Zaista, nikada, nikada nemojmo nikoga i ništa potcjenjivati… Jer, da je to uradio mladi profesor sa Bratislavskog univerziteta, pisac i pozorišni reditelj kada je prolazio sarajevskom strmom ulicom Krka, podno Trebevića, nikada ne bi napisao tekst o onome šta je tada vidio, šta je čuo, šta je osjetio, pa je zahvaljujući njemu milioni ljudi na svijetu Sarajevo doživjelo i na malo drugačiji način nego uobičajeno…
Piše: Edina KAMENICA
Iako sam za Širokaču vezana već od prvih godina života, iako je Širokača ni desetak minuta laganog hoda udaljena od ulice Krka, nikad u Krku nisam kročila do nedavno, kada sam išla na razgovor sa Ševalom Čajić, unukom Mehage Pliske, glavnog junaka prošle priče, jednog od amatera arheologa, saradnika čuvenog kustosa Zemaljskog muzeja BiH Ćire Truhelke.
Krošnja do stambolskih dvora
Mislila sam, inače, da o Mehagi više neću pisati, ali odmah nakon objavljivanja teksta dobila sam o njemu mnogo novih informacija. Tako sam, recimo, saznala kako je gotovo cijela Tandareva, u koju je Mehaga došao iz Sumbul česme i u kojoj je živio sa drugom suprugom Hašom, bila naseljena Sokolovićima. A to je bilo i Hašino djevojačko prezime. Ko su ti Sokolovići, odakle su? Nikad se ne zna ko se sve nalazi na nekom porodičnom stablu, i da li je tačno to što mi se samo natuknulo, da krošnja upravo ove porodice hlad pravi do stambolskih dvora u kojima je živio, sve dok 1579. godine nije ubijen, veliki vezir tri sultana, Mehmed paša Sokolović.
A, kako vjerujem u to da nema slučajnosti, onda mi se vrlo logičnim čini to što sam prilikom posljednjeg boravka u Istanbulu, u četvrti Sultan Ejup, bacajući pogled na tamošnje mezarje, i nadajući se da baš taj pogled pada na i danas nepoznato mjesto gdje je grob Husein-kapetana Gradaščevića, nehotično uslikala, pored Ejupove džamije, turbe Mehmed-pašino! Ali, tu nije kraj čudnih podudarnosti!
Prva rezidencija bosanskog vezira
Na putu prema Ševali, a prije nego što sam se počela uspinjati uz Bistrik, prošla sam u blizini kasarne Zajedničkog štaba OSBiH, gdje je u davna vremena bila prva rezidencija bosanskog valije, vezira…
U Leksikonu Valerijana Žuje piše:
– Od vremena utemeljitelja Sarajeva, sjedište upravljača Bosne (krajišnika, sandžak begova, valija, vezira, zemaljskih poglavara) bilo je na lijevoj obali Miljacke, podno Bistrika. U prvo vrijeme bio je to begluk-saraj (otud toponimi Begluk i za Beglukom), kasnije konak, pašin konak, Konak vali-paše, Vezirov konak. Prva rezidencija upravljača Bosne bila je, po svoj prilici, na mjestu kasarne između Atmejdana i Jedilera. Godine 1851. porušena je zgrada valijskog konaka i na njenom mjestu sazidana kasarna Medžidija kršla (Kasarna sultana Abdul Medžida). Konak je kasnije bio na mjestu samostana Svetoga Ante Padovanskog, i konačno na mjestu gdje se danas nalazi…Postojeća građevina podignuta je 1868. godine. Graditelji su bili Franjo Moise i vladin geometar Franjo Linardović – stoji u Leksikonu.
Širokača ima svoju monografiju
No, u prošle godine izašloj monografiji Širokače, prvoj monografiji jedne mjesne zajednice u Sarajevu, autorica mr. Anela Karačić navodi i to da je ova ulica bila prohodna još u srednjem vijeku, a potom je činila dio Atik-mahale, oko Careve džamije, koju je podigao utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Ishaković.
