U ovom tekstu ima doista svega: i austrougarskog popisa iz 1910. godine. I mirisa sumbula iz Sumbuluše. I mladića koji se ukazao Aiši na teferiću na Hridu. I štiglića koje je Lulo bojio i velikog kana Aparuha koji je starobugare preveo preko Dnjepra i Dnjestra…
Piše: Edina KAMENICA
Ne kaže se uzalud, svako zlo za neko dobro.
Uoči samoga rata, a nakon što sam dobila otkaz, najviše vremena sam dušu liječila u Vijećnici, listajući stare knjige,publikacije, one koje su tako dragocjene pa se ne mogu ni iznijeti vani. Tako su mi u ruku došle i ‘Uspomene jednog pionira’, istoričara i arheologa, jednog od osnivača Zemaljskog muzeja BiH, dr. Ćire Truhelke, u kojima on opisuje svoj dolazak u Sarajevo, i svoj boravak u Bosni i Hercegovini.
Tadašnji moćni austro-ugarski ministar financija Benjamin Kalaj je ovog 21-godišnjeg Osječanina pozvao u Beč, i rekao mu da upravo u njemu vidi prvog kustosa budućeg Zemaljskog muzeja, što je Truhelka i postao.
No, meni je ta memoarska građa bila posebno zanimljiva zbog jednog čovjeka, Bosanca, kojeg Truhelka na više mjesta spominje, i koji je bio vjerni njegov saradnik na brojnim arheološkim istraživanjima,pa sam o njihovom druženju za “Večernje novine” 1. marta 1992. godine napisala tekst pod naslovom „Šta bi rekao Mehaga Pliska?“
Ko je bio Pliska?
Ko je bio Pliska? Susret sa njim dr. Truhelka je ovako opisao:
– Jednog dana dođe mi visok, mršav musliman, orlova nosa i živahna oka, predstavi se kao Mehaga Pliska, te mi pokaza brončani prsten i fibulu tipa kakav sam često poslije nalazio na Glasincu. On mi ispripovijedi da je uoči Ivanjdana gledao kako pod stijenama Zlatišta na zapadnom rubu Sarajeva izbija iz zemlje plamen od blaga tamo zakopanog. To znači da tamo leži zlato, ali pošto on nema tilsum, talisman, kojim se ono diže, a ljudi mu rekoše da sam ja majstor u tom zanatu, zamoli me da pođem sa njim i da vidim šta tu valja raditi – prisjetio se dr.Truhelka.
Za koji dan njih dvojica odoše na to mjesto o kojem je Mehaga govorio, i oduševljeni arheolog ustanovi “da je podnožje Zlatišta i njegov vrh, sve do Debelog brda, a oko vrela Soukbunara, posuto ulomcima posuda, kremenjem, krhotinama kamenog oruđa, nagorjelom ilovačom i drugim tragovima prethistorijskog naselja, zaštićenog na vrhu Debelog brda gradinom koja je opasana bedemom od kamene suhozidine.”
Sutradan je počelo iskopavanje
Već sutradan je počelo i iskopavanje, te se za kratko vrijeme nakupi hrpa raznog materijala, jezgro buduće tzv. Sarajevske prethistorijske zbirke.Danas se zna da je Debelo brdo, proglašeno inače i nacionalnim spomenikom, i najznačajnije arheološko nalazište u Sarajevu s antičkim i kasnoantičkim te nalazima iz bronzanog doba.
To je bio početak njihove saradnje, koja je trajala sve dok Truhelka nije otišao iz Bosne i Hercegovine. U Uspomenama… on navodi da se Mehaga iskopavanjima bavio do smrti, na šta je potrošio sav svoj imetak.Ne kaže kada je Pliska, kojeg samo na jednom mjestu naziva Mehmedom, umro.
