Ovo je priča o posljednjem stanaru jedne bivše austrougarske vile, koja bi mogla biti ukras grada, a postala je ruglo, opasno po život
Piše: Edina KAMENICA
Više od tri godine su prošle od dana u kojem sam prvi put ušla u dom Sarajlije Ive Ritera, a, sve ono što sam tada zatekla, čekalo me je i ovaj put. Soba u kojoj su me dočekali domaćini, Alma i Ivo, bila je i sada prepuna čarobnih, toplih sitnica od kojih naš obični, mali čovjek, živi. Na vitrinama i policama su ukrasne figure i predmeti raznih oblika, vrsta i boja, knjige u ćoškovima sobe, u velikim kartonskim kutijama, druge na stolu s čipkanim stoljnjakom, gdje su i novine izresci iz njih.
Soba je u tom sivom danu bila čudnovato obgrljena mrakom, pa je trebalo i svjetlo upaliti, a tek je podne bilo prošlo.
Eh, za te tri godine promijenili su se Alma i Ivo.
Naredili iseljenje čim primi rješenje
Lijepoj Almi su podočnjaci dublji, a Ivo još teže govori nego prije. I diše teže. No, duh mu se veseli ne da, a tek prije koji dan je otpušten iz bolnice, poslije operativnog zahvata na grlu. Još nije bio ni došao sebi, dva dana kasnije, 14. novembra, na vrata su mu pokucali s plavom, službenom kovertom, i rješenjem Službe za inspekcijske poslove Općine Novo Sarajevo.
– Sjećate li se, ovakvo rješenje su mi poslali i 2019. – napominje Ivo.
Iako ga svi molimo da šuti ili da s nama komunicira pišući, opire se tome.
– I tada su mi zabranili upotrebu ove stambene jedinice, kako se to zvanično kaže . I naredili iseljenje čim primim rješenje, jer je zgrada u kojoj živim ruševna – podsjeća Ivo.
I vtraži nešto po hrpi dokumenata, pa izvlači neki dopis:
– Evo, i 2008. godine je inspekcija zaključila da bih ja pod hitno, istog dana kada primim rješenje, morao izaći iz stana, jer će se urušiti zgrada. I tada su naredili da se oko zgrade postave žute trake. I to je sve što su učinili – Ivo zastaje, ne može više govoriti.
Ne može ni stajati. Ali sve nas smiruje rukom. Bit će dobro. Kašalj će začas proći.
Nudili im podrum, tuđe stanove
Nisu Riterovi izašli ni 2008., ni 2019.. A, kažu, neće izaći iz svoga doma ni ove godine. Sve dok ne dobiju čvrstu garanciju da neće na kraju završiti na ulici.
Dok se Ivo bori s dahom, Alma polako, birajući riječi, potvrđuje da su opštinari njima godinama ranije nudili neke stanove na korištenje.
– Ali, kakve? U jedan, kada smo ušli, podrumski, zastali smo, bez daha. Prozori su u tom sobičku bili na vrhu zida, mi ih ne bismo mogli ni dotaći. Nas dvoje stojimo, ne možemo vjerovati gdje su nas doveli. A službenik mirno objašnjava da je to dobro za nas. Iako i on i mi znamo gdje smo. Drugi put su nam htjeli dati stan na Vracama. Kažu, renoviran je. Mi uđemo, a baš sve u njemu razvaljeno. Nema parketa, banja bez ikakvih instalacija. Kad se moj muž raspitao, saznali smo da se oko tog stana vodio sudski postupak. Bivši vlasnici su ga na kraju i dobili natrag. Da smo pristali, pitanje je šta bi bilo s nama. A to je bio najbolji stan od svih koje su nam i poslije nudili – tvrdi Alma.
– Kada je Alma vidjela taj stan, samo je sjela, i počela plakati, jedva sam je zaustavio.Ona bi htjela zastati, ali ne može. Plakala je, plakala. Ne znam kako smo se ovdje živi vratili. I onda smo rekli, nigdje više ne idemo.Pa, neka se sve sruši – govori Ivo.