–Naziv dolazi upravo od Isa-begove rezidencije, saraja, begluka. Godine 1902. ulica je zvanično upisana kao Begluk, a oko 1910. pod nazivom Za beglukom. U austrougarskom periodu nosila je naziv Širokača. Od 1919.godine dobiva ime po Husein-kapetanu Gradaščeviću, borcu za autonomiju Bosne i Hercegovine. U vrijeme okupacije ulici je vraćen naziv Za beglukom, a godine 1959. dobiva naziv po Dervišu Numiću, borcu NOR-a 1941-1945. Rješenjem Skupštine grada od 24. augusta 1993.godine, ponovo joj je vraćen naziv Za beglukom – ističe Karačić.
Zmaj od Bosne u Sarajevu
Gradaščević je spomenut i u Zapisima starog Sarajlije, (priredila Dragana Tomašević), u kojoj stoje riječi što ih je hadži Makso Despić čuo od fra Grge Martića:
– Oko 1832., posla sultan Mahmud jenjičarske trupe pod komandom svoga sadrazima. Doču to Husein beg Gradaščević kapetan, zvan Zmaj od Bosne, pa pokupi jaku vojsku,oko 12.000 Bošnjaka i dođe u Sarajevsko polje. Husein kapetan odsjede u konaku Zlatareve, koji su bili na tri boja od ćerpića. Konaci su bili na Aleksandrovoj ulici, gdje je danas Jeftanovića bašta – kazivao je hadži Makso novinaru Stevi Dmitroviću, a on objavio u beogradskim Večernjim novostima 1923. godine.
Riječ je, dakle, o prostoru, čiji je stari naziv bio Zlatareva bašća, na kojem se danas nalazi zdanje Centralne, ranije Narodne banke Bosne i Hercegovine. Monumentalna kamena građevina podignuta je 1929./30. da bi služila kao filijala Državne hipotekarne banke iz Beograda, a o čemu u Leksikonu Valerijana Žuje takođe postoje podaci.
Piše i to da su tu prvobitno bili konaci bogatog sarajevskog zlatara Mujage Zlatarevića, koji je bio poznatiji kao Jalduzdži Mustafa-aga, i koji je bio blizak prijatelj i saborac Husein-kapetana Gradaščevića.
U Mujaginim konacima, napravljenim na njegovom zemljištu, boravili su bosanski veziri i drugi visoki tadašnji osmanski dužnosnici. Koliko su Zmaj od Bosne i Mujaga bili bliski govori i to da se u njegovom konaku kod Viteza Gradaščević proglasio 12. septembra 1831. godine bosanskim vezirom, a nakon poraza Gradaščevićevih trupa kod Zlog Stupa, i Mujaga je bio prognan u Malu Aziju. Ukopan je u u haremu uz džamiju Nedžara Ibrahima, čitam u Leksikonu, impozantnom djelu književnika Žuje, kojeg bih ja, da me iko pita, prije svih ostalih predložila za Šestoaprilsku nagradu. Jer, Leksikon Sarajeva je knjiga koju mora imati onaj ko hoće da bolje upozna Sarajevo. Leksikon je Sarajevo,iznutra. To je njegovo porodično stablo.
Prvi vodovod
O svemu tome sam razmišljala dok sam se penjala Bistrikom, i začas se nađoh u Krki, krivudavoj ulici jedne od trebevićkih padina. S desne njene strane je Džeka, a sa lijeve šumi Bistrički potok, iz čijeg vrela u Pastrmi je Isa-beg Ishaković skrenuo vodu i tako je nastao prvi sarajevski vodovod.
Teško je opisati ovu sliku, jer, da sam zavezanih očiju tu spuštena, nikada ne bih pomislila da sam u Sarajevu. Stijene pomalo zastrašujućih oblika i visina. Kao da se neko ogromno brdo tek odlomilo, pa te kamene oderotine, obrasle šibljem, sada ne znaju šta će sa usječenim kanjonom iz kojeg, imate osjećaj, svakog trenutka može provaliti bujica. Ali ne bilo koja nego ona što nosi sve pred sobom. Znaju dobro Sarajlije kada su se osamdesetih godina prošlog vijeka niz Bistrik valjali ogromni talasi, i vukli sve na šta su nailazili, pa i automobile!
