Minuli dani kazuju da su dozvole za pokazivanje solidarnosti sa Sirijom, na kapaljku date. Neki nisu ni toliko. Preglasno, naređeno, šta li. Ali eto, krenu. Iako nema Sirije na humanitarnom radaru. Onda može jedan aerodrom da primi pokoji avion, pa jedan prelaz granični, pa se traži još koji. UN se pravda, pa Guterres obećava, “Bijele kacige”, britanski zaštitnici zločinačke opozicije, znam ih dobro, protestuju do neba jer je UN dozvolio kontejnere, a to pomaže “zločincu Assadu
Radeći po Bliskom istoku doživim u Damasku, u starom kafiću, pričicu koje se minulih dana često sjetim. Godinama sam je spominjao kao mudrost i starih Sirijaca, a danas, evo, toj mudrosti u novom svijetu dođe tužni kraj. Ne zato što nije bila golema, već zato što svijet nije kakav je bio.
Zašao sam u tu kafanicu zatečen velikim posterom u izlogu – pominjao sam ga kasnije često u tekstovima sa Istoka – sa namrgođenim Brandom iz “Kuma”, u ulozi Don Corleone. Podignuti prst i legendarna poruka: Čuvaj svog prijatelja blizu sebi, a neprijatelja još bliže...
Proljeće s karakteristikama duboke zime
Dobrohotni i veseli kafedžija upoznavao me od tada često sa mnogim, nama nepoznatim mudrostima Istoka. Uživao sam i učio. Tako je bilo i sa uvjerljivim razlozima za instaliranje onog velikog postera u izlogu kafića… Vrijeme je prolazilo, u Siriji tutnjalo ono njihovo “proljeće” sa svim karakteristikama duboke zime. Don Corleone je bio gdje je bio, sve do prije tri godine kada sam posljednji put bio u Damasku. U izlogu kafića, nije više bilo Kuma. Gdje je, šta bi? pitao sam. Veli, “skinuo sam ga…ne igra više !” “Zašto?”. Odgovor je bio jasan, da jasniji ne može biti: “Pa eto, ni neprijatelji nisu više što su nekad bili…”
Danas, nakon svih godina onakvih kakve se tamo proživljavaju, a evo posebno nakon strašnog zemljotresa u Turskoj i Siriji, ta storija mi svako malo padne na pamet. I zato što pomalo profesionalno znatiželjan, prvih dana nakon vijesti o tamošnjem užasu, uočavam kako je među nebrojenim telegrama saučešća samo tu i tamo u pokojem spomenuta i Sirija.
A i tamo djeca, ljudi, žene, pod betonskim gromadama umiru kao u Turskoj, a evo, kao da ih nema. Šta je, o čemu se radi, kao da su drugi i nebitni, kao da se ne uklapaju u elementarni refleks da se bude human, osjećajan i tužan onoliko koliko to zaslužuje svaki nesretnik na planeti u sličnoj situaciji.
Bumerang velikog svijeta
I eto jadnih misli čudnim povodom. Ne o njima tamo, već o nama ovdje, i u cijelom svijetu. Politika, interes, mentalitet poslušnosti ili neznanje, strah od nekoga zbog nečega. Od “proljeća” čitanog kao Assadov terorizam, od Bidena koji je protiv pomoći “onoj” Siriji, od ko zna kojeg bumeranga velikog svijeta ako primijetiš muku i dramu “neprijatelja”, proglašenog. proklamovanog…Svašta čovjeku padne na pamet pokušavajući da dokuči zašto se ne razumijeva podjednako ista drama svakog pogođenog.
Minuli dani kazuju da su dozvole za pokazivanje solidarnosti sa Sirijom, na kapaljku date. Neki nisu ni toliko. Preglasno, naređeno, šta li. Ali eto, krenu. Iako nema Sirije na humanitarnom radaru. Onda može jedan aerodrom da primi pokoji avion, pa jedan prelaz granični, pa se traži još koji. UN se pravda, pa Guterres obećava, “Bijele kacige”, britanski zaštitnici zločinačke opozicije, znam ih dobro, protestuju do neba jer je UN dozvolio kontejnere, a to pomaže “zločincu Assadu”.
Zašto je sve to tako? Pa probija se konc.logor u kojem se evo već dvanaestu godinu brani uspjehe trinaest vojno -terorističkih formacija u službi tzv. opozicije, sa desetinama hiljada terorista ispotiha međunarodno legitimiranim. Naplaćuju tako svoj neuspjeh veliki u po njima nazvanom “arapskom proljeću”, jer Sirija nije “pala”, Assad nije skinut, zamišljena i iscrtana geostrategija nafte nije realizirana, a 13 miliona ljudi raseljeno i 6,7 miliona izbjeglice.