Ranom zorom zabrundale mašine
Nije se srušilo, mjeseci su prolazili, i godine. Činilo se, na Ritere su svi zaboravili. I ko zna do kada bi trajala ta tišina da nedavno, sedmog novembra, u blizini kuće u kojoj oni žive, već u šest sati ujutro, moćne mašine nisu zabrundale.
Dva dana kasnije na jednom portalu se pojavljuje plaćeni oglas, najavljujući u Ljubljanskoj 10 početak izgradnje luksuznog stambeno- poslovnog objekta. Sa 51 stanom, 72 garaže, 3 poslovna prostora. Sve na šest etaža iznad zemlje i tri ispod zemlje.
Prije tri godine, kada se tim dijelom grada pronio glas da će se na mjestu, gdje su do rata stajale tri prekrasne vile, a koje su u ratu uništene, graditi ogromno zdanje, inspekcija je, kao i sada, tražila iseljenje Riterovih zbog urušenosti objekta.
U Opštini Novo Sarajevo demantuju da slučaj Riter, odnosno, naredba o njihovom iseljenju, ima bilo kakve veze sa pomenutom izgradnjom.
– Želimo spriječiti, moguće je, i katastrofalan ishod ako bi se zgrada u kojoj Ivo živi srušila – objasnio je dr. Hasan Tanović, načelnik Opštine, u junu ove godine Ivi, i grupi komšija iz okolnih zgrada, koji su prvom čovjeku Opštine htjeli ukazati na neke, po njima, sporne stvari oko ove gradnje.
“Velikodušna” ponuda
I tada je Riter teško govorio, pa su komšije rekle načelniku kakve je stanove Ivi velikodušno nudio njegov prethodnik.
A šta mu nudi aktuelna opštinska vlast?
Samo četiri dana nakon naredbe o iseljenju, održava se hitna sjednica Općinskog vijeća Novo Sarajevo. Online, (kao da smo usred korone). Zaključak je bio da se porodici Riter dodijeli na privremeno korištenje, bez naknade, na jednu godinu, stan od 32 kvadrata na 20.-om spratu u Hrasnom, na Trgu heroja.
Sadašnji njihov stan ima 59 kvadrata, a koristili su, uz zvanično odobrenje, još 11 kvadrata.
Novosarajevski nezavisni vijećnik Srđan Srdić nam je tvrdio da su se neki vijećnici uključili u rad trosatne sjednice tek pet minuta uoči glasanja. Tako nije prošao njegov prijedlog po kojem bi Riterovim trebalo osigurati trajno rješenje.
Ne smijemo tu ni prenoćiti
No, Ivu najviše zanima otkud taj prijedlog kada je u rješenju Službe za inspekcijske poslove, koje mu je je uručeno, pisalo da su „u toku aktivnosti na pripremi odluke o dodjeli stana u ulici Behdžeta Mutevelića br. 17, koji je u potpunosti renoviran i uslovan za stanovanje.“
Visoki općinski funkcioner nam je u neformalnom razgovoru objasnio da je taj stan u Behdžeta Mutevelića na četvrtom spratu, u zgradi bez lifta, pa je zato odabran ovaj na Trgu heroja.
– A šta da nestane struje, kako bi se moji roditelji na 20. sprat popeli – pitala je Riterova kćerka Nataša.
Srdić skreće pažnju na spisak stanova koje Opština daje u zakup, a u vezi sa čime je prošlog decembra izašao javni oglas. Ti stanovi još nisu podijeljeni.
– Pogledajte, stan u Behdžeta Mutevelića na broju 17. se nalazi na tom spisku – kaže Srdić.
Nataša ističe da opštinari stalno ponavljaju kako stan dodjeljuju samo njenim roditeljima.