Tu, u Krki, s lijeve strane ulice, ugledah kućicu. Turbe. Zelen krov, zelena boja zidova i mušebaka na prozorima. Zelena je i ograda, a i željezna vrata koja lahko otvorih.
Tu je stao cijeli život
Pored mezara, koji je kamenom obgrljen, nalazi se zelena klupica i zeleni stolić. Uz zid turbeta je česma, a pored nje duga drvena zelena klupa. Na jednoj strani mezara je ugrađen rešetkasti ormarić, a na ploči, na čijoj desnoj gornjoj strani stoji mjesec i zvijezda, piše: merhum šehit Hadžail efendija.
Mezar obnovljen 14. 6.1969. godine.
Veličina slova, njihova raznolikost i prefinjenost odišu jednostavnošću, prirodnošću, mirom, blagošću. Sve je upravo tako kako mi, smrtnici, mislimo da treba da bude na takvom mjestu.
Virim kroz prozore kućice.Knjige na policama, tespihi, mahrame, pribor za molitvu. Otoman. Stolica.Stao je tu cijeli jedan život, ispunjeni život…
Ko je bio Hadžail efendija?
Ko je bio Hadžail efendija? Osvrćem se, ali sarajevske mahale su danas puste, možeš čekati do sutra a da niko ne naiđe.
Imala sam ipak sreću.Ljubazni domaćini iz kuće uz samo turbe daju mi broj telefona žene koja živi nedaleko odatle, i, evo me uskoro u toplom domu Sadije Begić. Od djeda i nane njenog rahmetli supruga Rešada zapravo je i počela priča o Hadžail efendiji u javnom prostoru. Stotinama godina ranije po tamošnjim mahalama provlačila se legenda o šehidu, koji je došao zajedno sa El Fatihom u Bosnu, poginuo, i tu je negdje zakopan.
– Svijet je pričao o njemu, molili smo se za njegovu dušu, ali niko nije znao gdje se tačno nalazi njegov kabur.A onda se desilo da je Smailu Begiću, dedi moga Rešada u san došao upravo taj šehit. Pojavio se u zelenom odijelu, i rekao mu da ga prebaci odatle u voćnjak, pored svoje kuće, njega, pola sablje koja mu je preostala iz boja i njegovog konja.Objasnio je da će doći vrijeme pa će upravo tim zemljištem teći nečista voda, (danas i teče,op.a.), a on će se, zauzvrat, kod dragog Boga zauzimati za one koji od njega budu nešto tražili. Imao je i uslov za takve: da mu pale kandilje, da hrane ptice, tu, gdje je njegov mezar, ili negdje drugdje, da nečim slatkim obraduju mališane, da ne galame. No, glavno je bilo da se od njega ne traži ništa što će naškoditi ljudima.Dedo Šadin prvi put nije ozbiljno shvatio taj san, ali poslije kratkog vremena, eto njemu opet njemu šehita, koji je ponovio od prošli put i još rekao da se zove Hadžail. Dedo se opet oglušio, ali ga je ipak sve to nekako bilo opteretilo. Treće noći eto iznova Hadžaila, koji ga je sada samo pitao:Hoćeš li ti mene prebaciti ili da tražim drugo mjesto? Dedo je ujutro ustao neraspoložen, i tek nakon što ga je supruga više puta upitala šta se to sa njim dešava, ispričao joj je snove.Za razliku od njega, Sefija je odmah presjekla:Zovi svoje najbliže prijatelje, i uradite to odmah. Tako je i bilo – kazuje Sadija.
Samo jedno mjesto je nepomaknuto
I napominje nam da je njen suprug tačno znao imena tih nekoliko ljudi koji su otišli na rečeno mjesto i gdje su doista našli kosti, i njegove i od konja, i našli su dio sablje.