Znakovita knjiga profesora Kaljanca
Priču o iskrenom druženju po mnogo čemu dva potpuno različita čovjeka nikada nisam zaboravila. Ponovo joj se vratih prije oko dva mjeseca zahvaljujući prisustvu u Akademiji nauka BiH promociji jedne vrlo zanimljive knjige, o kojoj bi se, da smo društvo koje mari za svoje nasljeđe, već uveliko govorilo na sav glas. A eto, sigurna sam da je za knjigu prof.dr. Adnana Kaljanaca (Stranputice rane arheologije u Bosni i Hercegovini) rijetko ko i čuo. Kod nas. Iz svijeta uveliko za nju stižu pohvale.
A to je knjiga koja na potpuno novi način govori o porijeklu arheološkog znanja u našoj zemlji. Iz kojih izvora, iz kojih podataka potječe to naše znanje danas, zanimalo je prof. Kaljanca, koji odgovore daje na oko 300 stranica, uporedo na bosanskom i na engleskom jeziku, uz brojne ilustracije.
Amfiteatar u Akademiji na Bistriku je bio krcat, pažljivo smo slušali uvažene naučnike, i, na kraju, autora. Mome iznenađenju nije bilo kraja kada prof. Kaljanac reče da je dio knjige posvetio “ljudima poput Mehage Pliske koji su nepoznati u svijetu arheologije, ali bez kojih možda ni do danas ne bi bilo nekih od naših najvažnijih arheoloških otkrića!”
Pliska!!!Evo ga,opet u mome životu, nakon pune 31 godine!
Truhelkina desna ruka
Već za koji dan sam sjedila u kabinetu s prof. Kaljancem.
– Mehaga, kao i brojni drugi poput njega, recimo, Tomo Dragičević, Grga Matić Mlinarević, Mustafa Jahi Salihagić, Pavo Marković, Mato Sušac, Mirko Gjurkovečki, nisu do sada bili predmet historiografskog istraživanja, jer je ono bilo fokusirano na velike ličnosti, od Gaja Julija Cezara pa dalje, dok je obični smrtnik bio zapostavljen. ‘Prešao’ sam hiljade i hiljade dokumenata u Državnom arhivu, riječ je o arhivskoj građi Zemaljskog muzeja, i utvrdio sam da Truhelka nije ostavio puno pisanih tragova iza sebe. Ili nije ništa ili je vrlo malo pisao o svojim arheološkim iskopavanjima. Specijalista za antičku historiju Carl Patsch je, za razliku od Truhelke, bolje vodio evidenciju, tako da mi tačno znamo datume njegovih istraživanja, a iz šihtarica se vidi koliko se u svakom danu radilo, ko je radio, koliko je zaradio…Truhelka Mehagu jedino spominje u Uspomenama jednog pionira, i,iz onog što tamo piše, priznaje da nije on otkrio Debelo brdo svojim istraživačkim radom, nego ga je Mehaga odveo tamo – kaže prof. Kaljanac, napominjući da je Mehaga nakon Zlatišta postao Truhelkina desna ruka u arheološkom kontekstu, pa čak i u privatnom.
Na primjer, često pominje, kada bi bio bolestan, Mehaga bi ga liječio, donosio mu kući neke trave.
Otišli su zajedno, na konju, i na prvi Truhelkin obilazak Glasinca.
– Truhelka navodi da se Mehaga bio toliko izvježbao u arheološkim radovima, da ga je mogao ostaviti da, zajedno sa drugim radnicima, iskopava, a on bi obilazio okolinu. Ističe i to da je Mehaga volio metalne nalaze, radovao se nakitu, posudama, međutim, kada bi naišao na fragmente keramike, on to nije smatrao vrijednim. Iz današnjeg ugla gledanja, a s obzirom na to da je Mehaga bio taj koji je stvarno najviše vršio ta iskopavanja na Glasincu, može se postaviti i pitanje kvalitete tog iskopavanja. Alojz Benac i Borivoje Čović u publikacijama Glasinac I i II pišu da su svi istraživači sa Glasinca tvrdili kako je tamo bilo jako puno keramičkih nalaza, ali gotovo nijedan od njih nije dospio u Zemaljski muzej. Gdje su, pitaju ovi naučnici. Jer, s obzirom na broj iskopanih tumula (prahistorijskih grobova), a kojih je na Glasincu bilo, i vjerovatno i sada ima, jako puno, toliko da je cijeli jedan period nazvan glasinačkom kulturom, malo je materijala u depoima Muzeja. Nepobitno je da su Truhelka i Franjo Fijala, ( 1861-1898.) češki inženjer hemije kojeg je Truhelka upoznao na Debelom brdu, dakle,opet zahvaljujući Mehagi, istražili preko 868 tumula. Poređenja radi, Borivoje Čović je u 40 godina karijere istražio 4 tumula, a Blagoje Govedarica od 1975. do 1992. petnaest! Kako ne konstatovati da je upitan metod iskopavanja kojim su se Truhelkini saradnici služili, i u kojem je, eto, Mehaga Pliska često vodio glavnu riječ – ističe prof. Kaljanac, napominjući da je prema njegovom saznanju očito da je Truhelka vodio Mehagu Pliska i u Donju dolinu, danas takođe nacionalni spomenik BiH, gdje je otkriveno čuveno nalazište sojenica, kao i (zaslugom Vejsila Ćurčića prije svih), prethistorijski čamac, jedan od najpoznatijih eksponata Muzeja.
