Samira Hurem, trenerica i selektorica najboljih nogometašica u BiH sjeća se svojih početaka, teškog puta zbog kojega se i danas naježi, tapšanja po ramenu, podrške koje je čekala desetljećima, nadajući joj se dok su trenirale u prašini, na livadi. Danas vodi najtrofejniji bh. sportski klub SFK 2000 Sarajevo, reprezentaciju i kaže – sve je puno bolje, ali je umorna od čestitanja
Razgovarala: Senka KURT
Odrastala je na Alipašinom polju u Sarajevu, naselju koje početkom osamdesetih nije trpilo slabiće i koje je pred kraj izgradnje, s blokovima nebodera između kojih su livade.
Društvo joj prave trojica braće, ona je u sredini. Kako kaže, ni razmažena, ni previše hrabra. Taman da zauzme mjesto kad braća razbace 2 na 2.
– Ja do tada nisam ni dotakla loptu. Braći je falio igrač, pa me stave no go. I tako je krenulo. Već tada se vidjelo da sam rođena za sport. Jedina djevojčica na Alipašinu, koja ganja loptu.
Tako počinje životna, sportska priča Samire Hurem, nekadašnje jugoslovenske reprezentativke u nogometu, današnje glavne trenerice SFK 2000 Sarajevo, najuspješnijeg sportskog kluba, selektorice Ženske nogometne reprezentacije BiH.
I unatoč razumijevanju roditelja, nije bilo lako. Djevojčica, pa nogomet. I kratka kosa i dječačka moda.
Uvjerena sam da žene mogu sve
– Mama je bila učiteljica, pa je i nas četvero raspoređivala kao u razredu. Obaveze su se morale izvršiti, kućni poslovi rasporediti. Znao se red, poštovala se i moja želja da igram nogomet. Roditeljima sve u redu, ali okolini baš i ne. Za mene je sve to bilo druženje, igra, ali kad sam početkom osamdesetih došla u jedini ženski nogometni klub Željezničar, sve je postalo drugačije – priča nam Samira.
Srele smo se na dan kad je krenula u Zenicu na okupljanje ženske reprezentacije, a uoči meča u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2023. protiv ekipe Azerbejdžana. Te i koji dan nakon vijesti da su nogometašice SFK 2000 Sarajevo prošle u drugi krug kvalifikacija za Ligu prvaka.
Lijepe vijesti zato zaslužuju i sjećanja. Pa i neka koja nisu baš bila tako lijepa.
– U školi me je bilo stid reći da igram nogomet. I sad kad se sjetim, naježim se. Nisam odustajala, nisam pristajala ni na prijedloge da me roditelji prebace na drugi sport. Otac je bio ponosan na mene i majka. Ali, znate kakve su naše okoline. Bila sam odlična učenica, svi su bili uvjereni da ću biti i doktorica, ciljala sam prema medicini, upisala medicinu. Mogu reći i da sam uspješno skrivala da treniram. Sve dok nisam dobila dobila poziv za jugoslovensku reprezentaciju. Objavljeno je u novinama i tako je krenulo. Kolege iz razreda bili su oduševljene, a kolegice… Prihvatale su to polako, kad su vidjele da ne odustajem, da stremim ka vrhunskim sportistima, da nisam ni po čemu drugačija – sjeća se Samira.
Pitamo je da s današnje distance komentira zašto je to tako, Hurem bez razmišljanja kaže da je uzrok položaj žena, u našem društvu, državi.
– Nama, ženama je od rođenja trebao biti predodređen put, koji ima i pouku da nismo sposobne za sve. Upravo to je i bio moj motiv, zbog toga sam se i najviše borila, ostala u ženskom nogometu. Taj “preodređeni put” me i najviše motiviše. Jer sam uvjerena da žene mogu sve. I to znam iz svog i iskustva drugih žena. Ja nisam sama ništa napravila. Puno je djevojčica, djevojaka, odraslih žena koračalo sa mnom. I njihovih roditelja – dodaje.
Kaže da i danas ima nepravdi prema djevojčicama, ženama, ali puno manje.
– Čini mi se da ima puno, puno poštovanja prema djevojčicama koje danas igraju treniraju ili igraju nogomet. Ali, opet ću reći, iza toga stoji puno truda, rada, stresa. Ja sam davno, davno shvatila – moramo imati dobre rezultate, moramo biti najbolje da bi bile priznate u ovom društvu. Evo mi iz SFK 2000 Sarajevo smo prvakinje BiH već 20 godina. I zbog toga nas i priznaju – kaže.
Ali nije to baš univerzalno mišljenje. Tako je nedavno, kaže, jedan psiholog izjavio da žene u posljednje vrijeme postižu rezultate jer navodno, tako kaže on, nemaju jaku konkurenciju.
– Bila sam u nevjerici. To je podcjenjivanje, ne samo nas u BiH, nego i u svijetu. Mi imamo u Nogometnom savezu iste uvjete kao i ostale ekipe, imamo podršku, ali ne radimo svi isto. Mi radimo 24 sata, imamo planove, razvijamo se, gledamo da ovo bude najbolji evropski tim – kaže.
I obećava da neće odustati dok nogometašice ne dobiju položaj kakav stvarno zaslužuju.