Sadija ne tvrdi sto posto, ali joj se čini da je čula i ime Mehage Pliske među tim odabranim koji su premjestili Hadžaila na prostor gdje se sada nalazi, a ispod kojeg su opštinari iz Staroga Grada, zbog pojave klizišta,nabacali ogromno kamenje.
– Zanimljivo je da se prije te sanacije i kućica bila nakrivila, sve je krenulo prema dole, prema potoku da se skotrlja, samo je mjesto na kojem stoji mezar ostalo ravno, nepomaknuto – primjećuje Sadija, svjedokinja nekih čudnih dešavanja oko Hadžaila.
Sadija nastavlja tradiciju
Prisjeća se, recimo, dolaska tri žene, njihovog paljenja svijeća, njihovih molitvi, ali nakon što su drugi put došle, a treba, tako se vjeruje, doći tri puta uzastopce u istom danu, kapija se nije mogla otključati. Sadija je prvo mislila da je neko promijenio bravu, ali nakon što su žene otišle kućama, kapija se normalno otvorila.
– To znači da je možda jedna od njih imala želju koja je razljutila šehita. Mi kažemo, šehit je zaključao vrata. Vidjela sam više puta kada se naprasno plamen ugasi, ili čak, odjednom puhne tako snažan vjetar koji svijeću iščupa sa mjesta, i odnese – priča Sadija.
A ona danas nastavlja porodičnu tradiciju Begića, da se brinu o ovom turbetu.
– Prvo su to radili dedo i nana Rašidovi, pa njegovi roditelji, Husein, koji je bio vatrogasac i Derviša. Oni su i obnovili mezar 1969. godine, pa nas dvoje. Eto, sada sam ja sama, pomognu i najbliže komšije. Strah me, ipak, šta kada ja umrem? Moj sin, kao i svi, ima obaveza poslovnih i porodičnih. Voljela bih da brigu o turbetu preuzme neka institucija. Ali, kome se obratiti? Sjećam se kada je ovdje došao jedan Amerikanac, i kada je rekao:„Vi ne znate koja vam tu dragocjenost leži”. Zaboravila sam mu ime.Bio je neki učenjak. Ja znam ko je Hadžail, a znaju i oni za koje je on posredovao kod dragog Allaha, pa im je ispunjena želja. Mogla bih dugo pričati, ali, evo, sada mi pade na pamet žena koja nije mogla imati djece, i kojoj je u snu došlo da mora otići u Krku 9. Ona je mislila da je to Krka u Sloveniji, i otišla je tamo, pitala, niko joj ništa nije znao reći, i vratila se kući. Onda je u jednom časopisu pročitala za Hadžail efendiju, i došla je u našu ulicu. Njenoj sreći sam bila svjedok – tvrdi Sadija Begić.
Osjetiš, a ne vidiš
Pominje i slučaj kad je njen Šado bio malo dijete, pa je jednom došao sam na mezar, igrao se, kopao po zemlji, napipao sablju, izvukao je, i unio u kuću. Osjećao je da čini nešto što ne valja, ali radoznalost je bila jača. Odjednom mu je neko opalio šamar.Osvrnuo se oko sebe, nikoga nije bilo.Počeo je plakati, od straha. Tada je začuo glas:Ne plači, vrati sablju! Dječak je odjurio do mezara, i vratio je.
Dok mi ovo priča, sagovornica me gleda u oči, i vjerovatno primjećuje moju nevjericu.
– Jeste, a nije prvi put tako bilo.Osjetiš, a ne vidiš.Neki ljudi su htjeli zakoračiti u turbe, ali im nešto nije dalo, oni su se trudili, uzalud, ne mogu podići nogu. Isto se dešava i nekima koji uzmu cvijeće oko mezara. Jedna komšinica je odrezala komadić loze, ali ju je ujutro, čim je svanulo, vratila, i opet je zakopala.Najbolje ona zna zašto je žurila – priča Sadija.
Jedna fotografija
U razgovoru s njom pitala sam o Efendiji i znano i neznano, pitala sam i sve one za koje sam pretpostavljala da bi mogli nešto o njemu mi kazati. Pitala sam i neke starosjedioce iz okolnih mahala. Nikad čuli. Od mene je saznao za Hadžail efendiju i Mufid Garibija, arhitekta i historičar, koga mnogi smatraju izuzetno dobrim poznavaocem prošlosti ovoga grada.