Kako doći do Mehage?
Naravno, time što pita koliko se vodilo računa o metodi i kontekstu u okviru kojeg je nešto bilo otkrivano, Kaljanac nimalo ne obezvređuje Mehagin i rad drugih amatera koji su možda više voljeli i štitili i sačuvali našu baštinu od nekih izvikanih veličina. Konačno, zato je velik dio svoje knjige autor njima i posvetio.
Ali, i dalje ne znamo ko je bio Mehaga? Gdje je živio? Je li imao porodicu? Ima li danas živih potomaka, samo su neka od pitanja koja su se sve vrijeme dok sam slušala profesora rojila u mojoj glavi.
Istovremeno mi je, međutim, kao da je prizvan tajanstvenom silom, stalno u ušima zvučao glas moje nane kako spominje neku Pliskincu…Davno je to bilo.
Od čega onda krenuti u potrazi za Mehagom?
Da li 97- godišnja Šerifa Šarac, koja ima nevjerovatnu memoriju, i koja je iz Sumbul-česme nešto zna o Pliskama?
Malo je zastala, zatvorila oči, i onda je rekla:
– Sjećam se da bi mati, a mala sam još bila, kada bi me slala u kupovinu, reci, “hajde, skokni do Pliske u dućan!” Mali je bio, nalazio se pored džamije u Sumbul-mahali, koja se sada zove Sumbul-česma. Pliska je tu imao kuću, a u donjem njenom dijelu je bio dućančić. Malo robe je tu bilo, nešto sitno. K’o sad se sjećam, blizu vrata je uvijek stajalo bure s uljem, tada se govorilo zejtin i stajao je litrić, za mjerenje. U tom kraju su živjeli i bogati a i siromašni. U donjem dijelu ulice su bile bolje kuće, kao one kadije Mujagića, Albanca Adžanelija, Ćate su bile na ćošku, dvije sestre i tri brata, Abdulah je bio šerijatski sudija, a njegova kći Azra je majka doktora Nakaš. Abdulah je dobio ime po dedi. S Ćatama sam išla na Pale, gdje su bile kuće za odmor Bičakčića, Hadžišabanovića i Ahmetaševića…U Sumbul- mahali su živjeli i Arifovići, pa porodice Solak, Šaćirbegovići, Požegije, Spahe, Hadžijamakovići… Jedni kažu da je Sumbul mahala ime dobila po porodici Sumbul, a drugi po zumbulima, prije se govorilo sumbuli. Bilo je u njoj puno bašta. Još u očima nosim sliku bašte jednog Šupe. Pomalešan čovjek bio, uvijek u čakširima. Kao da ga sada gledam, okolo njega plavi, bijeli, roze zumbuli, ne možeš proći koliko su mirisali…I Purivatre su tu imale mali dućan – rekla mi je Šerifa Šarac, dodavši da je Pliska uvijek bio u bosanskom odijelu.
Šta znači Pliska?
Kako bilo, još je tu Sumbul- česma,koja je 1891. godine prenesena i postavljena uz zid harema džamije Hadži Bali-oglu Mehmed- bega. Korito joj je još originalno.
