEW: Možete i se malo predstaviti, i sebe i organizaciju u okviru koje djelujete?
SARAČEVIĆ: Ja sam iz Sarajeva stigla u Ameriku u januaru 1994. godine radi postdiplomskog studija. I i nakon rada u nekoliko profitnih i neprofitnih organizacija u kojima sam uvijek tražila način da doprinesem BiH, u pauzi nakon rođenja mog sina, prije nekih 15-tak godina, pozvala sam grupu prijateljica da pokušamo realizirati jedan projekat kojim bi se pomoglo marginaliziranoj djeci u BiH. Namjera mi je bila da vidim da li ova ženska grupa ima energiju da nastavi pomagati i promovisati našu zemlju. Okupile smo se prilično neobavezno, u mom dnevnom boravku. I zapravo vrlo brzo napravile plan za projekat, koji će nas, godinu kasnije, dovesti do registracije naše organizacije. A zatim smo krenule na put s mnogo novih projekata koji su uslijedili. Bilo je od samog početka savršeno jasno da postoji ogromna glad i entuzijazam za ovom vrstom aktivizma. I tako se rodio BHeart! BHeart je neprofitna, volonterska organizacija koja okuplja žene bh-dijaspore koje uglavnom žive na istočnoj obali Amerike. Radi se o fantastičnoj grupi izuzetno talentovanih i vrijednih žena koje istinski vole Bosnu i Hercegovinu i koje imaju otvorenost i toplinu za sve Bosance i Hercegovce, bez obzira na to odakle su i kakva im je nacionalna i religijska pripadnost. Ovdje mislim i na žene koje su članice boarda BHearta i naše ostale volonterke koje nam pomažu u realizaciji svih projekata. Jedan dio naše misije se odnosi na edukativne projekte putem kojih pomažemo ženama i mladima u BiH, a drugi dio se odnosi na promociju bh. kulture i umjetnosti u Americi. BHeart u svom sastavu ima i školu bh. jezika i kulturnog nasljeđa, a jedna od vrlo važnih stvari na kojoj smo angažovane je i povezivanje naše mlade dijaspore sa domovinom svojih roditelja.
Jača veza dijaspore i BiH
U okviru ovog dijela naše misije 2022. godine smo pokrenule organizaciju edukativno-rekreativnih turneja po BiH za pripadnike naše dijaspore, ali i njihove američke prijatelje. Cilj nam je stalno jačati tu sponu između dijaspore i BiH i doprinijeti stvaranju što vise prijateljstava i veza između Amerike (i drugih zemalja) i BiH.
Kad se žene udruže
INTERVIEW: Nedavno ste učinili jako lijep i značajan gest prema nekoliko nevladinih organizacija u BiH – šta ste zapravo uradile i kako ste došli na tu ideju, šta vas je ponukalo?
SARAČEVIĆ: Mi konstantno pratimo šta se dešava u BiH i pokušavamo da reagujemo na nepravdu, na potrebe marginaliziranih populacija i pomognemo u okviru svojih mogućnosti. U tom kontekstu su nekada i simbolične geste važne i vrlo ohrabrujuće za nekoga iz BiH. Ideja da pomognemo ženama žrtvama nasilja se rodila krajem prošle godine kada smo osjetile veliku potrebu da reagujemo nakon serije šokantnih i vrlo zabrinjavajućih vijesti o ubistvima žena u BiH. Odlučile smo da, u periodu pred božićne i novogodišnje praznike, kada ljudi u Americi tradicionalno pomažu ljudima u nevolji, napravimo malu akciju pomoći našim ženama koje su iskusile nasilje i time pokažemo da smo uz njih i da želimo da im pomognemo. Prvo smo napravile istragu u vezi sigurnih kuća u BiH da utvrdimo kojima je pomoć najpotrebnija, a kontakti u Sarajevu sa kojima smo razgovarali, od novinarki preko direktorice Fondacije Infohouse i Fondacije CURE su bili od izuzetne pomoći. Dženana Alađuz i Jadranka Miličević su odmah shvatile šta želimo da uradimo i usmjerile su nas, ne na sigurne kuće u velikim gradovima, nego na organizacije u manjim mjestima čije aktivnosti su krucijalne za žene žrtve nasilja u tim regijama. Također nam je bilo važno da pokažemo da smo uz žene iz svih krajeva BiH, bez obzira kom entitetu ili dijelu entiteta pripadaju. Tako nas je Sarajevo usmjerilo na sigurne kuće u Bihaću, Medjugorju i Modriči. Direktorice ovih sigurnih kuća (Aida Behrem, Gordana Vidović i Kristina Pehar) kao i Dženana i Jadranka, su bile fantastične od samog početka, vrlo strpljivo su nas edukovale o situaciji u pogledu nasilja nad ženama i vrlo otvoreno govorile o svojim problemima. Bile su vrlo iznenađene da smo im se javile i izuzetno zahvalne da smo ih se sjetile mada smo daleko! Na kraju je naša akcija u potpunosti uspjela. Imala je odličan odjek među dijasporom ovdje i mi smo našu pomoć već poslale u BiH.
INTERVIEW: Koja je akcija sada u toku?
SARAČEVIĆ: Trenutno organizujemo ljetnju edukativnu turneju po BiH za grupu mladih Amerikanaca iz DC-ija koji do sada nikada nisu putovali nigdje izvan Amerike. Uporedo se spremamo za aprilsku kampanju sakupljanja pomoći za djecu sa autizmom u BiH.
Ozbiljnije posljedice
INTERVIEW: Živite u Americi – kakav je odnos prema nasilju nad ženama tamo, postoje li antirodni pokreti i kako se uopšte društvo odnosi prema njima?
SARAČEVIĆ: Nasilje nad ženama naravno postoji i u Americi. Ali, za razliku od BiH mislim da žene koje su žrtve nasilja imaju puno više podrške od strane sredine u kojoj žive, od drugih žena, kolega sa kojima rade. To znači i da imaju više prilika da se ekonomski osamostale i tako napuste partnera koji ih maltretira. Također je vrlo važno da su ovdje i puno ozbiljnije konsekvence za nasilnike i da se one provode. Da spomenem situaciju sa jednom našom izbjegličkom porodicom kojoj sam prije 15-tak godina pomagala prevođenjem kada su tek stigli u Ameriku. Radilo se o vrlo patrijarhalnoj porodici iz ruralne sredine u BiH u kojoj je muž uvijek imao posljednju riječ. Kada su došli u Ameriku, žena se mnogo brže prilagođavala i savladavala jezik, dobila je posao i više nije htjela da trpi muževljevo nasilje i alkoholizam. Nakon što je dva puta pozvala policiju da interveniše zbog nasilja kojem je bila izložena, policajci su zaprijetili njenom partneru da će on, ako ih žena pozove treći put na intervenciju, biti izbačen iz Amerike. On se tada smirio, a par se brzo iza toga i razveo. Dakle, Amerika je ovoj ženi pomogla da se osamostali i shvati da nije osuđena da bude žrtva i trpi. Kada bi mi u BiH imali slične mehanizme i podršku za žene žrtve nasilja – situacija bi sigurno bila bolja.