– A šta je sa mojim bratom i sa mnom? Niko ne vodi računa o tome da su zidovi u dijelu stana gdje spavamo toliko napukli da mi ne smijemo tu prenoćiti. Zato tu i ne živimo. Ali, svaki dan budem sa svojim roditeljima – tvrdi Nataša.
Ne znate vi kako je živjeti bez sina
Riterovi su, inače, imali još jednog sina. Bio je pripadnik specijalne jedinice bh. Armije.
I prije nekoliko dana Ivo nam, opet preturajući po onoj gomili novinskih isječaka, izvlači jedan koji je posvećen sinu i njegovim ratnim drugovima.
– Eto, uhvatilo ga poslije rata ono, kako se to kaže, PTSP i podiže ruku na sebe. Samo on zna kako mu je u duši bilo kad je tako uradio – šapuće otac.
I nastavlja: – Neki se čude kako me nije strah ovdje živjeti? Ja mislim, ne znate vi kako je živjeti bez moga sina, a ovo, ovo je ništa – govori Ivo.
Inače, Ivin otac, Josip Ritter rođen je 1898. godine u ukrajinskoj guberniji Žurovjev.
Ritterovi stigli iz Njemačke u Ukrajinu
Ivo objašnjava da je ono jedno T iz prezimena ukinuto iste godine kada je u našim krajevima zabranjeno držati koze.
Josipovi roditelji su u Žurovjev došli iz njemačkog Heidelberga, a između sebe su mjesto u kojem su nastavili život zvali Hindenburg. Ivo ne zna zašto je bilo tako. Napominje da je rijetko šta svoga oca pitao o njegovoj prošlosti, jer bi otac odmah promijenio boju lica, nerijetko bi i zaplakao.
Posljednji snimak svih Ritera na 50-godišnjici braka Ivinih roditeljaNjegovi baka i djed su imali šestero djece.Djeda su zvali i Joška, a u dokumentima mu piše Jozef. Baka se zvala Katarina.
– Znam kako je taj djed umro. O tome se pričalo u porodici. Sjeo je pod jedno drvo, bilo je to 1912,. godine, i umro. Bio je ranjen u rusko-bugarskom ratu, i u njemu je bila olovna kugla, koja mu je valjda šetala tijelom i na kraju došla glave. Navodno, otrovala ga. A tada su Germani u Ukrajini živjeli nekim izolovanim životom, (i ne samo tada,op.a.) u odnosu na ostalo stanovništvo- O svemu je odlučivala njihova zajednica, pa je ta zajednica baki ubrzo našla novog muža, kako bi joj lakše bilo brinuti se o djeci. Moga oca su, opet, odmah dali da radi kod nekog popa. ali njemu se nije kod njega svidjelo, pa ga je napustio. Pamtim da se jedina očeva sestra zvala Nataša, jedan brat Lucijan, drugi Adolf, a ostalima ne znam imena. Žao mi je što je negdje nestala slika svih njih u raznim vojničkim uniformama. Kako koja vojska naiđe, pokupi ih i obuče u svoju uniformu – kazuje Ivo.
Prijateljstvo dr. Beljakovim
To je i vrijeme Oktobarske revolucije.
– Otac mi je pričao da je bio i u kozacima, i da mu je prijatelj bio Semjon Buđoni, jedan od najvećih heroja bivšega SSSR-a, koji je bio posebno vezan za donski kraj i Crvenu konjicu, i 1. Konjičku armiju. Sve ono najslavnije što se veže za boljševike neodvojivo je od Buđonija, i njegove konjice. Eh, da mi je ranije bila sadašnja pamet, pa da sam više pričao s ocem o svemu tome – žao je Ivi.
Onda je Josip Ritter ranjen, a kao trag tog ranjavanja do smrti je nosio ožiljak na licu. Vojske su i dalje dolazile i odlazile, i kraj revolucije Ivinog oca zatiče među bjelogardejcima. Zato se i našao u dugoj koloni onih koji su tada bježali iz svoje domovine.