Obratila sam se i Šabanu Gadži, čiju knjigu o hadži hafizu Hadžimuliću ubrajam u jednu od onih koje se moraju pročitati ako se hoće makar malo zaviriti u fascinantni vanjski i unutarnji svijet tog jedinstvenog Sarajlije. Obećao je da će prelistati i sam neke publikacije.Uskoro mi se javlja.
– Evo sam pregledao: “Priče o Sarajevu” Esme Smailbegović, “Usmene predaje Bošnjaka” Aiše Softić, “Jedno viđenje sarajevskih evlija” Alije Bejtića, “Sarajevska turbeta” Ismeta Bušatlića….Niko od njih ne spominje Hadžail efendiju. Ali pronađoh fotografiju snimljenu pored njegovog mezara. I ja sam na njoj. Sa mnom na slici je čovjek koji se brinuo za taj mezar. Ne znam mu ime – kazuje Gadžo.
Pokazujem sliku Sadiji, a ona širi oči: –Pa, to je moj muž Šado.
Svijeće za želju
Na slici se vidi i to da gore četiri svijeće. Malo sam zbunjena.
– Jeste da ih kršćani pale pred duše umrlih, ali u vrijeme velike uleme (19 st.) to je bio i muslimanski običaj. Ne svugdje, samo tamo gdje su derviši imali uticaj. Pali ih i danas neko ko ima murad, želju. Znaš da su se u Sarajevu, i u nekim drugim mjestima, ali rjeđe, šarene svijeće palile za mubareć večeri. Nije mi poznato odakle je taj običaj, ali je to neka veza sa umrlim, sa duhovnim svjetovima…Hadžail je šehit, ali je ime baš neobično – primjećuje Gadžo.
I priča mi da je saznao i to da je poznati Hadži Šeh s Paleža Mustafa ef. Mujić poslao svojevremeno jednog čovjeka da ode na mezar Hadžail efendije. Možda i zato što je ovaj znameniti šejh dio svoga radnog vijeka proveo i u Bistričkoj džamiji? Uzaludni su potom bili moji pokušaji da razgovaram sa osobom za koju su mi tvrdili da zna puno više o tome. Dobro, postoje i zavjeti šutnje, skriveni iza mnogih velova.
Efendija izvan Bosne
Ali, eto, ako Hadžail efendije nema u radovima naših naučnika, neki drugi su ga „odveli“ izvan Bosne i Hercegovine.
Prof. dr.Mirjam Mencej (1964), sa odjela za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani ga pominje u svome naučnom radu “Bosanski šehidi.Tradicionalni narativi i njihova savremena upotreba“, pozivajući se pri tome na 48 tekstova. Jedan od njih u kojem se govori o ovom šehitu za Auru je 2004. godine napisao Ekrem Milić. Nosio je naziv:Ko Hadžail efendiji zapali svijeću, dobru se može nadati.
Mencej je rad objavila na osnovu istraživanja u okviru jednog evropskog projekta, kao i ( doslovce citiram) „bilateralnog projekta Slovenije i Bosne i Hercegovine: Rat kao prekretnica u vrednovanju prošlih i savremenih iskustava Slovenije i Republike Bosne i Hercegovine. Zahvaljujem se Amiri Dervišević što mi je pomogla da prevedem neke bošnjačke riječi.“
Molitva je pomogla
Još jedan stranac, Pal Szaz (1987), pisac, književni kritičar, diplomirao na odsjeku za režiju i dramaturgiju Univerziteta dramskih umjetnosti u Bratislavi, a zatim odbranio disertaciju na Odsjeku za mađarski jezik i književnost tamošnjeg univerziteta Komenski, gdje i predaje od 2019.godine, pisao je prošle godine o Hadžail efendiji.