Razmišljala sam, Ćiro Truhelka je došao u Sarajevo 1886. godine.Koliko je tada moglo biti godina Mehagi Pliski?
No, šta znači Pliska?
Moj otac ribar hvatao je plis(k)e, male ribe, toliko sućušne da bi ih odmah bacao natrag u vodi. A u enciklopediji nađoh da je Pliska glavni grad Prvog bugarskog carstva, kojeg je 679 godine osnovao kan Asparuh. Potpuno je uništen 972 godine, a tri kilometra od mjesta na kojem se nalazio danas se nalazi novi gradić Pliska s oko hiljadu stanovnika. Asparuha, čije ime znači,’onaj koji ima sjajne konje’,ubili su Hazari. Bio je sin osnivača Stare Velike Bugarske na prostoru današnje Ukrajine,i pod njegovim vođstvom probugari su prešli Dnjepar.
Ukrajine?!Upravo dok sam pripremala ovaj tekst saznah za đakona Aleksandra Plisku, Ukrajinca,čiji je dokumentarni film A gdje je Adam?,Film koji govori o životu u jednom od samostana na Svetoj Gori,već preveden na 20 jezika!
Ima li i taj Pliska neku vezu s Mehagom?
U knjizi dr.Indire Šabić “Prezimena u Bosni i Hercegovini”,u kojoj je autorica analizirala oko 10.000 prezimena,nema Pliske.
Otvorila sam telefonski imenik Sarajeva i tamo pronašla šest porodica s prezimenom Pliska. Na prvi broj niko se nije javljao, a na drugi je slušalicu podigla Kristina Pliska iz Golobrdice. Ljubazna gospođa mi je obećala sa će pitati svoga supruga, ali i zvati neke druge rođake, pa i jednog u Švedskoj, za kojeg misli da bi nešto mogao znati o Mehagi i porijeklu njihove porodice. Dok smo razgovarale, Kristinin suprug Haris je rekao kako mu se čini da je njihovo porijeklo iz Sumbul-mahale!!!
Listanje po telefonskom imeniku
Poslije dva dana Kristina mi je poslala poruku. Niko ništa ne zna, ni o Mehagi, ni o korijenima porodice.
Zato moj prijatelj Galib Alender zna pola Sarajeva, a sa Soukbunara je. Truhelka je napisao da je i Mehaga iz te mahale.Da li je Galib nešto čuo o Pliskama? Munira Demirović Jovanović, koju sam već ranije pitala, nije čula.
Nije čuo ni Galib, ali poslije nekoliko sati me ponovo zove i kaže da je saznao od jednog zlatara kako se dr. Bakir Nakaš družio u ratu s jednim Pliskom iz Bakarevića ulice.
Sjeća li se toga druženja dr. Nakaš danas?
Svakako da sam mu rekla šta mi je kazala Šerifa Šarac ,a doktoru,očito je, drago što poslije toliko godina neko pamti njegovog dedu iz Sumbuluše.
Jeste, potvrdio je svoje poznanstvo sa Pliskom iz Bakarevića ulice, čiji telefonski broj sam našla u imeniku.
Lejla Pliska, supruga Hamdije Hamida Pliske, nije čula da je iko ikad spominjao Mehagu, ali me je uputila na Almu Pliska Đorđević, koja živi u Lozani, a koja joj je nekada govorila o tome da su Pliske iz Bugarske!!!
Hotel, ulica, konjak
Zatreperilo je moje srce. Jesam li na dobrom putu?
Zovem Almu, obradovanu, čini mi se,što se neko bavi porijeklom Pliski. Potom mi objašnjava da je nekada, davno, boravila u Sofiji. I, vidjela je hotel s nazivom Pliska, ulicu, konjak…
– Mi smo se svi smijali tome. Nisam tada razmišljala o tome da li moje prezime ima veze sa tim Pliska, bila sam mlada. U ratu, kao i drugi, čitala sam sve, tako da sam došla i do knjige o prezimenima. Za Pliske je stajalo samo to da je prezime vlaškog porijekla.A, nekada, prije rata, zvao nas je preko telefona neki čovjek iz Crne Gore, i dugo razgovarao sa mojim tatom. I on se prezivao Pliska. Rekao je da Pliske, po njegovim saznanjima, potiču iz Bugarske – kazala mi je Alma, koja je u Švajcarskoj čula da u Cirihu živi jedan ugledni profesor Pliska, porijeklom iz Češke.
