U i oko Srebrenica bilo je mnogo planova i projekata, ali… Od nekadašnje najrazvijenije lokalne zajednice u BiH ostao je trag u sjećanju. Mladi kupuju kartu u jednom smjeru i odlaze, ljekovita voda Guber otiče u kanalizaciju, fabrike se zatvaraju, ljudi ostaju bez posla, a opštinske vlasti svađaju
Piše: Edin SKOKIĆ
Srebrenica je prije početka agresije na našu zemlju bila na dobrom glasu u čitavoj bivšoj Jugoslaviji.
S ponosom se pričalo kako je riječ o općtini koja je među tri najrazvijenije u Bosni i Hercegovini, a među deset u bivšoj zajedničkoj domovini.
Svi će vam danas reći, neki oprezno, neki sa sjetom u glasu, neki iskreno, a drugi opet s hladnim odmakom da nije bilo podjela, jasnih, oštrih ni po etničkom, religijskom, socijalnom, bilo kojem osnovu.
O ovom zadnjem najviše danas govorimo, jer baš ta predratna, neki će reći i zlatna vremena socijalizma i samoupravljanja, svima su davale osjećaj sigurnosti i blagostanja.
Možda u Srebrenici, malenom gradiću od 37.000 stanovnika posebno. Tamo je trećina stanovništva bila zaposlena, mnogo njih je budžet dopunjavalo radeći i na svojim njivama.
U ta vremena iz Srebrenice put velikih centara kreću mladi ljudi na studije, osamdesete godine bilježe nagli privredni razvoj, otvaraju se fabrike, radi punom parom.
Zlatna, pa tragična vremena
U Potočarima, jednom od najtužnijih mjesta u svijetu nakon Drugog svjetskog rata raste moćna industrijska zona. Tu su Cinkara, Feros, fabrika betonskih elemenata, Fabrika akumulatora koja je čak 95 posto proizvodnje izvozila u inostranstvo, preduzeće za transport i prijevoz putnika „Srebrenica prevoz expres remont transport“, pa Banja Guber, lječilište, turizam, hoteli… Iz svih se krajeva baš u Srebrenicu dolazilo po čuvenu vodu koja je još 1956. proglašena lijekom.
A onda su za ovaj gradić na istoku Bosne počela krvava povijest. One podjele s početka teksta završile su u presudama Tribunala u Haagu, a 11. jul, dan kada se obilježava tragičan datum genocida u gradiću, zauvijek je obilježio Srebrenicu i Srebreničane.
O tome se priča kad kažemo Srebrenica. O tome se misli kad mislimo Srebrenicu.
Njena bogatstva nestala su u ratu, u postratnoj Bosni i Hercegovini, nakon genocida, ratnih devastacija privrednih subjekata i pljački, postratnih privatizacija.
Srebrenica je danas pri dnu privrednih lokalnih središta.
Opštinski budžet u u ovoj godini je, prema riječima načelnika Srebrenice Mladena Grujičića 11.4 miliona KM. Realno, dodaje on, riječ je o tek 8 miliona KM.
– Tokom godine imamo grantove, donacije i investicije u iznosu od 3 do 3.5 miliona KM. Kažemo da je za nas dobra godina kada imamo budžet između 11 i 11.5 miliona KM – dodaje Grujičić.
Ni on ne zna tačno koliko je novaca nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma procirkulisalo kroz Srebrenicu. To zapravo niko ne zna.
Ranije se (uglavnom u medijima i u posebnim prilikama) govorilo o milijardi dolara, o tome je sniman i film, a mnogi tvrde kako veliki novci donirani na račun tragedije Srebrenice nikada nisu završili u tom gradu.
– Postoje podaci koliko je novca prošlo kroz budžet opštine, ali su neki od mojih saradnika na godišnjem odmoru pa vam precizne podatke za sve prethodne godine o donacijama i investicijama koje su prošle kroz opštinski budžet u ovom trenutku ne mogu reći. Mnogo novca je dolazilo preko domaćih i inostranih nevladinih organizacija. Nama je teško ispratiti i iskontrolisati takve investicije. Zbog toga imate Srebrenicu koja je kao takva, maltene, simbol manipulacija kada su u pitanju sredstva koja se dodjeljuju na različite načine – ističe Grujičić.
Tragovi i dokazi za trošenje novca koji je stizao Opštini Srebrenica nakon Razvojno-investicijske konferencije održane u novembru 2015. godine, prema riječima Grujičića, postoje.
– Novac koji je obećala Srbija je uplaćen. Prvo 2 miliona eura kao direktna podrška opštinskom budžetu u spašavanju od bankrota, a potom i još 3 miliona eura namjenskih sredstva koja su uložena u dogovorene projekte u saradnji sa Vladom Srbije i UNDP-om – kaže Grujičić.
