/

ZVIJEZDA EUROPRAJDA: Veći je problem zastava BiH nego što sam gay

Mediji su ga nazvali pobjednikom Europrajda zbog pažnje koju je izazvao. Zoran Ivan Velimir Mitrović, rođen u Travniku, nastanjen u Beogradu, pojavio se sa kokardom, jaknom Crvene Zvezde i zastavom BiH, koju, kaže, drži na svom balkonu na Zvezdari. U razgovoru za Interview otvorio je dušu

Razgovarala: Sanela KARAICA

I pravo je zadovoljstvo razgovarati sa Mitrovićem. Jer je spreman i zna pričati o svemu. I otvoreno govorio. O prijetnjama nakon parade, djetinjstvu uz strogog oca, koji ga je smjestio u ludnicu kada je izrazio želju da posjeti rodni grad, o tome kako je biti gay u Beogradu… Za sebe kaže da voli da provocira i da je Bosanac bez dlake na jeziku.

Interview: Svojom pojavom obilježili ste Europrajd u Beogradu. Izazvali ste brojne reakcije zbog kokarde, zastave BiH i dukserice sa grbom Crvene zvezde. Čemu sve to?

Mitrović: Ljudi ne shvataju konceptualnu umjetnost. To ih iritira.  Zamislite jedan Srbin, kao što jesam, Titov pionir, Jugosloven, a nadasve građanin Bosne i Hercegovine. Travnički humor je specifičan. Ma, kakav četnik. Dobio sam pozivne reakcije iz rodnog Travnika, a ovdje me zovu veleizdajnikom. Pederom koji maše bosanskom zastavom. Mnogo sam prijetnji dobio na Twitteru. Ja ih i ne čitam. Javljaju mi prijatelji. Napadnut sam i ispred zgrade. Intervenisala je policija. Ja volim da provociram. I ta kokarda, to je provokacija. Volim da provociram one koji nemaju blage veze ni o čemu. A nisam ni navijač. Kupio sam duks jer mi bilo hladno. I da, kokarda je francuska riječ, označava amblem, oznaku države, a po meni je država bila ono u vrijeme 1939-41, Kraljevina Jugoslavija. Kokarda je upravo zbog kralja Aleksandra. Što se tiče zastave, ona se inače vijori na mom balkonu. Nosim i srebrna dva krsta, svetog Nikole kod Makarske, iz Baškog Polja i moj najdraži ljiljan sa Baščaršije. To me čuva. Ja njega kad vidim, puno mi je srce.

Dosta smo plakali, sada neka plaču zbog nas

Interview: Koliko je važno održavanje parade?

Mitrović: Ja sam i prošle godine bio na paradi, a znate zbog koga. Zbog djece u školi koju prebijaju zbog seksualne orijentacije. Kada se sebe sjetim u bijeljinskoj gimnaziji. Pljuvali su me. Horor. U Parizu ili Amsterdamu bude po tri-četiri miliona ljudi. To znači žurku. Veselje. Zamislite u toj masi u Beogradu bilo je Japanaca, iz Malezije sam upoznao ženu, iz Indije. Očekivali su žurku a vidjeli prestravljena lica. Grozno. Kakva je to slika. Pri tome, istog dana bila je formula 1 u Beogradu, vojna parada, gay parada. Totalna ludnica.

Interview: Ostavljate dojam sretnog čovjeka. Na svim fotografijama na društvenim mrežama uvijek ste nasmijani.

Mitrović: Živim u svom filmu. Ljudi su ljubomorni na nas jer uživamo u životu. Smijehom se čovjek treba boriti protiv svega. Pozitivnom energijom. Dosta smo mi plakali. Sada treba drugi da plaču zbog nas. Na paradi se desilo i nešto dobro lijepo. Našao sam novog dečka. On je iz Danske. Ima dugu plavu kosu kao Viking. Živi u Beogradu. Znali smo se od ranije ali smo se smuvali sada. Nešto lijepo u svemu tužnom.

Interview: Kako je biti gay u Beogradu?

Mitrović: Prije 20 godina je bilo savršeno. Ja sam živio u Parizu. Tamo možete ići goli ulicom, niko vas ne gleda. U Berlinu se možete obući u magarca, niko vas neće pogledati. A ovdje. Ovo je jedna velekasaba. To je strašno. Beograd vam je stjecište dva miliona nervoznih ljudi. Ja ovdje ne vozim kola. Idem pješke. Velegrad, metropola. Beograd je nekada to bio. Više ne. Ovdje se svi mrze. Ujutru svakog drugog, a od podneva i sami sebe. Takva je atmosfera. Ja se trudim da barem sa komšijama budem okej.