Riječ je o profesoru Vladimiru Pliski,sa jednog od najpoznatijih svjetskih univerziteta ( ETH ), na kojem radi 31 dobitnik Nobelove nagrade.
Alma me je potom uputila na rodicu Mirelu Mujanović, koja puno više od nje zna o njihovoj grani sarajevskih Pliska.
Bilo je veliko zadovoljstvo nekoliko dana kasnije slušati vedru Mirelu, iako je odmah rekla da za Mehagu nikada nije čula. Ali zna da se i njen i Almin pradjed zvao Muhamed Pliska, da je umro prije 1951. godine.Ne zna se gdje mu je grob. Bio je trgovac.
Nema nikakve sumnje. To je onaj Pliska u čiji dućan je majka slala djevojčicu Šerifu.
Ženi mu je bilo ime Advija, a svi su je zvali baba. Na nišanu joj piše 1883-1968. Mezar joj je na Barama.
Imali su 16-oro djece. Niko nije više živ. Od unučadi je, kaže Mirela, živo petero.
Djeca su im bila: Abdurahman, Ismet, Edhem, Alija, Mustafa, Asim, Džemal, Munira, Aiša, Derviša..Imena ostale djece,vjerovatno rano umrle, Mirela ne zna.
Munira je njena nana ,Sijerčić joj je bilo udato prezime. Aišino udato je bilo Šabić. Derviša je bila jedna od najljepših Sarajki u to vrijeme. Umrla je vrlo mlada.Kažu, oprala kosu, prehladila se, i nestala.
Neprocjenjive fotografije
Slike koje mi je Mirela pokazala su neprocjenjive vrijednosti.
Na njima je pradjed Muhamed, baba Advija, u pozi jedne samosvjesne žene, s cigarom u ruci i s fildžanima ispred nje i njene kćerke Munire.
Tu je i slika ljepotice Derviše, ali i kuće u Sumbuluši u kojoj su Pliske nekada živjele, a koja je i danas ista. Samo nema više dućana.
Dakle, ima Pliski, ali nema Mehage, Mehmeda, Mehe Pliske, i ja se opet okrećem memli strani sarajevskoj. Širokači. Naninom glasu koji spominje neku Pliskincu.
Lebiba Pozder živi u Goloderici. Prisjeća se Aiše Pliska, iz obližnje Tandareve, ali davno je Aiša umrla. Zna da je imala sina, Lulu. Malo kasnije, Lebiba me zove i kaže da je od komšije Huse Jažića,iz porodice čuvenih sarajevskih skijaša, čula da Sabina Čoralić medicinska sestra u ambulanti na Širokači zna nešto više o Aiši Pliska.
Da, zna, i meni to Sabina potvrđuje. Rod su. Daje mi telefonski broj tetke Ševale, koja će mi o svemu više reći.
Ševalin glas je topao, mio. Živi u bistričkoj ulici Krka. Aiša Pliska je bila njena tetka,sestra njene majke.
Sa unukom Truhelkinog saradnika
I, eto mene uskoro u njenoj kući da mi bolje sve razjasni. Pet mački mirno nas posmatraju dok mi 76-godišnja Ševala, udovica Ibrahima, rodom iz Gračanice, strpljivo tumači njihovo porodično stablo.
Srce ubrzano diše. Razgovaram s Mehaginom unukom!
Dedo joj se zvao Mehmed Pliska, bio je terzija.Rođen 1874.godine, umro 1932.
Žena Mehmedova se zvala Hankija, 1876. rođena u porodici Sokolović, umrla 1906.godine.
Mehmedov otac je bio Ibrahim, a majka Fata, rođena Šabanović.
Mehmed i Hankija su imali sinove Fehima i Ibrahima. Ni jedan se nije ženio.Imali su i kćerke Hašu i Aišu.
