Naravno, značajno je što polako odlaze oni koji odlaze. Trebat će vremena da odu i svi njihovi zaljubljenici, namještenici, branitelji i interesno ucijenjeni. A promjena neće doći lako i brzo jer ni disharmonična pobjednička tzv.lijeva koalicija i njen “lider” nisu ni približno tim koji homogeno, projektno, čak i interesno garantuje obećane preporode
Svašta je padalo čovjeku na pamet u noći sa nedjelje na ponedjeljak prateći, prema CIK-u i posebno strankama, rezultate neposredno završenih izbora o tome, zapravo, ko smo, šta smo, kuda idemo i koga želimo na čelu raznih kolona kojima pripadamo.
U jednom času, sjećanje se vratilo i na staru, legendarnu izjavu Matije Gubeca (otkud baš njega, što onako završi): “Gospoda izgledaju velika samo dok narod kleči. USTANITE, pa ćete vidjeti kako su mali…”
I učinilo se, negdje oko ponoći, da je ustajanje počelo. Ne toliko po samim imenima onih koji su “otišli” i onih što dolaze, već po saznanju da se, evo kobajagi, nešto istinski mijenja. Polako ali, počelo je.
Tako se evo i neposredna budućnost SDA percipira kroz gubitničku sudbinu Izetbegovića lično. A “lider” vidno uznemiren i pomalo pogubljen pravdao se – “pobijedili smo ih devet, nije moglo svih jedanaest, SDA nije u padu nego u usponu…” Ipak, uz prve uvide u rezultate mimo “lidera”, i u politici može kao u pjesmi – I pad je let ! SDA hoće biti jača i u novom državnom i u novom federalnom parlamentu, a zna se, sa “prijateljima”, šta to znači. Kanton Sarajevo koji jeste posebno važan, ipak nije za BiH važaniji ni od parlamenta Federacije ni od parlamenta BiH. Izjava Matije Gubca, onako brutalno likvidiranog sa usijanom krunom na glavi, važila je za istinsko ustajanje neupitne većine glasača, a ne samo za neke.
Interesno – podaničko laganje
U kasnoj noći nedjelje na ponedjeljak, pokazalo se, ipak, da razloga za trijumf onih što su najavljivali konačnu pobjedu nad trojkom Izetbegović, Dodik, Čović i politikama što ih oni vode baš i nije utemljen. Što bi kazali realniji posmatrači – u naoko bizarnoj smo situaciji da zapravo nije ni bitno hoće li biti Dodik ili Trivić, Komšić ili Krišto (od devet sati u ponedjeljak ujutro opet je prema CIK-u Komšić “pretrčao” Borjanu Krišto koja je sa Čovićem samo koji sat ranije već proslavila pobjedu) vjerujući tek onim prebrojanim pedest i kusur procenata od prispjelih glasačkih listića.
Brutalnim interesima kreirana istorija se, evo, ne mijenja baš tako lako i tako brzo kao što naivni vjeruju: Samo u Kantonu Sarajevo SDA neće biti vodeća stranka, ali hoće “gore”, pa otud i pitanje – je li baš gotovo sa mukama koje smo uglavnom šuteći trpili i interesno-podanički se lagali sve ove godine sa Dodikom, Čovićem i Izetbegovićem. I da li je doista iznenadno a precizno i oštro, pomalo prijeteće a uvijeno kao optimistično, saopštenje visokog predstavnika Cristiana Schmidta, kako je to pročitano uz prve najave, da odoše evo i Izetbegović, i Dodik i nedavno kobajagi samovljno Čović. A kao usput, šta znači i hitro saopštenje iz kancelarije EU u BiH kako su odluku visokog predstavnika o izmjenama Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH “primili k znanju, a da je to bila odluka isključivo visokog predstavnika…” Ma koliko Schmidt, u planu reformisanja samo Ustava Federacije, ( na promjene Ustava BiH nema ni pravo) kazao: Uvode se mehanizmi za deblokadu i strogo utvrđeni rokovi, mnoge su procedure pojednostavljene, rokovi precizni a postoje i posljedice za ignoriranje ovih rokova…
Dakle, kako ojačati Dayton zloupotrebljavan od “lidera” na svakom koraku od početka? Šta sada sa formalnim promjenama? Šta sa svom onom gorkom realnošću i svekolikom političkom kaljužom u njoj koju su šampionski gradili i održavali sada poneki od ovih odlazećih, uz druge ostajuće, ostavljajući iza sebe nebrojene dojučerašnje podanike čvrsto ugrađene u projekat izgrađivanja jada što ga većina živi? Konačno, jesu li oni što su zamijenili odlazeće “lidere” – kako ih promoviraše sa ushitom ovi ostajući predstavnici međunarodne zajednice – spremni, kapacitirani i snažni da okrenu tužnu bh priču u drugom pravcu?
