Almedin (27) je zaposlen u Asocijaciji „Piccolo Principe“/ Mali princ. Život i posao su mu vezani za Quarto oggiaro, jednu od onih sedam četvrti Milana, a koja je poznata po velikom broju kriminalaca. Odrastao je u u Dječijem domu Bjelave. Imao je sam šest mjeseci kada su ga tamo donijeli. U Italiju je stigao uz pomoć Ognjena Pejanovića, Sarajlije koji živi i radi u Milan. Magistar je, vaspitač, pomaže djeci koja su okružena mafijom. Gradi nove živote
Piše: Edina KAMENICA
–I ja sam nekad bio okružen takvim momcima, pa vidim sebe u njihovim očima. Znam da sam bio isti, da sam iste stvari radio kao oni. Ali, opet, s druge strane, rekao sam sebi, moram to riješiti. Ako sam ja uspio da se promijenim, i oni to mogu. Ne, nikako ih ne gledam sa strahom, nego mi ih je žao. Svjestan sam da svaki od njih ima iza sebe nešto što ga muči, i to je njihov način da izbace iz sebe patnju – govori Almedin Čelebievski.
On je kao šestomjesečna beba donesen u sarajevski Dom za djecu bez roditeljskog staranja. A danas, u italijanskoj Lombardiji, djeci s ulice pokušava dati nadu da i oni zaslužuju bolji život.
Na prvoj fotografiji koja ide uz ovaj tekst u sredini stoji Sarajlija Almedin Čelebievski.
Fotografija je nastala nakon nedavne njegove odbrane magistarskog rada na Katoličkom univerzitetu u Milanu, glavnom gradu italijanske provincije Lombardije.
Dvanaest osmijeha
Sa Almedinom su: don Giovanno Salatino, roditelji don Giovanija, Kanita Fočak i još neki prijatelji mladog Sarajlije, koji su sa dvanaest svojih osmijeha ukrasili ovaj poseban dan u njegovom životu.
Almedin (27) je zaposlen u Asocijaciji „Piccolo Principe“/ Mali princ. Život i posao su mu vezani za Quarto oggiaro, jednu od onih sedam četvrti gotovo petomilionskog Milana, a koje su poznate po velikom broju kriminalaca.
– Kada biste vi došli, a ne znate pravo stanje, učinilo bi vam se da je to jedna obična, mirna četvrt, u kojoj se djeca igraju po parkovima, a odrasli bezbrižno šetaju do sitnih sati. No, nije tako. Ovdje je velik uticaj mafije, i mi znamo ko održava taj, navodni, mir, i znamo da je on prividan – govori Čelebievski.
Prije nekog vremena u cijelom naselju je bila velika racija.
– Počelo je u četiri ujutro, s helikopterima, psima, policijom koja je sve opkolila. Uhapšeno je 30 mafijaša- A kod jednog od njih, u kući od koje mene dijeli tek cesta, zaplijenjeno je 450 kila kokaina – priča Almedin, koji u „Malom princu“ sa timom stručnjaka raznih profila ima samo jedan cilj: odvojiti mlade od života kojim vladaju poroci.
Djeca s dosjeom
I u četvrti u kojoj je prethodno živio, a i to je, kao i sada, bio prostor koji pripada Crkvi, Almedin je, uporedo sa studiranjem, radio sa djecom koja od najranije dobi imaju policijski ili dosje Centra za socijalni rad.
Covid je, nažalost,prekinuo gotovo sve te aktivnosti.
– Kada je Covid prošao, ostavio je pustoš. Izgubili smo mnogo djece, koja su u međuvremenu napustila školu, i otišla ko zna gdje. Oratorij u kojem smo ih sklanjali s ulice bio je zatvoren. Onda je i srušen. I namjesto njega je sagrađeno drugo zdanje. A naša djeca su bila zaljubljena u staro, u njemu su osjećali toplinu. Nekima je to bio i jedini dom. Novi objekat nekako više poslovno izgleda. Ima laboratorij gdje možeš da radiš, a, ako nećeš, ne možeš ući. Prije je bilo sve drugačije. Uništilo nam se sve, taj vazduh i zrak koji se udisao sa djecom i slobodom se izgubio – govori Almedin.
I dodaje da su iza njega i teški trenuci stažiranja u jednom popravnom domu, gdje je uveliko promijenio dotadašnji pogled na svijet.