U Travniku sam ostavio srce svoje

 Interview: Predstavljate se raznim imenima, Zoran, Ivan, Velimir, Mitrović?

Mitrović: Može i Sabahudin. Znači isto što i Zoran. Zvanično ime mi je Zoran Mitrović, kršteno Jovan, odnosno Ivan. Velimir je mamino prezime, s Kupresa, a Mitrović očevo iz Svinjarevca kod Bijeljine.

Interview: Kažete da ste živjeli u Travniku?

Mitrović: Da, do sredine aprila 1992. godine. Najljepši dio života mi je bio taj u Travniku. Otac je bio vojno lice. Otišli smo u Bijeljinu, nakon toga u Požarevac. U Beogradu sam od početka studija 1998. godine. Deset godina radio sam u Alžiru. Alžirci su tako divan i dobrodušan narod, nema zajedljivosti, osjetite poštovanje. I oni su prošli pakao sa Francuzima. Travnik je imao najbolju osnovnu školu. Odlične profesore. Mi smo i na likovnom strahovali. Kakva je to škola bila. Harmoniku mi je predavala čuvena Edina Hadžiselimović. O njoj treba da se priča u Travniku. Ona je u Danskoj završila četiri fakulteta. Poslala mi je e-mail 2005. godine i pitala jesam li to zaista ja. Preplakao sam cijelu noć.

Mitrović: . Želim vratiti i stan u Travniku, i tamo ću biti u penziji. Inšallah

Interview: Posjećujete li rodni grad?

Mitrović: Nisam bio desetak godina. Zbog posla u Alžiru, a onda je došla korona. Planiram uskoro otići. Zbog nekog svog mira. Želja mi je da nađem dedin grob, postavim ploču. Znam da je na Šarića Brdu. Kada smo bježali iz Travnika aprila 1992. godine, deda je ostao. Otac je rekao da moramo ići, ali deda nije želio. Rekao je da je cijeli život bio Jugosloven i da će tako umrijeti. Kada je 24. februara počeo rat u Ukrajini vratile su mi se ratne traume. Više se sjećam šta je bilo tada nego šta sam radio jučer.  Želim vratiti i stan u Travniku, i tamo ću biti u penziji. Inšallah. To bi bilo idealno.

Interview: Uprkos svemu, vezani ste za BiH.

Mitrović: Prvi put sam se usudio ukucati u google „Travnik“ kada sam živio u Parizu. Završio sam u Beogradu studij francuskog jezika i književnosti, i nakon toga sam nekoliko godina živio u Francuskoj. E, tamo mi je proradila nostalgija. Jer svugdje ste stranac. Nažalost, stranac sam i u domovini. Ostao sam u kontaktu sa svim drugarima iz razreda. Žive u Berlinu, Melburnu, Oslu, ali i u Sarajevu. Svi su uspjeli u životu. Beogradu ne dugujem ni koliko crno ispod nokta. Duguju oni meni jer sam izgubio živce.

Interview: A gdje Vam je domovina?

Mitrović: Bosna i Hercegovina. Nakon svih ovih 30 punih godina. Znate kako su me u Alžiru zvali. Kada im kažem na aerodromu: „Selam alejkum“, oni meni odgovaraju sa: „Alejkumu selam mesju (fr. monsieur) ambasador. Zvali su me ambasadorom BiH, a tamo i nemamo ambasadu. U zemlji koja je prva pritekla u pomoć 92. godine. Znate, 1994. godine uhvatio sam u Bijeljini signal sarajevske televizije i gledao takmičenje za pjesmu Eurovizije. Nikada taj petominutni aplauz neću zaboraviti. Alma Čardžić i Dejan Lazarević. Fenomenalno. Uvijek mi zbog te pjesme naviru suze.

Interview: Kakav je bio prvi susret sa Travnikom nakon rata?