Ukratko, da li bi Predsjedništvo BiH u novom sazivu i sa postojećim Ustavom de facto podijeljene BiH doista bilo toliko drugačije po “sudbinu” države pukim odlaskom Izetbegovića, a uz slatkorječivog “spasioca” Bećirevića, istog Komšića i kobajagi bez Dodika koji evo ostaje kao sjena nad svakom riječju i gestom formalne zamjene Željke Cvijanović? A nad svima njima se u novom Parlamentu BiH, prema podacima CIK-a u ponedjeljak iza 9,00 h ujutru i 62 posto obrađenih listića, šepuri SDA sa 24,87 posto glasova, SNSD sa 42,44 iz RS-a, koalicije oko HDZ sa 18, 43 naspram jedinog SDP-a sa više od deset posto, odnosno 12,42 posto postignutih na glasačkim mjestima za Parlament BiH. Uostalom, da li je doista dosadašnje brutalno urušavanje bh države i još više društva moguće zaustaviti makar i potpunim prihvatanjem Schmidtovog novog “paketa funkcionalnosti” ograničenog samo na ustavno šizoidno uređenu Federaciju BiH, uz nedirnutu udžebički precizno, državotvorno skockanu Republiku Srpsku. Što bi kazao Dodik: “Ne znam šta je Schmidt nametnuo, znam da se ne odnosi na RS i to je za nas inostranstvo.” Tačka.
Naravno, značajno je što polako odlaze oni koji odlaze. Trebat će vremena da odu i svi njihovi zaljubljenici, namještenici, branitelji i interesno ucijenjeni. A promjena neće doći lako i brzo jer ni disharmonična pobjednička tzv.lijeva koalicija i njen “lider” nisu ni približno tim koji homogeno, projektno, čak i interesno garantuje obećane preporode poput onoga što, recimo, kaže Fahrudin Radončić: “Siguran sam da ćemo imati bolju BiH koja startuje od sutra…” Ja, i, kazao bi Bakir evo i uz Fahrin neulazak u Parlament, prema podacima od jutros, u ponedjeljak.
Mimo svega ovoga, bez obzira na procente, prema BiH ostaju i razlozi za iste igre tragom “srpskog sveta” i RS-a, a na svoj način, imat ćemo i nastavak politike zaoštravanja odnosa između Zagreba i Sarajeva u staroj priči o Komšiću i “nejednakosti Hrvata u BiH”.
Tresla se gora…
Konačno, nova Schmidtova akcija promjene Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH – uz svu jasnoću nauma, obećanja, nedvosmislenosti na terenu na koji se priča odnosi, dakle isključivo na Federaciju BiH ne dirajući u Republiku Srpsku – traži odgovor na nekoliko pitanja:
Prvo, da li ova bezmalo jedina suštinska izborna promjena u ustavno rascjepkanoj Federaciji (“koalicioni” Bećirović umjesto “kompaktnog” Izetbegovića) sa de facto istim strateškim planovima u vrhovima “državotvorno” konstruisane Republike Srpske, može pobijediti snage i projekte koji su trideset godina razarali državu Bosnu i Hercegovinu i, još gore, njeno nekada kompaktno društvo.
Drugo, da li je na ovim izborima pristiglo dovoljno novih ljudi koji imaju snage, znanja i volje, da povedu, artikulišu i usmjere većinu degradiranog stanovništva Bosne i Hercegovine ka novim horizontima. Prema podacima o pobjedama i porazima – teško.
Treće, do kada će međunarodna zajednica – u skladu sa svojim vidljivo i očekivano jednostranim, vlastitim interesima – uporno podržavati godinama postojeći status quo sa sve pogubnijim posljedicama, navodno ne uviđajući da ustavni koncept sazdan na mirovnom sporazumu proisteklom iz druge situacije naprosto ne može da funkcionira: Na polovini države je institucionalno izgrađena država, na drugoj polovici dirigovani sistemski haos. Uz novi obećanje kako će se taj haos ubuduiće morati da odvija neupitno i energično. Ovo jeste pomalo karikaturalno kazano, ali je ta karikaturalnost izvjesno naivnija od karikaturalnosti plana kako postojeći haos učiniti “efikasnijim” i bez postojećih opstrukcija i podmetanja u svemu tome. A te opstrukcije su projekat a ne slučaj, kao što je i dominantni cilj spram drugoga – poraziti ga, a ne sa njim graditi sretniju budućnost za sve.
Otud, eto i gorkog osjećanja: Tresla se gora, rodio nastavak istog, pa još “desnije” i gore. Baš u korak sa otvorenim interesnim nakanama većine u “demokratskom svijetu”.