Dvije ključne greške
Moćni Zapad sa pomoćnicima Turskom, Saudijskom Arabijom, Katarom i partnerima skinuli su pet “diktatora”, prvo iz Iraka pa kasnije Iz Egipta, Libije, Sirije i Jemena. Preuzeli su željenu kontrolu od svih i nad svim, ali, Assad im je ostao. Čak i legalno ponovo biran u razorenoj zemlji. Nije mu oprošteno, ali ga se zato blokiralo na neviđen način. I eto, kažu da mu zemljotres počinje pomagati.
Glavni problem Zapadu sa predsjednikom Sirije jeste to što je podizao Siriju nakon mnogo autoritarnijeg oca Hafeza, što je otvorio zemlju svijetu i podizao privredu, što nije ulazio u partnerstva koja su od njega zahtijevali, nastojeći da održi suverenitet Sirije nad njenim prirodnim bogatstvima koja nisu mala. Tu je napravio dvije ključne greške: Nije dao resurse stranom kapitalu, a posebno ušavši u projekat zajedničkog gasovoda iz Irana, preko Iraka do sirijskog Tartusa na Mediteranu, umjesto u paralelni, interesno zapadni, od Katara, mimo Irana do istog cilja.
Druga, neoprostiva greška za kapital Zapada bila je javno saopštena činjenica da Damask, uoči “proljeća”, nema ni jedan dolar duga ni u Svjetskoj banci ni u MMF-u. Može li se – pa još uz Gadafijevu najavu “dedolarizacije” kontinenta kreiranjem afričke valute sa zlatnom podlogom zamisliti brutalniji udarac temeljnoj filozofiji Zapada planetarno sazdanom na dužničkom ropstvu malih. Naravno, veliki već odavno ne idu vlastitom vojskom u rušenje država i vladara koji se moraju srušiti jer im ne odgovaraju. Zato postoje proxy ratovi, podizanje nezadovoljnih u njihovim kućama na noge, formiranje, obučavanje, naoružavanje lokalnih i uvezenih terorista svake vrste za obračune u interesu nalogodavca. Tako se “pomaže demokracijama”, ruše krivci za ono što u svijetu, pa i na Bliskom istoku više ne odgovara eksploatatorima, pa bilo onako loše. A evo znamo koliko je sada dobro i u Iraku, Egiptu, i Libiji posebno, u Jemenu…
Coppy paste, pa ko brže
Assadov krimen imao je i dodatke. “Vratio” je legalnim pozivom u pomoć Rusiju na veliku scenu, posebno Mediteran, oslonio se i na Iran, a zna se koja su oni pošast Zapadu na Istoku, posebno Izraelu, nije dao Erdoganu da naplati stare frustracije Stambola spram Damaska…
Onome ko je tamo, u regionu, proveo godine i kao novinar i kao diplomata tražeći uvijek odgovore na ključno pitanje “zašto” povodom informacija koje mu se nude, a prečesto faktografski krajnje dubioznih, može razumjeti lako: Pošteni odgovori na “zašto” bitno su drugačiji od onoga što nameću interesi moćnih i njihova pobjednička medijska dirigovana logika u širenju tih zaključaka – coppy paste, pa ko brže. Činjenice i fakti tu odavno nisu važni.
Zapad je sa saveznicima dosta dugo u Siriji i regionu održavao interesno partnerstvo sa tzv. Islamskom državom koja je nesmetano trgovala ne samo životima “neposlušnih” već i preko Turske ogromnim količinama sirijske nafte sa Koniko polja u Deir ez-Zoru i sa Polja Al-Shaer u Homsu. Priča je odavno očita i jadna za lidere demokracije u svijetu. Američka i danas sa partnerima islamistima “čuva ta polja od ISIL-a”, a za javnost vojno protiv njih (sic). Uz nebrojene sankcije Siriji koja “teroristički” želi da oslobodi svoju zemlju ne od neistomišljenika već od – terorista.
Strah malih
U mnogim pričama o tome već napisanim, današnja razvaljena Sirija, ali na nogama i sa svojom izabranom vlašću, pogođena u sjevernim dijelovima istom, krvavom i rijetko viđenom dramom, postala je žrtva i na način što ga je naslutio onaj mudri kafedžija iz Damaska na početku priče: Neprijatelj više ne igra, i ne treba ga čuvati, ni kada mu je najgore… Eno “opozicije” što je pod nadzorom Amerikanaca kako već pucaju na prve konvoje pomoći što dolaze u Siriju. Na drugoj strani, problem je u strahu malih – najgore kategorije u političkom društvu – da ne urade nešto što im veliki nije namignuo, dok se ne utvrdi interes ljudskosti, humanizma i (ne)prijateljstva.
A jad konkretne priče nije u tome da humanizam Don Corleonea više ne igra, već u tome da svijetom sve više vladaju mali. Cinizam je, evo, što kod nekih od tzv. velikih, interes da tu i tamo popuste u ime javnosti još živi.
Pa počeše da dopuštaju humanost makar na kašičicu. A Siriju poznajem, preživjet će.
