Kome se obratiti? Gdje je sigurna adresa? Šta se dešava u sigurnim kućama? Je li bolja opcija krivična prijava?
Piše: Rubina ČENGIĆ
Prva adresa za prijavu nasilja u porodici je lokalna policijska stanica jer oni mogu brzo djelovati u slučaju nasilja koje se događa u trenutku prijave, ali mogu i najbrže obavijestiti najbliži centar za socijalni rad, sud ili tužilaštvo.
Istovremeno, za žrtve koje žele izaći iz nasilnih brakova, ukoliko u porodici žive maloljetna djeca, razvod je nemoguće pokrenuti bez potvrde o provedenom postupku pomirenja ili posredovanja koje mogu dobiti od centra za socijalni rad ili drugih ovlašnih lica.
– Policija može ukloniti nasilnika iz doma, barem na 24 sata, može pozvati centar za socijalni rad ukoliko je potrebno žrtvu smjestiti u sigurnu kuću, od suda zatražiti zaštitne mjere, ali i tužilaštvu podnijeti prijavu protiv nasilnika – kažu u Ambasadi lokalne demokratije u Sarajevu.
Direktno u centar za socijalni rad
Pojašnjavaju da žrtve nasilja koje ne želi podnositi krivičnu prijavu mogu ići direktno u centar za socijalni rad i tamo tražiti pomoć.
– Ponekad žrtve žele samo da se na neko vrijeme sklone u sigurnu kuću da se malo saberu, rehabilituju, ali je bolje da podnesu krivičnu prijavu jer tada imaju punu zaštitu i dobije zaštitne mjere, a osim toga bilo koja institucija koja sazna za nasilje u porodici to mora prijaviti policiji, i ljekari i socijalni radnici. Nasilje je moguće prijaviti i putem besplatnog SOS-telefona, 1265 za Federaciju BiH i 1264 za Republiku Srpsku, nakon čega SOS-operateri pozovu policiju. Činjenica je da žrtva može sama pozvati policiju, ali ako koristi SOS-telefon – SOS-operateri prate slučaj. U svakom slučaju krivična prijava nije uslov za pomoć, žrtve nasilja pomoć mogu dobiti i bez podnošenja krivične prijave – pojašnjavaju u Sarajevu.
U svim udruženjima koja vode sigurne kuće ili pružaju pravnu pomoć za žrtve nasilja upozoravaju da postupak razvoda braka u kom postoje i malodobna djeca ne može početi bez potvrde o provedenom postupku mirenja ili posredovanja.
– Potvrde izdaju centri za socijalni rad ili licencirani advokatski uredi s tim da je u nekim centrima za socijalni rad besplatna, a tamo gdje se plaća cijena je od 120 do 250 KM. To je postupak kroz koji roditelji budu upoznati sa svojim pravima i obavezama prema djeci, posljedicama razvoda, ali se i pokušavaju dogovoriti ko će biti staratelj, o rasporedu susreta s djecom, visini alimentacije… taj postupak pomaže roditeljima da razumiju obaveze, a sudovima da postupak razvoda braka ili sporazumnog razvoda ide brže – pojašnjavaju u Viva žene u Tuzli i naglašavaju da u većini kantona u Federaciji BiH postoje centri za besplatnu pravnu pomoć koji žrtve nasilja mogu i zastupati pred sudom.
Podrška žrtvama
U mostarskom udruženju Dignitet žrtvama nasilja stoje na raspolaganju kao osobe od povjerenja i naglašavaju da žrtve nasilja nisu obavezne plaćati potvrdu o mirenju ili posredovanju.
– Mi pružamo podršku žrtvama na način da ih pratimo kroz proces prijave nasilja. Kod nas dolaze često na preporuku svojih bliskih osoba koje im kažu da smo mi na određeni način stručna organizacija – pojašnjavaju u Dignitetu.
Smatraju da je multisektorski pristup zaštiti žrtava nasilja jedini način da zaštita uspije.
– Prva adresa je policija, a oni obavijeste centar za socijalni rad, potom obavijeste tužilaštvo, tužilaštvo obavještava sud, a sud izriče zaštitne mjere i za žrtvu i za počinitelja nasilja, a njihovu provedbu nadziru centri za socijalni rad i zato je taj multisektorski pristup značajan – pojašnjavaju u Dignitetu.
Naglašavaju činjenicu da služba besplatne pravne pomoći ne radi u nekoliko kantona poput Hercegovačko-neretvanskog i Srednjebosanskog kantona.
– Mi ulažemo velike napore, pokrećemo inicijative prema vladama da počnu da rade jer u Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći osobe iz marginaliziranih grupa i žrtve nasilja imaju pravo na bespolatnu pomoć – kažu u Dignitetu.
Ko je nadležan?
U Republici Srpskoj je, prema Porodičnom zakonu, za mirenje nadležan organ starateljstva na čijem području bračni supružnik koji pokreće postupak ima prebivalište, odnosno boravište, ili organ starateljstva na čijem su području bračni supružnici imali svoje posljednje zajedničko prebivalište, odnosno boravište.
U Federaciji BiH je više ovlaštenih za vođenje postupka mirenja, ali iz Ministarstva za rad i socijalnu politiku pojašnjavaju da plaćanje posredovanja nije regulisano Porodičnim zakonom FBiH i da oni nisu nadležni da ih propisuju, ali da nisu nadležni ni za nadzor nad radom centara za socijalni rad i službi socijalne zaštite nego to rade kantonalne inspekcije za socijalnu zaštitu.
Podsjećanja radi, na teritoriji BiH postoji devet sigurnih kuća sa oko 170 raspoloživih mjesta i one djeluju pri organizacijama civilnog društva i to u Federaciji BiH Fondacija lokalne demokratije u Sarajevu; Medica u Zenici; Vive Žene u Tuzli; Žene sa Une u Bihaću; Žena BiH i Caritas u Mostaru, a u Republici Srpskoj Budućnost u Modriči; Udružene žene u Banjaluci i Fondacija Lara u Bijeljini.
Statistike sigurnih kuća pokazuju da je 70% korisnica nezaposleno i ekonomski ovisno od partnera što je bio jedan od osnovnih uzroka ostajanja u zajednici sa njim; najveći broj ili oko 38 posto njih je u dobi od 25 do 35 godina, a počinitelji porodičnog nasilja nisu samo partneri, nego i djeca, najčešće sinovi, ali i muževljevi srodnici koji žive u zajedničkom domaćinstvu sa žrtvom.
U proteklih deset godina u BiH je ubijeno više od 70 žena.