– Negdje, čini mi se, na Bosforu, otac se sprijateljio s doktorom Beljakovim, sinom carskog oficira. On ga je pozvao da idu za Jugoslaviju. Zajedno su došli na Mljet, gdje je doktor odmah počeo raditi svoj posao. Tu je rođena i njegova kćerka, čuvena glumica Tatjana Beljakov – kazuje Ivo.
Ivin otac je znao šusterski zanat, ali Mljet je već imao jednog šustera. I Josip se nekako krpio, sve dok se vlast nije sjetila da bi baš on mogao biti pogranični stražar u opštini.
Ivo još čuva potvrdu Narodnog odbora Općine Mljet izdatu 1954. godine o postavljenju njegovog oca na tu odgovornu dužnost, 1922. ili 1923. godine, ne sjeća se tačno.
Zašto odgovornu? U to vrijeme je bio široko rasprostranjen šverc duhanom, i glavni posao „Rusa“, kako su Josipa svi zvali, bio je da hvata te švercere .U stvari, svi su se bojali tog suvonjavog, hitrog čovjeka. Govorilo se, kada bi se on našao na cesti, „pazi,ide onaj Rus“.
U rodnom listu piše da je Hermann
Josip 1924. godine ženi Anu Đurović.
– Od ujaka su kao dar za vjenčanje dobili gramofon, kojeg još čuvam – kazuje nam-
Onda po hrpama po stolu traži i knjižicu o crnogorskom manastiru Ostrog.
– U njoj se govori o jednom Ivanu Đuroviću, koji se morao iseliti iz svoga kraja nakon 1878. godine i bitki koje su Crnogorci vodili protiv Turaka.U porodici niko ne zna tačno odakle Đurovići na Mljetu,(„odnekud od Nikšića“). Ali ja ovako računam – ko je moja majka tu rođena 1900. godine, onda bi njen otac, a moj djed, mogao biti upravo taj Ivan – smatra Ivo Riter.
Preci po majčinoj liniji su poslije, kao folksdojčeri, s Mljeta odselili u Vojvodinu, u mjesto Toža, u kojem Ivo nikad nije bio.
Odatle sele u Njemačku, gdje se Ivo i rodio, u Erfurtu, 14. augusta 1943. godine.
– U mome rodnom listu piše da mi je ime Hermann, a za oca piše da je bio vrtlar. Možda i stoga što je to grad u kojem su mnogi vrtlari, jer je jako puno cvijeća u njemu. No, moj otac je bio uvijek šuster. Išao je svaki dan u jednu od fabrika, išla je i majka. Cijeli grad je bio kao veliki radni logor, koji bi se, kada bi dolazilo Crveni krst, mijenjao u nešto sasvim suprotno, postajao bi na kratko vrijeme idilično mjesto, a po odlasku ovih iz Crvenog krsta, opet bi bio pakao – kazuje Ivo.
Dolazak u Sarajevo
Nakon pada fašističke Njemačke, Ritteri su mogli da biraju, da ostanu tu ili da idu za SSSR. Odabrali su Jugoslaviju, i, opet, Mljet.
– Nakon prekomande sestrinog muža u Sarajevo, svi dolazimo u ovaj grad. A bilo nas je, pored roditelja, tri brata i tri sestre. Sjećam se da smo prvo živjeli u jednoj sobi vile „Zora“. A u toj vili su živjeli i Glasovići, među njima i Zoran, koji će kasnije postati poznati rukometaš. Znam da mu je djed bio bogat čovjek, da je imao svoje izdavačko preduzeće, u kojem su štampani crtani romani, naša tada najveća razonoda. Živjeli smo i u ulici Čučkovoj, koju su poslije prozvali po braći Eškenazi, sad su je vratili na Čučkovu – priča Ivo.
I ne zaboravlja da je preseljenju u taj topli dom najviše doprinio otac dr. Zlatka Puvačića, poznatog epidemiologa.