Szaz radi za mnoge medije, a ovaj tekst je objavio na portalu Irodalmi Jelen, najčitanijem mađarskom književnom portalu na svijetu s dva miliona posjetitelja godišnje. Postoje i istoimene printane dnevne novine koje izlaze u u područjima Transilvanije, gdje je maternji mađarski jezik. Glavni urednik časopisa je pisac, ali istovremeno i njegov najveći finansijski pokrovitelj, Zoltan Boszormeny, koji kaže u jednom intervjuu da oni žele doprijeti “i do najudaljenijeg dijela povjesne Mađarske“.
Pal Szaz je u tekstu „Na tragu sarajevskih evlija“ opisao kako je, kako kaže, intuitivno otkrio šehita obilazeći stare sarajevske mahale, i neskriveno se diveći svakodnevnim vratolomijama njihovih stanovnika dok odlaze u dolinu iz svojih kuća, i dok se vraćaju. I on je, zastao pored mezara, i njemu su neki pričali što i meni, istina, nešto malo, u nijansi, drugačiju verziju (efendija je pokucao na prozor).
Szaz je posebnu pažnju posvetio primjerima koji svjedoče da je molitva kod Hadžail efendije pomogla ljudima svih uzrasta, nacija, vjera, zanimanja…Osjeti se u svakom retku, pa makar prevodilac mađarskog bila i vještačka inteligencija, da je on priču, prije nego što je izašla u javnost, smjestio u svoje srce. A kako i ne bi. Odatle, od kabura efendijinog, puk’o pogled na desnu, sunčanu stranu Sarajeva, pa i na brojna tamošnja mezarja. Njihova bjelina u bistrom danu isijava zlaćastu svjetlost, koja i onome ko to neće priziva neku drugačiju stvarnost. Pogotovo kada plamen svijeće leluja, a nema ni daška vjetra.
Dok i ja gledam na drugu stranu, pokušavajući razaznati šta tačno vidim, prisjetih se jednog davnog istraživanja starih nišana na Kovačima, gdje me je posebno interesovao grob Žutog hafiza.
Stari nišani i Žuti hafiz
O njemu je, pored ostalog, prikupila predaje i već pomenuta Esma Smailbegović (1944.-1989.), a o Žutom, Sari hafizu je pisao i najpoznatiji hroničar Sarajeva, Mula Mustafa Bašeskija ( 1731.-1809.) u svome Ljetopisu.
Smailbegović je zabilježila priču jedne stare Sarajka o tome da se mezar, pored kojeg je bio direk s fenjerom, uvijek upaljenim, nalazio baš tu, na onom dijelu groblja na Kovačima, gdje je stari nišan s precizno izvedenim turbanom. Kaligraf Hazim Numanagić mi je rekao da njegovi mukarnasi, isklesani oblici na vratu, nalik saću, a svaki od njih ima simboliku, spadaju u remek-djelo klesarstva.
– Uvjeren sam da tako nešto danas niko ne bi umio napraviti. A, eto, ovaj umjetnik iz naroda nije ostavio ni svoje ime – kazao je Numanagić.
Žuti, ili Sari hafiz je bio sin Osmana Čelebije, stanovnika sarajevske Mula Arebi Atik mahale. Bašeskija je zapisao da su ga smatrali vidovitim, da je imao dobro pamćenje, ali i da je bio slabašna zdravlja. Mehmed Mujezinović u “Islamskoj epigrafici BiH” navodi i podatak da se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i danas čuva rukopis na čijim koricama stoji da je to vakuf hafiza Hasan-efendije, Sari hafiza. Ovaj historičar je napisao i da je hafiz pripadao redu Numanija, a u nas se nazivaju Hanifije ili Hanefije. Smailbegović, potkrepljujući to, navodi rašireno vjerovanje da je, ide li se na dalek, opasan put, dobro uzeti malo zemlje sa Hafizovog mezara, i ponijeti sa sobom. Isto kao i kada nekoga lopov pokrade. Tvrdi se, uzmite zemlje sa tog mezara, klanjajte istihare, i ukazat će vam se u snu odgovor na pitanje koje tražite.