Mitrović: Moj tata je bio vojno lice i on je meni zabranjivao da ikada više odem u Travnik. Znate gdje me je zatvorio kada sam krenuo prvi put u Travnik 2006. godine. U ludnicu na mjesec dana. Ne zato što sam peder, nego što sam krenuo u Travnik. To je mene očeličilo.  Onda sam u maju 2012. godine sjeo na autobus Beograd – Travnik, u dva popodne i stigao navečer. Madre mia i svi sveti. Tamo isti grad. Idem dole i pored biste Ive Andrića spuštam stvari. Prilaze mi dvojica i na englskom pitaju jesam li se izgubio. Kako izgubljen. U svom gradu nakon punih 20 godina. I tu na trotoaru se isplačem, a onda odemo u kafanu. Nakon nekoliko dana u Travniku odem u Sarajevo. Da vidim moju raju koja tamo žive. Smjestio sam se jedan hotel u Ulici Put mladih muslimana. Učinilo mi se na internetu da je okej. Odozgo se spustim do kafića “Tito” iza Zemaljskog muzeja, da se nađem sa Aidom, Harisom, Vesnom… Iz obdaništa se znamo. Bilo me je sramota pogledati ih jer su moji pucali po Sarajevu. Znate kakvi su to psihičko psihološki lomovi. Zamislite, ti koji su pucali po djeci Sarajeva šetaju i dalje ovuda. Kako mogu živjeti sami sa sobom. Počnem tu plakati, a prijatelji kažu: „Daj Zoka, pa nisi ti pucao“. Uđemo u kafić i dobitak! Konobarica na mene prospe pet punih flaša piva.

“Sinko, ne daj, bolan, na sebe”

Interview: Niste poslušali oca?

Mitrović: Tata je bio jako strog. Baš strog. Vojno lice. Mlatio me vojnim opasačem. Uvijek je govorio, a vidim bio je u pravu, govorio je: „Začepi ta j…na usta“. A ja, ne da mi đavo mira. Ja sam na Velimire, na babu Anđeliju. S mojim tatom nije pričala 40 godina. Govorila mi je:  „Sinko, ne daj, bolan, na sebe“. Kakva je ona sila bila. Živjela je 93. godine. Deke ambasadorke je prala na ruke. Možeš imati milijarde, avione, kamione, ali džaba kad ti srece lupa tamo gdje te vuče. Mene za Travnikom. Ja sam Bosanac bez dlake na jeziku. Mene se familija odrekla davno. Znate kako mi je to bitno, kao lanjski snijeg na Vlašiću ili Alpima. Nijedan sms mi nisu poslali dok sam bio u Alžiru da vide jesam li živ. Osim rođene sestre i mame.  Znate, i ja sam vjernik. Ali meni ne treba svećenik. Meni je dovoljno da dodirnem crkvu ili džamiju, ili bilo koje sveto mjesto, i osjetim višu silu. Ima Boga, ima više sile, ubijeđen sam da ima.

Nismo glupi, nego ubijeni u pojam

Interview: Pratite li političku situaciju?

Mitrović: To mene interesuje. To ko s kim spava, to je potpuno lična stvar. BiH je država sa tri glave. Troglava aždaja ne može da funkcioniše. Ja sam ovdje na Zvezdari. Prije nekoliko dana šetam i vidim ogroman bilbord na kojem je „Do-Dik“, ja ga tako zovem. Njegova ona glavetina. I piše „Ja volim Srpsku“. On voli svoje dupe. Sve na principu zavadi pa vladaj. Njima je u cilju da nas potpuno podijele. BiH mora po svaku cijenu ostati netaknuta, multietnička i građanska. Mi živimo u mitologiji. Francuzi ne mogu vjerovati kada im pričam da Srbija slavi izgubljenu bitku 1389. godine. Ljudi se smiju. Ja sam četiri godine u Parizu spremao samo diplomski. Ovi ne znaju ni prostoproširenu rečenicu napraviti..

Interview: Šta je rješenje?

Mitrović: Prvo mora neko iz Beograda doći da klekne ispred Vječne vatre, kao Willy Brandt u Varšavi 1970. Zbog djece Sarajeva, koji nisu bili samo ni Bošnjaci, ni Hrvati.. Bili su djeca. Ovdje je sve laž, prevara, od naslova u novinama do svega ostalog. Vučić je odlikovao prije neki dan Viktora Orbana, čovjeka koji drži u kabinetu kartu velike Mađarske. To što rade…Trideset godina je prošlo od 92. Mi se i dalje vrtimo u istom blatu.  Devedesetih se cijeli ovaj region vratio u Srednji vijek i od tada se kuhamo u govnima. Ispred nas su otišli Moldavija, Albanija… Po svemu. Smatram da, generalno, nismo glupi. Mi smo ubijeni u pojam. Evo, u Beogradu ne možete kupiti mlijeko. Cijene strašno porasle. I svi idemo naokolo kao ovce i govorimo “bee”. Ovdje je sve prevara. Što bi Ćiro Blažević rekao: „Jebo lud zbunjenog“. On mi je legenda. Jedan od genijalaca iz Travnika. Ipak, najveći od najvećih je Ivo Andrić.

 

Prethodna vijest

Institutions in Republika Srpska have been illegally charging participation fees for secondary schools for years

Naredna vijest

Otpremnine „pojele“ više od 31 milion KM, a ponovo se zapošljavaju partijski kadrovi