– Na početku sam mislio da ja mogu pomoći svima, kao da sam svemoguć činilo mi se kada sam ulazio u dom.Ali sam shvatio da se neka djeca jednostavno ne uspiju iščupati iz zla u kojem su. Onda me je grizla savjest, uzeo sam taj neuspjeh na sebe, kao da je moja krivica. Nije lako vidjeti da neko dijete iz popravnog doma umjesto kući odlazi u zatvor. Dok ovo pričam mislim na jednog od dječaka, s kojim smo sve pokušali. Ali, on je opet otišao za svojim ocem, da krade. Ponekad možeš raditi što hoćeš, ali ako dijete iza sebe nema nikoga van tog njegovog doma koji ga vuče ka dnu, nisi ništa uradio.Kao da si bacio sve te godine i sate rada sa njim. Pa sam rekao, u redu, hajde da prvenstveno radim sa djecom za koju znam da mogu nešto postići. Ali, ne ostavljam ni ove druge, iako je to teška bitka – govori Almedin, koji je prije deset godina došao u Italiju.
Ogijevo i Giovannijevo prijateljstvo
– Odrastao sam u Dječijem domu Bjelave. Imao sam šest mjeseci kada su me tamo donijeli – priča nam Almedin, čijem odlasku iz BiH je prethodilo poznanstvo Ognjena Pejanovića, Sarajlije koji živi i radi u Milanu, s Giovannijem Salatinom, svećenikom milanske župe na južnoj periferiji tog grada.
Giovanni je postao veliki Ognjenov prijatelj, te svake godine organizuje posjetu djece iz Milana Sarajevu, njihovo druženje sa djecom iz Doma Bjelave. Ljeti djeca iz Sarajeva posjećuju Milano, i bivaju smještena u porodicama italijanske djece koja su dolazila u Sarajevo, donoseći i humanitarnu pomoć, ali prije svega svoje prijateljstvo.
Giovanni i Ognjen su 2013. godine odlučili da jednom od mališana iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja omoguće nastavak školovanja u Italiji.
Uz pomoć tadašnjeg direktora Saudina Đurđevića i njegovoj dragocjenoj pedagoškoj procjeni, izabrali su Almedina.
– Nije lako bilo sa mnom u Domu. Bio sam agresivan, ni u školu nisam htio, ni volje ni snage nisam imao za učenje. Volio sam se i potući , i jednom sam, tako, završio u Popravnom domu na Humu. Tu su me vaspitači nekako trgli i počeo sam shvatati kuda sve to ide. Poslije dva mjeseca sam se potpuno drugačiji vratio na Bjelave. Sa čika Saudinom sam jako mnogo pričao, ali i sa drugima u Domu, i nekako je sve krenulo nabolje. Rekao sam sebi, ne treba ti to da s 15 godina završiš u zatvoru, i da već tada izgubiš svoju budućnost – pričao mi je Almedin.
Nova stranica
I nije krio kako je odmah pristao da ide u Italiju.
– Zaista sam želio okrenuti novu stranicu svoga života i činilo mi se da će to najlakše biti ako promijenim sredinu, i to drastično. U Milanu su mi dali smještaj u kući pored crkve, gdje je živio i don Giovanni, s kojim se od tada do danas ne razdvajam. Prvih godinu dana mi je bilo jako, jako teško. Nisam znao ni riječ italijanskog. Odmah su me uključili u volonterski rad, u oratorij, da pomažem starijim osobama. A kako diploma iza Sarajeva nije važila morao sam da ponovim sve. Srećom, strancima je mnogo toga prilagođeno. Zbog kursa italijanskog jezika nisam morao učiti neke predmete – objašnjava Almedin.
A isto mi je potvrdio i Ognjen Pejanović – da se Almedin pokazao fantastičnim.
Veoma brzo je naučio italijanski, završio briljantno srednju školu i upisao studije pedagogije na renomiranom Katoličkom univerzitetu u Milanu. Diplomirao je s osvojenih 106 bodova od 110 mogućih.
Almedin objašnjava da je ovaj studij izabrao zbog vaspitača u Dječijem domu Bjelave.
Oni su moja porodica
– Oni su moja porodica i kada se vraćam u Sarajevo, zbog njih se najviše vraćam. Samo kada se sjetim kakve sam probleme pravio teti Samiri, teti Sajmi, posebno čikaSaudinu. Der’o sam se, nisi ti moj otac, nisi ti moja mama, nemoj ti meni pričati… Ali, čikaSaudin je znao da bih ja mogao uzeti život u svoje ruke, hrabrio me je, vjerovao mi je. Ono što sam od njih dobio htio sam da vratim drugoj ostavljenoj djeci. Prošlost je, zapravo, izabrala moj fakultet – iskren je Almedin.
I ne zaboravlja da su prije svih Ognjen i don Giovanni veoma mnogo zaslužni za sve što je dosad postigao.
– Uvijek su bili pored mene. Ognjen, recimo, ima mnogo posla, ali on me svaki dan prati. Nazove, pita, je li danas bio ispit? To je važno, jako važno, znaš da neko misli na tebe. Odrasti bez roditelja nije lagano. Obično kažem da smo mi, takva djeca, djeca s invaliditetom. U Italiji su mi sve pružili, u školu me upisali, platili kurs, pomogli da nađem prijatelje, ubacili me u krug volontera – kaže Almedin.