Zemja se mora vratiti tamo gdje je bila
No, kada sam to rekla, skromnom, dječački iskrenom prof. Seidu Striku (1933.-2010.), jednom od meni najdražih članova sufijske zajednice, a koji je živio nedaleko odatle, u ulici Očaktanum, dodao je: “Zemlja se mora vratiti tamo gdje je bila, jer,u suprotnom, svake noći će se u zelenom džubetu, pojavljivati Žuti hafiz, koji bi se čak na nekoga znao i obrecnuti:” Šta me uznemiravaš!?”
Ef. Strik je priču potom skrenuo na oblu bijelu kuću u blizini, staru oko tristo godina. Prema predaji Sari hafiz je živio upravo u toj kući, u kojoj je živio i poznati šejh Ruhaija, koji je preselio na bolji svijet 1924. godine, mevlevijski šejh tekije na Bentbaši, posljednji, tvrdio je Strik, koji se odškolovao u Konji.
Sa njegovim sinom, šejhom Fikrijom, koji je doživio duboku starost, i koji je aprila 1992. ukopan na Grlića brdu, Strik je bio dobar prijatelj. Danas u ovoj kući živi hafiz Mehmed Karahodžić, koji je, ističe Gadžo, uz reisa Džemaludina Čauševića najmlađi mesnevihan Sarajeva. Kazivanje Mesnevije preuzeo je, a njegovom voljom, od svoga učitelja h. hfz. Halid ef. Hadžimulića 2011. godine. Dersove je držao prvo u Hadži Hafizovoj kući, potom u Bakr-babinoj džamiji, a od 2013.godine ih drži u novosagrađenoj Mevlevijskoj tekiji na Jekovcu. Autor je tridesetak knjiga.
Tihi skandal
Mehmed Mujezinović (1913-1981), pisac, prevodilac,profesor-konzervator bivšeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH u trotomnoj “Islamskoj epigrafici u BiH” navodi da je nišan Sari hafiza nekada bio ograđen, a onda nije više bio otkad je “prošla” cesta pored njega. (Sada opet jeste.)
Na nišanu Žutog hafiza, koji je uvakufio u dobrotvorne svrhe svoju kuću i gotov novac na tri strane, stoji Mejlijev tarih. Pismo, dželi nesh. Tu je još jedna grančica, i rozeta, koji, kada se spoje s mušebak turbanom, podsjećaju na avliju, prozore, ruže i katmere. “
No,da li se za Žutog hafiza, kao što se može za Hadžail efendiju, tvrditi da je njegov nišan tamo i gdje su njegovi zemni ostaci?
Vratničanin Nedžad Smajiš mi ovih dana kaže da to niko ne može sa sigurnošću reći, te navodi priču u kojoj je glavna ličnost njegov otac Muhamed. U nekoj od godina poslije onog rata, Muhamed je obavljao važnu funkciju. Vraćajući se jedan dan kući preko Jekovca, zatekao je na mezarju na Kovačima pravu radnu akciju.Pričao mu je, svi nišani su bili povaljani, iščupani, razvaljeni, mnogi od njih razbijeni. Gledao je svojim očima kako ih idalje razbijaju.
Muhamed je digao uzbunu, izbio je tihi skandal, i isprevrtane nišane su počeli vraćati na staro mjesto. Ali ko je tada mogao znati koje je to pravo mjesto? Dio nišana je prenijet u groblje koje se sada nalazi preko puta zgrade Rijaseta, na Kovačima, a dio u, dotad takođe ispražnjeni od nišana, Veliki park.
– Nišani koji su bili razbijani ugrađeni su u zid koji opasuje mezarje, to mi je lično potvrdio sin izvođača radova – kaže Nedžad Smajiš, čija majka Munira, ima 89 godina.
Govori da je malo ko u njenoj mahali prije prošlog rata spominjao Žutog hafiza.
Munira zna i to da se za samog Hafiza uči:”Mel Šehu u krivom bedemu i njegovoj materi na Ravnim bakijama.” Tu dovu je učila Odobašićka prije 60 godina, kaže majka Smajiševa, čije kazivanje me vraća puno godina unatrag, razgovoru sa već pomenutim kaligrafom Hazimom Numanagićem.