Njegov prethodnik Ćamil Duraković tvrdi kako je bio inicijator organizacije Razvojno – investicijske konferencije, kako je pripremio i potpisao projekte, a da je novac trošila opštinska administracija na čelu sa Grujičićem.
– Ne znam šta se događalo poslije mene, to vode u opštini. Dok sam bio načelnik imali smo potpisane i pripremljene projekte. Onda sam otišao, a ono što je bilo do tada dogovoreno nije realizovano. Osim projekta centralne gradske saobraćajnice ne znam kako su se razvijali drugi projekti. Konferencija je bila moje djelo, sredstva su moje djelo, a Grujičić je to trošio – kaže Ćamil Duraković.
Političke konfrontacije u Srebrenici nisu neobičajena pojava. Do raskola dolazi u strankama sa srpskim i bošnjačkim prefiksom. Ekonomski analitičar Damir Bećirović zato smatra da ni jedna politika u Srebrenici ne želi imati materijalno neovisne građane jer oni kao takvi neće biti predmet manipulacija.
– Kako bi se osigurao održiv povratak i život u Srebrenici ključno je omogućiti zapošljavanja, pri čemu su nužne privatne investicije. Ulaganje u infrastrukturu (putevi, snabdijevanje električnom energijom i komunalna infrastruktura) su važan preduslov za investiranje, ali je puno važnije osiguranje ljudskih resursa. A za to je važno investirati u obrazovanje, naročito u stručne zanatske kadrove, ali i omogućiti prekvalifikaciju onih koji su voljni raditi, a sada nemaju priliku za to. Osim toga, nužno je privlačiti investitore kroz olakšavanje dobijanja potrebnih dozvola i nuđenje državnog zemljišta pod povoljnim uslovima. Bojim se da niti jedna politika u Srebrenici ne želi to uraditi, jer materijalno neovisan čovjek nije više sredstvo političke manipulacije – tvrdi Bećirović.
Vraćajući se na Razvojno – investicijsku konferenciju Grujičić tvrdi da je Vlada RS ispunila svoja obećanja. A obećanje je glasilo: 2×500.000 podrške opštinskom budžetu i još 2 miliona KM za investicijske projekte.
– Vlada RS je prvi put uplatila 500.000 KM, a drugi put su učestvovali u nabavci vozila za dijalizne pacijente Doma zdravlja u Srebrenici. Iznos od 2 miliona KM je utrošen za asfaltiranje regionalnog putnog pravca od Srebrenice do Zelenog Jadra u dužini od 12 kilometara – navodi Grujičić.
Prema informacijama kojima se ranije baratalo u medijima u Srebrenicu je Vlada RS u prethodnom vremenskom period uložila 27.4 miliona eura od čega čak 20 miliona za puteve, a Vlada FBiH 3.3 miliona eura.
Kompletan iznos Vlade FBiH, prema istom izvoru, utrošen je u putnu infrastrukturu. Putevi, smatra Grujičić, jesu problematični, ali nisu jedini prioritet.
– Mislim da se previše pažnje prije, a i u mom mandatu posvećeno putevima koji jesu problem jer smo razuđena opština i ruralna područja su od centra udaljena i po nekoliko desetina kilometara. Bez ulaganja u putnu infrastrukturu teško bi djeca u zimskim uslovima išla u školu, teško bi se odvijao život. Smatram da je investicija Vlade RS u iznosu od 20 miliona eura opravdana jer se radi o putu Skelani – Bratunac, odnosno od jezera Perućac do Drinjače, koji je bio makadamski i njegovo asfaltiranje je opravdano. Ipak, moramo se okrenuti investicijama u proizvodne hale, u sportske terene, u turističke komplekse ako želimo potaći željeni razvoj Srebrenice – kaže Grujičić.
Privatne ispred javnih investicija
To, prema mišljenju Admira Čavalića, ekonomskog analitičara, može biti dobar početni korak, prije svega za privlačenje privatnih investitora.
– Idealno bi bilo, dugoročno posmatrano, da udio privatnih investicija bude veći u odnosu na javne investicije. Međutim, jasno je da Srebrenica u ovom trenutku prvenstveno privlači javne investicije, kako entiteta, tako i susjedne države, konkretno Srbije. Izgradnja bazne infrastrukture je preduslov za dolazak privatnih investicija. Potrebno je raditi na promociji kako bi se privukle domaće, ali i strane direktne investicije. Pored infrastrukture, dobro bi bilo da imamo minimalne političke, pravne, ekonomske i druge rizike, odnosno barijere poslovanju. Ono što je evidentno je da je lokalni budžet minimalan tj. da ne može odgovoriti na zahtjeve i potrebe domaćih privrednika i građana. Zbog toga se Srebrenica oslanja na više nivoe vlasti, ali i dolazak privatnih investitora – dodaje Čavalić.
