Fatima Husejnović padom Srebrenice izgubila je supruga i brojne članove porodice. Tokom rata bila je vanjska saradnica organizacije ‘Ljekari bez granica’ nesebično se žrtvujući kako bi pomogla brojnim izbjeglicama koje su ratnih godina iz okolnih sela došle u Srebrenicu. Pokretačica je procesa traženja nestalih, osnivanja Memorijalnog centra u Potočarima, osnivačica prvog ratnog aktiva žena u BiH. Skoro 30 godina nakon rata, Fatima se kaže ponekad sjeti zarobljavanja generala UNPROFOR-a. Kaže, sve su to prolazne faze
Razgovarala: Belmina ČORBIĆ
Interview: Gospođo Husejnović pred još jedan 11. juli, nažalost razgovor počinjemo o porukama koje danima slušamo o Srebrenici i genocidu. Juli je težak, ali čini se da nikad nije bio teži.
Husejnović: Iz godine u godinu je sve teže i teže. Čovjeku nedostaje snage. Starost ne pita, tuga dolazi. Vremenom samo osjetite kako ne možete više. Neke stvari ne možete podnijeti ni psihički ni fizički. Kada vidim šta se sve dešava, čovjeka još više rastuži. Mi koji smo preživjeli Srebrenicu, genocid, sve ovo sa više emocije doživljavamo i sve ove trenutke jako teško podnosimo. Ove godine je čini se najgore. Nikada gore ni poruke ni potezi. U Srebrenicu se previše umiješala politika. Umjesto da već jednom stavimo tačku, da prihvatimo istinu i olakšamo povratak. Prošlost ne možemo promijeniti ali možemo budućnost i međuljudske odnose.
Protiv povratka bili su, nazovimo ih, i naši
Interview: Povratak je težak, nije svejedno vratiti se na mjesto gdje je počinjen genocid. Koliko je danas teško biti hrabar i ipak odlučiti se živjeti u Srebrenici?
Husjenović: Povratak u rodno mjesto je san svakog pojedinca i on zavisi upravo od nas samih. Mnogi bi se vratili u Srebrenicu da je bila drugačija politička klima. Mnogima je svjesno opstruiran povratak preko raznih udruženja, organizacija i grupa. Meni prvoj. Kada sam krajem ’90-ih, radila na povratku, imala sam projekat Ekonomski oporavak za Srebrenicu, i rečeno mi je da prestanem. Tada se skoro 90 posto Srebreničana i Srebreničanki izjasnilo da se želi vratiti, međutim to je blokirano. Povratak je otežan, a projekat na kojem smo radili je zaustavljen. Cinično mi je tada rečeno: „ i ti bi se vratila“?
Interview: Ko Vam je to rekao?
Husejnović: Ne mogu sada tačno se sjetiti, ali mogu Vam reći da nije bio Srbin. Već Bošnjak. Znao je dobro da radim na procesu povratka. Radila sam u to u to vrijeme i druge projekte i aktivnosti kako bismo olakšali povratak i što više našeg naroda vratili u Srebrenicu. Zamislite, kada je meni tako rečeno, šta je tek onima koji su nisu bili tu, neobrazovanom i isprepadanom stanovništvu. U to vrijeme bio je i Ekonomski forum, ali na sve načine se gledalo kako uništiti sve na čemu se radilo. Nije to više samo srpska strana, protiv povratka bili su, nazovimo ih, i naši. U to sam se kroz rad na traženju nestalih, pa i procesu povratka uvjerila više puta.
Zarobljavanje generala
Interview: Nakon rata posvetili se Srebrenici, povratku i oporavku. Pokretačica ste procesa traženja nestalih, osnovali ste prvi Ratni aktiv žena u BiH. No, moglo bi se slobodno reći da Vas je cijeli svijet upoznao kad ste zarobili francuskog generala Philippe Morillona. Iako su pojedinci pokušali, to nisu uspjeli uništiti niti izbrisati.
Husejnović: Znate, nezahvalno je govoriti o sebi. Tokom godina rada, mnogim ženama sam pomogla, pokazala im kako treba raditi. Tada je to bila neka snaga, ne znam ni sama odakle. S godinama, čovjek gubi fizičku snagu. Psihičku možda i imam ali fizički više nisam jaka kao nekada. Vrijeme čini svoje. Znate kada radite, dajete sve od sebe i onda vam neko to kao gumicom ospori, izbriše radi nečijih interesa, pitate se da li je išta vrijedilo. Vrijedilo je znam, ali koliko. Ništa nije bolje, samo je gore.