Haša je Ševalina majka, koja se udala u petnaestoj godini.
– Mene je uvijek interesovalo ko smo, odakle smo, ali koga pitati? Majka rano otišla iz kuće. Bila na teferiču, na Hridu i Sulejman Zelihić je povukao za ruku, i, gotovo, ona je već bila njegova. Doveo ju je ovdje, gdje mi sjedimo. Bio zid oko kuće, puno šimšira u avliji i ruža. Pričala mi je da je dajdža Fehim s nožem dojurio da se obračuna s mladoženjom – kazuje Ševala.
Haša je rodila Fehmu, Ferida, Feridu, Remziju, Zejnebu i Ševalu.
– Tetka Aiša se nije udavala, a rodila je sina Hakiju, Lulom su ga zvali. Bio je, kažu, kao lula kada se rodio – govori vedra žena.
I na radost i na žalost
Kaže da je njen dedo Mehmed Mehaga Pliska bio prvi put oženjen u Sumbul-mahali. U tom braku nije imao djece. Ne zna šta je bilo sa njegovom suprugom, niti kako je došlo do toga da dođe baš u Tandarevu .( Pliske koje joj pominjem iz Sumbul- česme ona ne zna.) Ukopan je na Hambinoj carini.
– Kako znam da je to bilo 1932. godine? Mama mi je pričala da je njen otac Mehmed umro u isto vrijeme kada je ona rodila sina Fehima, pa se dolazilo u kuću i na radost i na žalost – govori Ševala, čiji otac Sulejman Zelihić je umro 1973. a majka Haša deset godina kasnije.
Malo dalje od nas na zidu je veliko lijepo starinsko ogledalo.
Ne zna otkud je. Na njega se ogledala još kao mala djevojčica.
– Sin nedavno hoće da zamijenimo staklo, ali ja mu kažem, ovako se vidi da je staro – priča Ševala, koja je cijeli rat provela na Grbavici. Ne voli da o tome priča.
Soba je puna cvijeća kojeg je unijela da se ne mrzne. Još jedna osobina koja je veže za tetku Aišu.
– Uh, bila je čista, avliju je ribala stalno, i cvijeće gajila – priča Ševala, pokazujući na sto pun lijekova. Ipak, njen veseo duh je ne napušta.
Rastajem se od Mehagine kćerke, nakon što mi je i ona pokazala porodične slike.
Da, neki njeni najbliži liče upravo na čovjeka kojeg je opisao Truhelka, i čiju fotografiju ona posjeduje, ali ne zna gdje je. Bjeloput ten, plave krupne oči njene majke Haše dugo su me još gledale dok sam se kretala prema Tandarevoj.
Priča o Luli
Uskoro se nađoh u toj ulici, pored omanjeg komada zemljišta, gdje je nekad bila Mehagina kuća, iz koje je posljednji izašao njegov praunuk Lulo nakon što su granate 1992. godine počele ravnati mahale. Smjestio se u nekom sobičku, u čaršiji. A bilo je noći kada mu je i nebo bilo krov.
O njemu mi je kasnije pričao i Agim Mehmedović, prvi komšija. Kuća do kuće. Agim na Markalama prodaje cvijeće. U stvari, prodaje cvijeće otkad zna za sebe, a i Aišu pamti iz najranijeg djetinjstva.
– Bila je, nekada, ters, nije dala da joj padne list na avliju, ljutila se što dim od nas ide prema njenoj kući. A bila je i vesela žena. Godinama je pred smrt ležala na postelji. A Lulo bi poredaj čičkove iz bašte na prozor, pa se za čičak uhvate štiglići, i onda bi ih on bojio, i prodavao. Bio je uvijek uz majku. Aišin brat Ibro je bio hamal. Stajao je kod NAME, s užetom, i,ti kupiš, peć, on na leđa, pa ti je odnese do kuće. Tako je to tada bilo. Udarila su ga neka kola, i umro je još prije rata. Lulo se stalno nadao da će mu država obnoviti kuću – govori Agim, a ja se potom upućujem u Historijski arhiv Sarajeva.