Pa se onda opet vraćamo na Razvojno – investicijsku konferenciju još od 2015. a Ćamil Duraković nam ističe da je osnovni plan, koji bi onda vukao i nove investicije bila obnova obnova centralne saobraćajnice.
– Ponavljam da je projekat promijenjen. Projekat koji sam potpisao podrazumijevao je izmjenu svih instalacija u zemlji. Primjerice mi imamo kanalizaciju iz doba Austro-ugarske i to se tim projektom trebalo promijeniti. Međutim, oni su presvukli saobraćajnicu asfaltom bez da znamo šta imamo u zemlji – kaže Duraković.
Uzvraća Grujičić. Tvrdi da su projekti administracije na čelu sa Durakovićem bili tehnički neizvodljivi i da ih je neko radio iz kancelarije bez da se izlazilo na teren.
– Prema njihovom projektu u centru grada nije planiran kružni tok, a mi smo zahvaljujući određenim uštedama uradili dva kružna toka, uradili smo branike na trotoarima, uradili smo mnogo više nego što je bilo predviđeno sporazumom sa Vladom Srbije – tvrdi Grujičić.
Grujičić je na meti i srpskih odbornika u Skupštini opštine, pogotovo zbog kupovine ruinirane proizvodne hale od Slovenca Mihe Živeca za, kako su tvrdili u medijima, 850.000 eura.
– Za pomenutu halu bio je zainteresovan investitor iz Srbije koji proizvodi stolice. O tome sam na sastanku upoznao Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, i on je to prihvatio. Taj investitor iz Srbije obećavao nam je upošljavanje oko 300 ljudi za 3-4 godine. Rekao sam to predsjedniku Vučiću i naveo da bi na taj način uposlili gotovo sve nezaposlene. Kupili smo tu halu za 800.000 eura, a imam dokument koji govori kako su Slovenci svojevremeno istu halu kupili za 1.3 miliona eura. Nakon kupovine hale nastavili smo pregovore sa investitorima iz Srbije, ali smo zbog njihove neozbiljnosti odustali od tog projekta. U toj hali imamo sada dva proizvodna pogona. Zaposleno je oko 60-ak ljudi u metalnoj i drvoprerađivačkoj industriji. Vlasnik ima namjeru da se širi i smatram kako je investicija opravdana, odnosno da smo namjenska sredstva opravdano utrošili – tvrdi Grujičić.
Kada je riječ o drugim proizvodnim halama koje gravitiraju Potočarima i nisu u sklopu Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, Islamska zajednica u BiH je kupila nekadašnje pogone preduzeća Unis-Feros. Nekretnina je kupljena 2018. godine, ali je pravna bitka za vlasništvo nad njom okončana u aprilu 2022. godine. Islamska zajednica u BiH je uz pomoć svojih vakifa kupila objekat za 687.800 KM.
– Ova nekretnina nalazi se neposredno uz Memorijalni centar i šehidsko mezarje u Potočarima i zbog toga ima veliki značaj za sve muslimane. Naši vakifi su jasno iskazali svoje veliko dobročinstvo ovdje u Podrinju, u Potočarima, a njihovu plemenitu namjeru pratila je odlučnost Islamske zajednice na čelu s reisu-l-ulemom Husein-ef. Kavazovićem. Završetak ovog, za nas iznimno teškog procesa dolazi u vrijeme kada se brojni Bošnjaci bore za očuvanje svoje zemlje u Podrinju, koja im se bespravno oduzima. Neka ovo svima nama bude veliki podstrek da ne odustajemo na putu koji će nas, uz Božiju pomoć, voditi izgradnji pravednijeg društva – poručio je muftija tuzlanski Vahid ef. Fazlović nakon dobijene pravne bitke.
U Guberu je spas?!
Pravnih bitaka u Srebrenici, očito, bit će još. Pogotovo kada je riječ o kompleksu Banje Guber. Načelnik Grujičić smatra kako je Banja Guber najveća investiciona i razvojna šansa Srebrenice.