– Sjećam se da je moja majka svaki mjesec na poštu nosila pare za kiriju, na ime Milice Japuldžić – kazuje Ivo.
Njegov otac je bio opet šuster, ovaj put u Kasarni maršal Tito, najbolji majstor, kojeg su tražili mnogi da im baš on napravi cipele. Bio rođen za to.
Otac je 52. puta bio udarnik
Kada je umro, ističe Ivo, ispratilo ga je do vječne kuće na Barama pola Sarajeva.
– Moji roditelji su bili dobri ljudi, ni sa kim nisu nikad došli na ružnu riječ. Ako šta kome ne bi pomogli, ne bi ni odmogli. Otac je 52 puta bio udarnik. Kada je pošao u penziju, htjeli su mu dati veći stan. A on je odbio, rekao je, ima onih kojima je potrebniji. Bilo mu je jako drago što smo Alma i ja kćerki dali ime Nataša, jer smo htjeli da ocu ispunimo želju zbog voljene sestre. Eh, kako ju je on samo nježno zvao, Nataaaaša. Odjednom bi iz njega ruski potekao, a nekad bi, samo što bi je zovnuo, odmah zajecao. Nije nam dao ni da pišemo u SSSR, da pokušamo naći nekog od njegove rodbine. Rekao je da on ne bi preživio taj susret. Jer, od odlaska iz Žurovjeva nije vidio nikog svoga – kazuje Ivo.
Napominje kako je jednom do njih nekako došla vijest da je Lucijan, očev brat, negdje, u Brčkom, ali nisu je mogli provjeriti.
– Puno godina poslije, kada sam već radio, išao sam u taj kraj, pitao za Lucijana. I naletim na čovjeka koji je poznavao nekog Lucijana Rittera, koji je tu nekada živio i negdje odselio – priča Ivo.
Rijedak preživjeli primjer ovog tipa gradnje
Naše oči skreću prema pukotinama stana u kojem Riteri žive od 1982. godine. Za taj su stan, uz dozvolu preduzeća Elektron u kojem je Ivo radio, zamijenili stančić na Otoci. Još devet stanara je bilo u toj austro-ugarskoj vili, sagrađenoj u stilu secesije, jednoj od brojnih koje su se tada nalazile u Kovačićima, i od kojih je danas sačuvano samo nekoliko.
Kada su u Zavodu za zaštitu kulturno- historijskog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo radili studijski prilog o arhitekturi i urbanizmu za posljednji regulacioni plan KS, naveli su da je u pitanju „rijedak preživjeli primjer ovog tipa gradnje na prostoru nekad poznatom po reprezentativnim gradskim vilama.“
Prema Zavodu, realna je prijetnja da propadanjem ove vile, propadnu i materijalni dokazi o kontinuitetu takvog prostornog identiteta Kovačića.
U posljednjem ratu vila je stradala, ali ne toliko da se nije mogla potpuno spasiti. I to vrlo jednostavno. Zakrpiti krov i ne dozvoliti da snijegovi i kiše proteklih decenija upadaju u ovo raskošno zdanje i da ga rastaču.
U Općini Novo Sarajevo svojevremeno su mi rekli kako su oni učinili što su mogli – uradili su elaborat i izvedbeni projekat rekonstrukcije. Ali Zavod za zaštitu spomenika nije htio na njega staviti potpis, „jer nije tretirana arhitektonska restauracija“.
Vlasnik vile umro u sobici
Prof. Arhitektonskog fakulteta dr. Vjekoslava Simčić-Sanković je ukazivala na nužnost spasavanja ovog neprocjenjivog graditeljskog blaga. Već je godinama u penziji. A vila sve više i više propada.
– Dok jedni na druge prebacuju nadležnosti, dok se papirima bave, nije se uspjelo sanirati ni makar najbitnije – kaže prof. Simčić-Sanković.