Almira Alibašić Fideler, viša arhivistica mi daje podatke o nekoliko porodica Pliska iz Fonda Statistički odsjek Zemaljske vlade za BiH-Popis žiteljstva u BiH-Sarajevo, 1910.godine.
Sve Pliske na jednom mjestu
Popis je trebalo da se obavi u aprilu, ali je iz nekih razloga bio u oktobru. Ipak,u knjigama stoji april. Popisivači su tada zabilježili da u Sarajevu živi Mustafa Pliska, 50 godina, (prema procjeni),supruga mu Mulija, 40 godina, nemaju djece. Stanovali su u mahali Sagr hadži Mahmud, V kotar, ulica Mehmed agina 3, gradski kotar Grad (kastel).Vratnik. Kao kućevlasnik je upisana Šerifa Hamanija, rođ. Hadžić.
Tu je i Muhamed Pliska, 37 godina, supruga Advija, 20, djeca Abdurahman, rođen 1910. i Derviša, 4 godine. Živjeli su u mahali Bale hadži Mehmeda, Sumbul česma 14, gradski kotar Kovači, IV kotar. Bio je bakal, kućevlasnik. Imali su jednu ovcu.( Almin i Mirelin pradedo.)
Tu je i Avdaga Pliska, V kotar, mahala Kasap zade Hadži Ibrahim, mali Sokačić 3, terzija, 45 godina. Žena mu je Safija, rođena Sarić, 33 godine, djeca: Ibrahim, 3 godine, rođen u Bursi, Sadika, 15 godina, Behija, 5 godina, Belkisa 1,5 mjesec.
Ali, evo i Mehmeda Pliske, hadži Turhan VII rejon, Bistrik Čobanija.Tada se nije zvala Tandareva nego ul. Mala Berkuša 26.
Kućevlasnik je Ibrahim Kemura.
Mehmed ima 36 godina, terzija je, kalfa, stoji da je i on kućevlasnik.
Žena mu Hankija, 34 godine, djeca: Fehim 7 godina, Haša 5 godina, Aiša, 1909. rođena.
Brat i sestra Sadeta i Nedžad Burić su odrasli u kući koja je bila u neposrednoj blizini Aišine.To je ona lijepa žuta kuća koja se u prvom planu našla u filmu “Kod Amidže Idriza”.
– Kao da sada gledam Aišu, stiže nam na sijelo, na glavi joj jemenija, i maše fenjerom. A mi, djeca, šćućurili se, sjedimo na podu, i znamo da će ona sada pričati s našom majkom do kasno u noć. Kod nas je najviše dolazila, ako ne i gotovo jedino. Radila je malo i u Ćilimari – priča Nedžad Burić.
Šta li se sve nalazilo u toj kući Pliskince, od koje su ostali samo temelji? Da li su tu zatrpani i neki nalazi s Mehaginih istraživanja, koji, moguće je, godinama više nikome ništa nisu značili? U dijelu zemljišta koji se dotiče s obližnjom kućom, bio je neki grob.
Ponosna i uzvišena
Agim i Ševala mi pričaju o tome da se uvijek govorilo kako je tu ukopan neki šehid.
– Znam da je Aiša palila svijeću na tom grobu – kaže Agim.
A Ševala mi tvrdi da je ona njega vidjela. Koga? Pa, tog iz groba!
Mislite, sanjala ga je, pitam je.
– Ne, ne, vidjela ga je. Kao što ja vidim tebe. Jednom mi je pričala, ustala rani sabah da klanja, da uzme abdest, a mlad čovjek pored nišana.Kako joj se ukaza, tako i nestade…Jeste,palila mu je svijeću – potvrđuje Ševala.
A, kada mi je pokazala tetkinu sliku, pred očima mi se odmah pojavila slika žene koja silazi niz Golodericu, pored nanine kuće, žene koju sam kao dijete uvijek s znatiželjom posmatrala.
Bila je nekako ponosita,uzvišena u svojoj skromnosti i jednostavnosti. Brzo prođi, a puna je ulica ostane.
Pliskinca. Kćerka Mehagina,prijatelja Truhelkinog.