A na šta bi Sarajevo ličilo bez svih svojih starih grobalja?
U proljeće 2007. godine on je, kao saradnik Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika BiH, dugo vremena na starom mezarju Kovači išao od jednog do drugog nišana, bilježio njihove dimenzije, oblike, tumačio tarihe, i sve to poredio sa onim što o tom istom mezarju stoji u “Islamskoj epigrafici BiH” Mehmeda Mujezinovića.
Tako je uradio i na Alifakovcu. Numanagić tvrdi, u odnosu na Mujezinovićevo istraživanje od prije dvadesetak godina, na Alifakovcu tada nije bilo osamdeset odsto nišana pomenutih u ,,Epigrafici“, a na Kovačima ih nije bilo ni pedeset posto. Gdje su nestali?
Na Alifakovcu su, samo tri godine prije njegovog istraživanja, još postojali jedinstveni oblici nadgrobnih spomenika, građeni na prelazu između stećka i nišana. Više ih nije bilo. Prije Mujezinovića nišane je popisivao i historičar i epigrafičar Muhamed Enveri Kadić, (1856.-1931.), koji je djelo Historija Bosne pisao preko 40 godina, pa je i Mujezinović primijetio da mnogih od tih već popisanih nišana nema. Državna komisija je, dakle, prepoznala značaj ovih materijalnih znakova života, i angažovala Numanagića, koji je po čitavoj BiH popisao oko pet hiljada nišana. Neki su proglašeni nacionalnim spomenicima, međutim, ko će ih čuvati, od najopasnijih rušitelja? Onih kojima je od brige o zaštiti identiteta draže to što će se, namjesto starog nišana postaviti novi, i namaći pri tome nemala sredstva.Nije tema ovog teksta, ali ko ne zna koliko, recimo, košta ukop na Alifakovcu?
A na šta bi Sarajevo ličilo bez svih svojih starih grobalja? Zamislimo ga bez pomenutih mezarja, bez Svetog Josipa, bez Svetog Marka, bez Lava, bez Jevrejskog groblja? O tome je na svoj način govorila i nedavna izložba u Historijskom muzeju Mladena Pikulića, koji je predstavio slike naših sugrađanki i sugrađana sa nadgrobnih spomenika od prije sto godina.
– Groblja,turbeta,martiriji,bez obzira na veličinu i položaj u prostoru, predstavljaju značajan segment bogate i raznovrsne kulturno-povjesne baštine, svjedočeći o narodima i pojedincima, njihovim običajima i vjerovanju.Stoga zaštita i očuvanje grobne arhitekture i spomenika ne mogu biti uvjetovani njihovom veličinom i površinom.To treba biti prostor od posebnog pijeteta za svaku sredinu, za društvo u cjelini – kaže prof. dr. Vjekoslava Simčić–Sanković.
Kako onda ne pomisliti da je i Hadžail efendija došao u san Smailu Begiću kako bi sve nas naučio da je samo u dobru spas?
Fratri na dženazi
Ne govori li o tome i Smajiševa priča o dženazi Mehmeda Mujezinovića?
Otac mu je kazivao da se tada desilo nešto neviđeno. Nakon što je dženaza klanjana, hodžama je prišao jedan od fratara koji su takođe došli, i zamolio da se i oni na svoj način oproste od ovog tihog, nenametljivog istraživača Bosne, od svoga prijatelja.
Naravno, dozvoljeno im je i tada su fratri započeli molitvu.
Pričao je poslije Muhamed Smajiš da su svi bili dirnuti snagom emocija koje su izlazile iz grla ljudi u crnim odorama. Njihova molitva je bila oproštaj sa jednim čovjekom, ali je, još više, bila i zahvalnost za sve susrete sa njim.
Dok je mezarjem odzvanjao glas fratara, činilo se nekima da se i bijeli nišani okreću oko svoje osi, kao da su u derviškom zanosu, kao da i oni proslavljaju ljubav.
Možda je to tada činio i Hadžail efendija pored Bistričkog potoka?