Ona je tragala i za izvornim vlasnikom ovog objekta. Saznala je da je to bio neki bogati čovjek koji je imao nekoliko sličnih zdanja. Sva su mu nacionalizovana poslije Drugog svjetskog rata. I on je kraj života dočekao u sobici.
Ivo tvrdi da je taj čovjek bio iz Goražda. I da su stanari vile sve do 1951. godine njemu, u Goražde, slali kiriju.
– Ovakav objekat više ne postoji u gradu. Neću da nagađam zašto je vila prepuštena nemilosti – govori prof. Simčić-Sanković.
Aktuelni Regulacioni plan KS zadržava ovo zdanje kao objekat “visoke arhitektonsko-ambijentalne vrijednosti.“
Šta to u stvarnosti znači?
Prije izvjesnog vremena sam o tome razgovarala s sadašnjim direktorom Zavoda za zaštitu spomenika KS dr. Borisom Traparom. On mi je skrenuo pažnju na to da je do 2017. godine učešće Zavoda bilo obavezno u izradi prostorno- planske dokumentacije, odnosno regulacionih planova. A od te godine, kada se briše odgovarajući član u Zakonu o prostornom planiranju, uslovi predviđeni separatima zaštite više nisu obavezni.
– Što se tiče pomenute lokacije u Kovačićima, poznato mi je da su vršene izmjene i dopune Regulacionog plana, a da li je neko učestvovao u ime našeg zavoda nije mi poznato, o tome je odlučivao prethodni direktor po vlastitom nahođenju – ističe dr. Trapara.
Izmjene Plana su moguće
I napominje da ako Zavod daje mišljenje van regulacionog plana onda direktno krši zakon, a samim tim snosi i posljedice.
– Bez obzira na to što nismo saglasni sa pojedinim intervencijama u prostoru, ne postoji pravni osnov da idemo protiv važećeg Regulacionog plana.U slučaju da ipak tako postupimo, takvo rješenje će promptno biti poništeno, a za Zavod slijedi kazna – upozorava dr. Trapara, dodajući da su izmjene RP moguće, te da se one pokreću preko Opštine.
– A u slučaju izgradnje novog objekta za izdavanje potrebnih dozvola potrebno je prethodno pribaviti i saglasnost komšija, pogotovo ako postoji direktni fizički kontakt između dvije zgrade – kaže dr. Trapara.
Napominje na kraju da se u Zavodu prikuplja dokumentacija o ovakvim slučajevima i da se namjerava od Vlade KS tražiti da vrati ranije izbrisani član.
Šta ako se zdanje u kojem žive Riteri uruši?
Opštinari su imali rješenje za to još 2019. godine. U elaboratu o istražnim radovima na konstrukciji ovog objekta, na kojem je potpis Građevinskog fakulteta UNSA, zaključeno je da je potrebna sanacija kompletne konstrukcije uz preporuku „da se izvrši razgradnja i ponovna izgradnja unutrašnjosti objekta, a da se sačuvaju vanjski zidovi“.
No, nije bilo para.
Ništa od obnove?!
Inače, ovakvi objekti se nalaze u registru sličnih kojima je potrebna sanacija ratnih šteta, te su oni u nadležnosti Ministarstva privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša KS.
Međutim, Arslan Dučić, vijećnik , kaže da je na posljednjoj hitnoj sjednici OV više puta ponovljeno da od obnove ovog zdanja nema ništa zbog prevelike njegove urušenosti.
Riterima je u međuvremenu rečeno da će u onom golubarniku na 20. spratu biti samo do marta, do kada bi, navodno, trebalo obnoviti neki stan u Grbavičkoj od pedesetak kvadrata koji je iznenada iskrsnuo kao spasonosno rješenje.
Ivo nema ništa protiv njega, ali je zatražio i pomoć advokata.
A iduće sedmice ide na radiologiju.Bitka koja ga tek čeka neuporediva je sa bilo čime.
