Nije sramota ne znati. Sramota je neistine nametati kao fakte, uz to se služeći političkim uticajem i funkcijom
Piše: Adnan BALTA
Koliko su posljedica prouzrokovali stavovi iz vrhova nacionalnih stranaka da će podobni, dakle stranački kadrovi, imati prioritet u odnosu na sposobne, još se ne može u potpunosti sagledati.
Nikada ranije nije bilo više izdatih fakultetskih diploma, a manje znanja. Antologijska je izjava jednog bh. političara, koji je preminuo pa mu neću spominjati ime: “Da sam znao da je ovako lako završiti fakultet, završio bih i srednju školu”.
U tom i takvom kontekstu treba gledati na izjave koje su, istog dana, 29.avgusta, kada je u Sarajevu postavljen spomenik bosanskom kralju Tvrtku Prvom Kotromaniću, došle iz Banjaluke od gradonačelnika Draška Stanivukovića.
Šta piše u beogradskoj Enciklopediji?
Ovaj najmlađi, ali nedovoljno obrazovani gradonačelnik grada na Vrbasu, čovjek koji je samo prije nekoliko dana sam za sebe kazao da je lajao dok je bio u opoziciji, pa su mu Banjalučani momentalno uz Draško dodali i nadimak Lajoš, pobunio se zbog toga što uz ime kralja Tvrtka stoji odrednica bosanski, navodeći da je zvanično bio: “Kralj Srba Bosne, Primorja i zapadnih strana, krunisan po obredu Nemanjića u manastiru Mileševo nad moštima svetog Save, što je istorijska činjenica.”
Potom se oglasila i Anđelina Ošap Gaćanović, članica Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, tvrdeći da Komisija nije ni za šta konsultovana, uz izjavu da je Kotromanić bio ban, a ne kralj Bosne. Po njenom mišljenju trebalo bi razlučiti da li se sada veliča bosanska titula bana ili titula Nemanjića?
Uvijek nastojim izbjegavati polemike. One redovno vode u nadmudrivanja i rijetko kada istina ispliva na površinu. Polemičari se, najčešće, jedan drugom nameću, a ne suprotstavljaju argumentima.
Ali, u ovom slučaju, do istine je veoma lako doći. U izdanju Enciklopedije beogradske Prosvete iz 1969.g, štampane ćirilicom, stoji doslovno:
“Tvrtko I Kotromanić
(oko 1338.-1391) bosanski ban 1353. —1377. i kralj 1377-91. Presto je nasledio od strica Stevana Kotromanića. U prvim godinama vladavine Ugarska ga prisilila da joj ustupi zapadnu polovinu Huma uz obavezu proterivanja bogumila i da joj pomaže vojskom. Zbog neispunjavanja obaveza, 1363. dve ugarske vojske upućene su protiv Bosne, ali su obe bile suzbijene: jedna koju je vodio kralj Ludovik pod gradom Somolom u Plivi, druga pod Srebrenikom. Posle ovih pobeda izgleda da je pokušao da ojača centralnu vlast, što je izazvalo 1366. pobunu vlastele. Prognan je iz zemlje i za novog bana izabran je njegov brat Vuk. Pomoću Ugarske vratio se ponovo u zemlju, ali pod još većom zavisnošću. Tek 1369. uspeo je da uspostavi punu vlast u zemlji. Deobom zemalja Nikole Altomanovića sa srpskim knezom Lazarom, Bosni su pripali krajevi oko Pive, Tare, Lima i gornjeg Podrinja 1373, a nešto kasnije Trebinje, Konavle i Dračevina. Posed jednog dela Srbije i srodstvo sa dinastijiom Nemanjića (unuk Jelisavete, kćeri kralja Dragutina) omogućili su mu da se 1377. kruniše u Mileševu za kralja Srbije i Bosne. U Želji da se Bosna osamostali u ekonomskom i političkom pogledu, 1382. preuzeo je izgradnju grada Novog u Boki i Brštanika na ušću Neretve, gde je podignuto i brodogradilište; 1383. pripremana je Bosanska flota. Kriza u Ugarskoj nakon smrti kralja Ludovika 1382. i pobuna hrvatske vlastele oslobodila je Bosnu ugarskog pritiska, omogućila joj da povrati Hum i usmeri svoja osvajanja prema Primorju. Da bi privezala Tvrtka, Ugarska mu je ustupila Boku 1385.g. Godinu dana pre smrti zauzelo je dalmatinske gradove (sem Zadra) i uzeo titulu kralja Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Za vreme njegove vladavine Bosna dostiže svoj najveći obim i snažni ekonomski uspon…”
Maksimalan domet
Nije sramota ne znati. Sramota je neistine nametati kao fakte, uz to se služeći političkim uticajem i funkcijom.
Draško Stanivuković, gradonačelnik Banjaluke, srednjoškolac, dao je sebi slobodu da nameće svoje neznanje.
U svom raskošnim neznanju tvrditi da je Tvrtko bio “Kralj Srba Bosne, Primorja i zapadnih strana..” već je i mentalno labilno.
Igrati se istorijskim činjenicama nije isto što i pred kamerama otkidati komadiće loše postavljenog asfalta. Ali, to je već problem ljudi koji su mu dali svoj glas na izborima. Nisu shvatili da je to maksimalan domet mladog opozicionara.
Uz, kako je sam javno priznao – lajanje