– Uvijek kažem da je jedini spas za Srebrenicu oživljavanje rada Banje Guber. Uradili smo infrastrukturu u urbanom i ruralnom dijelu, rasvjetu, otvorili obdanište koje je najsavremenije u regiji, ali… Ljudi idu. Idu u Bratunac, kupuju stanove. Mi sada možemo zaposliti 50 ljudi, ali nemamo te radne snage. Nemamo ljudi. S obnovljenom banjom imali bi šansu za oživljavanje turizma, za dolazak turista, za cirkulisanje novca, a onda bi se stvorile pretpostavke za otvaranje pekare, butika, pijace… i drugih sadržaja koji su danas zatvoreni. Mi se zahuktavamo na tom planu. U ovu problematiku uključila se kompletna Vlada RS, odnosno resorna ministarstva, rade se elaborati koji nisu rađeni ni prije rata. Planovi su da ovo bude Specijalna bolnica u republičkoj nadležnosti. No, prvi korak su elaborati kako bi dobili certifikate, odnosno potvrdu da je voda ljekovita i po evropskim standardima. Sve poslije toga će biti lakše. Gradnja kompleksa ili otkup postojećeg od aktuelnog vlasnika. Obećana nam je investicija od 40 miliona KM za Banju Guber, pa ćemo vidjeti – zaključuje načelnik Srebrenice.
Banja u Guberu je još 2011. godine trebala početi sa radom, međutim gradnja ovog vrijednog kompleksa u kojem bi trebalo biti zaposleno oko 350 Srebreničana, već je godinama blokirana. Dok se vode sudski procesi o tome ko polaže pravo na koncesiju i eksploataciju, ljekovite vode teku u kanalizaciju.
Iako pompezno najavljivano da će do kraja 2019. godine Banja Guber početi sa radom, to se nije dogodilo. Kako kažu nadležni u Srebrenici, kočnica je politika i birokratija.
A nije da nije bilo pokušaja da strani ili domaći investitori započnu poslove u Srebrenici. Na vlastito, a još više zadovoljstvo Srebreničana.
Neki su pokušaji i ostvareni, no za kratko. Većina planova ostali su tek obećanja.
U januaru ove godine, kako je tad rečeno, privremeno je zatvorena Fabrika za preradu krompira “Grin grupa Bosna” u Srebrenici i to zbog rasta cijena sirovina, uglavnom krompira.
– Sama fabrika se ne gasi uopće, nastavit će raditi, ali je trenutno zaustavljen proizvodni pogon tako da ćemo u narednom periodu čim se izregulišu cijene i završimo nove ugovore za krompir, uspostaviti ponovo proizvodnju, ali trenutno investitor ne vidi mogućnost da dalje investira u naše područje jer mi nikada nismo mogli dobiti pomoć bilo kojeg ministarstva kako bismo smanjili naše troškove, a pomogli proizvođače sirovina. Iz tog razloga je nažalost naš investitor donio odluku koja je bila veoma teška po sve nas da se sam proizvodni pogon zaustavi na određeno vrijeme kao i proizvodnja pomfrita – pojasnila je Nada Pavlović, menadžerica prodaje.
Shodno tome, privremeno su raskinuti ugovori s radnicima koji su prebačeni na biro, njih 85.
Ona je kazala da turski investitor teška srcva donosi odluku jer su puno uložili i ne žele odustajati. – Naša firma inače nema nikakvih dugovanja. Imamo samo investitora i nemamo podršku nikakvu drugu od bilo kojih organizacija i vlasti – naglasila je.
I to je posljednja vijest o ovoj do jučer velikoj nadi za skoro stotinu porodica.
U maju 2017. tadašnji ambasador Austrije Martin Pamer došao je u Srebrenicu s ciljem povezivanja s privrendnicima Austrije. Nakon dva dana posjeta, u grad su stigli prvi investitori, zainteresovani su za ulaganje i unapređenje pet segmenata tržišne proizvodnje u Srebrenici.
Dani obećanja
– Od tih ekonomskih projekata imamo mljekaru, mesaru, drvnu industriju, banju Guber i energetsku efikasnost sa solarnim panelima. To je pet tržišta gdje smo identifikovali da postoje potencijali – zapisali su mediji izjavu Alexandera Petritza iz Instituta za planski razvoj.
Domaći su mediji brže bolje javili – investitori iz Austrije otvaraju mljekaru u Srebrenici.
Na žalost, to je ostala tek jedna neispunjena želja i pored obećanja načelnika Grujičića da će Opština doprinijeti da bi sve bilo spremno za otvaranje mljekare:
– Ono što mi moramo da odradimo za njih jeste da pripremimo ljude za jednu takvu proizvodnju – kazao je.
Ni od toga nije bilo ništa.
U i oko Srebrenica bilo je mnogo planova i projekata, ali… Od nekadašnje najrazvijenije lokalne zajednice u BiH ostao je trag u sjećanju. Mladi kupuju kartu u jednom smjeru i odlaze iz Srebrenice. Ljekovita voda Guber otiče u kanalizaciju.
Bez investicija Srebrenica će i definitivno biti mrtav grad. O kojem će se samo pričati u vrelim danima jula. Kad se daju obećanja.
