Alić je u Keratermu i Trnopolju proveo dva preduga mjeseca. Zbog kojeg su mu noći i danas besane. I nikada u BiH ni od koga nije dobio ni jednu KM, ni pravo na zdravstvenu zaštitu, ni besplatne lijekove
Piše: Senka KURT
Već godinama traje pravna bitka Fikreta Alića „logoraša sa žice“, čija je fotografija ispred žičane ograde logora Trnopolje obišla svijet, da mu Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske prizna status žrtve ratne torture.
Alića je svijet „upoznao“ u avgustu prve ratne godine, kada je s naslovnice magazina Time na tragediju i stradanja u BiH upozorila njegova fotografija. Mladić ispijenog lica, tužnih, praznih očiju, kost i koža, okružen sapatnicima zavijek će ostati kao opomena.
Iako je od tog snimka prošlo trideset godina, Alićev život nije miran ni pravedan. Bori se za pravdu, za zdravlje, za smiraj i mir.
Živi u Kozarcu, sa suprugom, djecom. Tu se vratio nakon što je u Danskoj dobio pomoć i liječenje i invalidsku mirovinu.
A ovdje, ko mari za logoraše, žrtve mučenja, zarobljenike.
Ni jedna marka od države
Alić je u Keratermu i Trnopolju proveo dva mjeseca. Dva preduga mjeseca. Koje nikada neće zaboraviti. Zbog kojeg su mu noći i danas besane.
I nikada ni od koga u BiH nije dobio ni jednu KM, ni pravo na zdravstvenu zaštitu, ni besplatne lijekove.
Takva je kod nas gradnja. I administracija. Nema državnog zakona o zaštiti žrtava torture. A kako se sve ovdje radi po zakonu, jednostavno nema ni Alića na papiru.
Nema dokaza?!
– Ja nemam status državnog logoraša. Nemamo državni savez. Ja nemam od države baš ništa. Ma ni besplatne lijekove. Sve što imam i što sam ikada imao zaradio sam svojim rukama – kazao je za Interview Alić.
No, možda i teže od svega je što se tortura nad njim i hiljadama drugih logoraša nastavlja.
U Rješenju Odjeljenja za boračko- invalidsku zaštitu Gradske uprave Prijedora se navodi da se “iz navedenih potvrda ne vidi da je imenovani u periodu od 14.06.1992. do 13.08.1992. godine boravio u kako navodi Keratermu i Trnopolju niti da je nad njim vršen bilo kakav oblik ratne torture.”
Alićevu žalbu zvanično je odbilo i Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite RS.
– Nelogičnost čitave situacije pokazuje stav Ministarstva da gospodin Alić ne posjeduje “odlučujući dokaz” (odnosno da kao logoraša nije zaveden u službenu evidenciju Republičkog centra za istraživanje rata) uprkos tome što se u ovom specifičnom slučaju radi o nespornoj i opštepoznatoj činjenici da je ovaj čovjek boravio u logoru i pretrpio torturu čemu svjedoči i ranije spominjana fotografija koja je svjetski poznata – kažu iz organizacije TRIAL od kojih je Alić ovih dana zatražio pravnu pomoć.
TRIAL podsjeća da Zakon o žrtvama ratne torture Republike Srpske u sebi sadrži brojne restriktivne odredbe, posebno kada je riječ o dokumentaciji koja je neophodna za dokazivanje pretrpljene torture, koje u praksi žrtve sprječavaju da traže i ostvare status.
Predao sam svaki papir
Pored toga, rok za mogućnost podnošenja prijave za priznavanje statusa žrtve ratne torture prema ovo Zakonu ističe naredne godine, te se postavlja pitanje koliko žrtava će zaista uspjeti ostvariti svoja prava u tako kratkom periodu.
Zato su pomogli Aliću da uputi tužbu Okružnom sudu u Prijedoru, u nadu da će to napokon rezultirati priznavanjem patnje koju je preživio.
– Predao sam svaki papir, pa i ovu čuvenu fotografiju o kojoj pričamo. Ali, tvrde da me nema u papirima. Nisam, kažu, logoraš prema Ženevskoj konvenciji. To jedno, a drugo, u RS ne žele priznati da su na području tog entiteta postojali logori. Tako da me opet nema – kratko nam kaže Alić.
No, nadamo se da nije sve izgubljeno. TRIAL nas podsjeća da je Mirsad Duratović prvi logoraš, kojem je na osnovu Zakona RS priznat status žrtve ratne torture. I to uz pomoć prava, prijatelja, javnosti, medija.
Udruženje logoraša procijenilo je da je u BiH bilo 657 logora, te oko 200.000 logoraša.