– Daleko smo odmakle od početaka, kad smo trenirale u parkovima, tjerali su nas s terena, preskakale smo ograde dok nas ne otjeraju, trčale po prašini, kuhale same sebi na pripremama. No, nama je bilo bitno da smo zajedno, da nam vjeruju, da vjerujemo jedne drugima. Prije više od 20 godina, kad smo imale samo jednu loptu, rekla sam, bit ćemo najbolje. I tako je bilo. Pozicionirale smo se rezultatima. Najprije kad je SFK 2000 došao u FK Sarajevo, to je bila naša najbolja odluka. U FK Sarajevo su imali viziju za nas, podršku, pogotovo sad kad klub vodi Ismir Mirvić. Ali, bila su vremena kad smo bile dobre Evropi, prolazile takmičenja, pobjeđivali, a nisu nas prihvatali ovdje. Dočekali smo Mirvića, lidera, koji zna da je prihvatanje ženskog kolektiva odličan potez – kaže Hurem.
Sjeća se kako je bilo u reprezentaciji bivše Jugoslavije. Imaš na raspolaganju sve što je potrebno vrhunskom sportisti.
– I kad je oformljena reprezentacija u BiH, opet sam tu bila prva. Nismo imali mnogo, ali je Nogometni savez prihvatio da se žene takmiče. A onda su nas rezultati vodili dalje. Pa, možete li zamisliti da je neki muški klub 20 godina prvak države? Da je poput nas iz SFK 2000 Sarajevo oborio sve rekorde? Zamislite, kakvu bi oni imali podršku! A mi i dalje šaljemo molbe – ističe Hurem.
Na gotovo najčešće pitanje kako je moguće da nogometašice postižu mnogo bolje rezultate od kolega, izvrsno plaćenih, koji igraju u vrhunskim klubovima, Hurem ima jednostavno objašnjenje:
– Možda je opet u pitanju ta prošlost, mi smo se borili za ovo što danas imamo, da se naša igra, naš trud shvate ozbiljno. Ništa nam nije servirano. Mi eto igramo sa Azerbejdžanom 6. septembra. Nadamo se pobjedi i idemo u baraž. To se nikad u historiji ženskog nogometa nije desilo. I danas imamo najbolje uslove, nama se ne može dogoditi da, poput naših kolegica odbojkašica spavamo u podrumu. Ali, mi ne zarađujemo kao muškarci, nemamo u javnosti takvo poštovanje – kaže.
Pa na ne baš pristojno pitanje odgovara:
– Moje kolege selektori zarađuju najmanje 20 puta više. Ja vodim dva tima. Dakle, ogromna je razlika. A radimo isti posao. Istina je da muški nogomet zarađuje više i time se brane. Mi pokušavamo reći i da je SFK 2000 Sarajevo lider, brand, neko kome Evropa vjeruje. Mi smo 10 godina zaredom bili domaćini Lige šampiona UEFA. Sve je to uspjeh. Kojeg treba priznati ovo društvo – ističe.
Ne mogu stalno zahvaljivati na podršci
U Azerbejdžanu kaže imaju sve osigurano.
– Naše je da izađemo na teren i pobijedimo. Nama bi značio baraž, jer je tim mlad i naredne četiri godine taj tim sazrijeva. Totalno bi se promijenio odnos ako bi se mi plasirali u baraž. Mi se ne želimo prepustiti, želimo doći do Svjetskog, a onda ide i veća podrška, nadamo se – kaže Hurem.
I svakodnevno radi na dva kolosjeka – u SFK 2000 Sarajevo i reprezentaciji. I kad spava, kaže, mota u glavi. Priznaje da prebrzo živi, da osjeća umor. Ne samo od borbe nego i od aplauza.
– Ne mogu ja aplaudirati i stalno se zahvaljivati na podršci kad je to nedovoljno za ovo što postižemo i što želimo dalje. Jeste bolje nego što je bilo, ali za naše ambicije i ciljeve nije. Vidjeli ste lekciju koju je održao Velibor Pudar, Lanin otac. Nama treba podrška dok radimo. Kad osvojimo medalju, dođi, slavićemo. Ali ne dajte da se patimo dok grabimo prema medalji – kaže.
Svi je, baš kao i mi, pitaju, po čemu se ženski nogomet razlikuje od muškog, a Hurem uvijek ima isti odgovor – samo u fizičkom smislu. Tvrdi da žene igraju ljepše, da nisu grube. Ističe kako u svijetu na utakmice ženskih ekipa dolazi i do 100.000 gledatelja.
Kaže kako je nemoguća, a i gotovo bespotrebna utakmica između ženske i muške ekipe.
– Ja bih igrala da ih pobjedimo, dokažemo. Ali, ne treba. Svako ima svoje – dodaje pola u šali.
Sve, kaže na kraju, radi zbog onih koje su već postigle uspjeh, ali i djevojčica koje tek sad upoznaju čari nogometa.
– Ženski fudbal se promijenio. Promijenio se i odnos okoline prema nama. Ponajprije zbog rezultata SFK 2000 Sarajevo. Pogotovo kad imamo važne utakmice. Imamo podršku većine roditelja. I današnje nogometašice su drugačije – samouvjerene, mlade žene, moderne. One su vrlo popularne jer se bave upravo ovim sportom. Uživam u toj energiji, njihovoj ljubavi prema fudbalu, njihov stav. To je nešto nevjerovatno – iskreno govori Hurem.
Baš u ime te energije, ljubavi prema fudbalu, novog stava prema nogometašicama, ali i želje za novim uspjesima, Samira Hurem ide dalje.