Interview: Da podsjetimo, one koji su zaboravili, 1993. u Srebrenicu je došlo nekoliko hiljada izbjeglica iz okolnih mjesta. Grad je bio u kolapsu, bez hrane, vode, lijekova, svakodnevno uništavan i granatiran. Onda je u martu u Srebrenicu je došao general UNPROFOR-a Philippe Morillon. Pa ste predvodili žene i djecu, zarobili ga u zgradi pošte. I otišli kući, donijela transparente”Spasi nas, umiremo!” Obećao je spas. Na žalost, za nešto više od dvije godine u Srebrenici je izvršen genocid. Kako se danas sjećate tog događaja?
Husejenović: Ma šta da kažem, to su sve prolazne faze. To je nešto čega se nekada sjetim. Kada se sjetim pomislim, da li je to bilo dovoljno, da li je čovjek mogao više tada u tom trenutku. Onda sama sebi kažem, radila sam koliko mogla, nekada i više nego što čovjek može. Uvijek su postojale druge struje koje su to sve opstruirale. U tom bolu, kada nemate gdje, dobijete neku ludačku snagu. I opet pomislim, da li se moglo više…
U tom grmu leži najgori zec
Interview: Ne treba zaboraviti da ste inicijatorka da se Memorijalni centar otvori u Potočarima. S obzirom na sve što ste uradili, Vi opet razmišljate da li se moglo više…
Husejnović: Ma naravno da razmišljam, vrate vam se neke slike, situacije. Uvijek pomislim da li bi bilo drugačije, danas da li bi bilo bolje da sam drugačije radila. Tada su svi bili da se Memorijalni centar ukop žrtava uradi u Kladnju. Dok sam tamo bila znam da su govorili za Potočare, što je i razumno. I kada sam došla u Sarajevo, čujem da se nešto sprema i prebacuje za Kladanj. Onda sam odlučila reagovati, napraviti projekt, uraditi analize i pitati ljude gdje žele kopati svoje najmilije. Spremili smo anketne listiće, rekla sam ja ću napraviti projekt, a vi radite. I tako je Memorijalni centar otvoren u Potočarima.
Interview: Dok govorimo o prošlosti, ne bismo smjeli zanemariti sadašnjost ali i budućnost. Šta je sa mladim Srebreničanima i Srebreničankama? Prepoznajete li u nekome od njih snagu, hrabrost kakvu ste imali Vi ali i druge žene Srebrenice?
Husejnović: Ima, hrabrih mladih ima. Ali mislim da više utjecaja imaju oni koji predstavljaju Srebrenicu. Smatram da je mnogo veći problem u udruženjima. U tom grmu leži najgori zec. Pojedinci to negativno iskorištavaju, mladi to drugačije gledaju. Kada vide šta se sve radi sa Srebrenicom, narodom Srebrenice, povratkom, procesom traženja nestalih, meni prvoj neke stvari nisu jasne. A tek djeci. Znate, meni često kažu, šta imam da se borim, tražim istinu, pa ovi drugi su jači?! Ja kažem, mi stari se trebamo povući, mladi trebaju preuzeti Srebrenicu i raditi ono što je najbolje za nju.
Gladni smo i željni mira
Interview: Mogu li mladi sami ponijeti taj teret oporavka i povratka?
Husejnović: Mogu, mladi mogu mnogo. Pametni su, obrazovani, posebno naša srebrenička djeca. Uvijek su bili dobri učenici, studenti. Sada je vrijeme da svoje znanje upotrijebe i pomognu. Na mladima je sve, oni mogu i moraju pomoći Srebrenici.
Interview: U trenutnoj političkoj krizi u kojoj se nalazi BiH, šta biste poručili domaćim političarima?
Husejnović: Šta da im poručim, a da oni to već ne znaju. Neka zakopaju ratne sjekire, neka ne spominju oružje. Dosta nam je i rata i oružja, svojom pričom otjeraše omladinu. Odoše nam djeca. Majke koje ovdje rađaju djecu, njihova su do 18. godine, a poslije ih pošalju u bijeli svijet. Svjesno ih šalju u druge zemlje, iako znaju da će ih željne ostati. Mi smo gladni i željni mira. Života dostojnog čovjeku.