Oduvijek je, od najranijih godina znao da ima oca i brata, da mu je majka živa. Nikada je nije vidio.
– Rijetki su bili i kontakti s ocem. I on i brat su umrli otkako sam u Italiji. Dolazio sam na njihove sahrane. Tako da nisam uspio postaviti neka pitanja koja su mi ostala u glavi i vjerovatno sada neću moći nikoga ništa ni pitati. Ali, uvijek kažem, hvala Dječijem domu Bjelave, jer da nije bilo tamošnjih vaspitača, i ja bih sada bio pod zemljom – priča nam.
Bitka za djecu
I s puno ponosa govori o svom poslu, o tome kako danas radi od ujutro do uveče.
– Skoro svake subote i nedjelje organizujemo manifestacije za djecu na pijaci, tu, u kvartu. Sa mališanima dođu i njihovi roditelji, tako da kriminalci, koji sebe smatraju gospodarem toga prostora, nemaju razloga da budu tog dana tu. Mi preuzmemo taj prostor. I poručimo im, indirektno, da nisu oni vlasnici te djece. Naravno, svjesni smo da se bitka za tu djecu mora voditi biti svaki dan. Prošla sedmica je bila teška. Mafijaši su svjesni da im uzimamo pare koje bi inače oni „zaradili“ tih dana na pijaci, pa su počeli da se svete. Kako? Ja otvorim oratorij, a oni svi uđu skupa sa ovom djecom sa kojom radim. Zapale joint, donesu alkohol. Morao sam početi da ih izbacujem. Jedan od njih mi nekidan kaže da on može raditi šta god hoće. To su osjetljive situacije. Nekad moraš i da prešutiš, ali taj put sam od svih njih zatražio tišinu i rekao im ko sam ja, odakle sam, kako sam došao u Italiju…Imam osjećaj da su me neki od tada počeli gledati drugačije, ali neki i dalje namjerno dolaze samo da bi pravili haos. U posljednja tri mjeseca se stanje u tom kvartu u cjelini pogoršalo, bilo je i jedno ubistvo – kazuje Almedin.
Makar jedna osoba
Je li ga strah?
–Nije. S jedne strane mi je to sve blisko. I ja sam nekad bio okružen takvim momcima, pa vidim sebe u njihovim očima. Znam da sam bio isti, da sam iste stvari radio kao oni, ali, opet, s druge strane, rekao sam sebi, moram to riješiti. Ako sam ja uspio da se promijenim, i oni to mogu. Ne, nikako ih ne gledam sa strahom, nego mi ih je žao. Svjestan sam da svaki od njih ima iza sebe nešto što ga muči, i to je njihov način da izbace iz sebe patnju. Najvažnije je s njima pričati, pričati. Problem je miliona djece u svijetu, i bogatih i siromašnih, što ni sa kim nisu bliska. Jako je važno da ima makar jedna osoba koja će za njih uvijek biti tu. Moj je hobi biti ta osoba za što veći broj djece, kojima često govorim da će, kada pomognu nekome, najviše pomoći sebi. Znam da nije lako ostaviti one koji te okružuju, ali, ako hoćeš promjenu, moraš ih se osloboditi. Okruži se ljudima koji će te vući naprijed, a ne, pod zemlju – govori im stalno Almedin.
Ništa me ne može zaustaviti
Njegove kolege nerijetko uhvati strah od mladih prestupnika. Almedin to razumije.
–Pa, kada neki od tih dječaka počne provocirati, zapali joint recimo, jedini ja reagujem, gledam ga u oči, i kažem, hajde, ugasi. Moram. Ja sam odabrao da budem vaspitač, pedagog. I ne može me ništa zaustaviti. Imamo troje djece koji su sinovi kriminalaca. I ne možeš im izvaditi iz glave da to nije pravi život. Nedavno smo im doveli jednog bivšeg mafijaša, koji im je pričao o svemu šta je radio, kako je dospio u zatvor, i kako je sada svjestan da su to bile izgubljene godine, a jedan dječak mu dobaci:“Ko ti je kriv kad si kreten, pa si dozvolio da te uhapse!“ Nije lako to prešutjeti, i tražiti način da se dopre do njega – govori Almedin-
A njegov životni poziv vaspitača, pedagoga vrlo je konkretno vezan za Sarajevo. Njegova magistarska tema također.
– Ja sam ostavio jedno Sarajevo iza sebe. A kada se vratim, ne postoji više to Sarajevo. A ti si uvijek u potrazi za onim što si ostavio. Ali toga više nema. Nisi bio dio nečijih života tokom tih godina i ne osjećaš da više pripadaš tu. U jednu ruku, drago mi je vidjeti osobe s kojima sam odrastao. A s druge strane dođe mi da pobjegnem, jer, osjećam – još nisam skroz riješio svoj unutrašnji mir. Ima previše bolnih sjećanja. I teško mi je ostati dugo tu…Ali, moj je san da pomognem djeci Sarajeva. Prije svega onoj koja su u Domu na Bjelavama i u SOS Dječija sela, a koja su s posebnim potrebama.Uočio sam da je u BiH općenito veliki problem uspostaviti dijagnoze vezane za mentalne bolesti. Nerijetko se takvoj djeci samo prepišu lijekovi koji ih uspavaju. Došlo mi je da plačem kada sam vidio koliko takve djece ima u Domu na Bjelavama. A istovremeno, na 20 djece je samo jedan vaspitač. To nije dobro, to se mora promijeniti.Nije humano ni prema djeci, a ni prema vaspitačima. Siguran sam da ima mnogo djece kojima bi se moglo pomoći da postanu samostalni, no prvenstveno im je potrebna prava dijagnoza i pravi lijek. Moj magistarski je priča o toj temi, koja bi mogla prerasti u projekat. Jer, Italija je što se tiče ove oblastijedna od prvih država u Evropi. Tako da ja zamišljam da moja buduća asocijacija na mjesec dana odvede djecu u Italiju, da tu djecu pregledaju specijalisti, da im se odrede tačna dijagnoza i terapija. Projekat bi podrazumijevao i da italijanski stručnjaci dođu u Sarajevo, da edukuju vaspitače. I da se obave razgovori sa strukturama u vlasti, da im se ukaže na pogubnost premalog broja uposlenih u ovim institucijama – kaže Almedin.
Odrasti bez roditelja
I sjeća se kako je ostao bez riječi kada je stigao u Italiju i vidio koliko se i kako radi sa djecom.
– Sjećam se jednog dječaka za koga se prvobitno bilo utvrdilo da je hiperaktivan. Danas je to najlakše reći. Na kraju se ustanovilo, dijete je bipolarno. To je neizlječiva bolest. A on uzima četiri lijeka i završio je srednju školu. Prije nije mogao uopšte sjediti u klupi, pa su ga na kraju bili i izbacili iz škole. Bio je sedam dana dobar, onda sedam dana agresivan, pa sedam dana depresivan. Sada je sve u redu. Nisam dijete sa posebnim potrebama. Ali kako god bilo, odrasti bez roditelja nije normalno, nije normalno. Svako dijete ima nekih unutrašnjih stvari koje treba da riješi. I meni je još preteško objasniti samome sebi svoju priču, a kako je tek djeci koja su u domu, imaju i neki mentalni poremećaj kojeg ni doktori ne znaju da prepoznaju – govori Almedin.
Zato kaže za sebe da ima sreću, a to je podrška ljudi koji stoje iza njega.
– Kada smo proslavljali moj magisterij, zahvalio sam se svima koji su me neprekidno gurali da učim. Bez njih bih se zaustavljao, možda i krenuo nazad. U jednom trenutku sam bio i upao u krizu, rekao sam sebi, ne mogu više. Bilo je to vu rijeme kada je mnogo ljudi okolo mene zbog korone umiralo, probudili su se neki moji strahovi i teška sjećanja, bio sam na podu, potišten. Ali, tu su bili moji prijatelji, koji su me zvali, koji su me stalno držali na oku. Kada bih zakočio, čuo bih njihovo, haj’mo, haj’mo. Baš zbog toga razumijem ovu djecu s kojom radim. Znam kako je kada nemaš nikoga iza sebe, a znam, hvala Bogu, i kako je kada imaš – kaže.
Jedna maca i dva psa
A planovi?
Almedin bi kao veliki ljubitelj životinja, volio i da osnuje terapeutski centar u kojem bi se djeca oporavljala od trauma uz njihovu pomoć.
O tome sanja sa prijateljima. Jedan je završio poljoprivredni fakultet, drugi je upisao veterinarski.
Problem je prostor. Pronašli su nedavno jednu kuću s štalom, s sto kvadratnih metara, ali kada su čuli cijenu, milion eura, rekli su samo, ciao, ciao, vidimo se neki drugi put…
Almedin sada u kući ima psa i dvije mačke. Jedna maca je s posebnim potrebama, ima tumor na mozgu, ne zna hodati, tako da samo puže.
– Ali, njena nježnost možda više meni pomaže nego ja njoj – kaže Almedin Čelebievski.
Pa nije čudo što Ognjen Pejanović ima običaj za njega reći da je „eliksir za mentalni sklop svakog od nas“.
