Bosna i Hercegovina je jedina država u regiji, koja nema nikakve odnose sa Eurotransplantom, a čak 242 osobe u Federaciji BiH čekaju na transplantaciju bubrega, 12 njih čeka novo srce, 30 jetru, a podataka nema za rožnjaču. U RS i Distiktu Brčko lista čekanja ne postoji
Piše: Senka KURT
U decembru prošle godine Sarajlija Benijamin Derviškadić izgubio je 25-godišnjeg sina Aldena.
Alden se 18 godina borio s leukemijom, no, polovinom jula prošle godine imao je pneumotoraks, problem s plućima. I Benijamin je shvatio da mora brzo djelovati. Da trebaju nova pluća.
Nakon što je u Sarajevu učinjeno sve, tražila se pomoć širom svijeta. Najprije u Njemačkoj, gdje živi Benijaminov brat, radi u zdravstvu.
– Da vam ne govorim kako smo došli od Njemačke, šta sam sve morao poduzeti, kakve trikove primjeniti. Iskoristili smo kartu da je moj Alden bio rođen u Njemačkoj, da se prethodno liječio u Trübingenu. Na tu foru smo došli Freiburg, u jedinu bolnicu koja nas je htjela prihvatiti. Nijedan drugi transplantacioni centar u Njemačkoj nije nas htio primiti – BiH nije članica Eurotransplanta, bilo je kratko objašnjenje – priča nam Derviškadić.
I nakon takvog objašnjenja nije bilo previše rasprave.
– Ja sam odavno znao za to, nismo članica, nemamo pravo dobiti organ. A da jesmo? Sve bi možda bilo drugačije, sigurno mnogo jednostavnije, ako ništa. Bio sam svjestan da će mom djetetu kad tad zatrebati nova pluća, mogao sam, da smo kojom srećom u Eurotransplantu, na vrijeme dogovoriti s našim doktorima, da ga stave na listu. Ovako… glumio sam, izmišljao trikove, pokušao sve – govori nam Derviškadić.
Zato poručuje onima koji imaju u svojim rukama naše živote da učine sve da BiH što prije postane članica ovog važnog medicinskog, humanog tijela. Jer djeca, stariji, svako od nas može trebati pomoć.
Inicijativa života
A da pomognu u ponedjeljak imaju priliku zastupnici Zastupničkog doma Bosne i Hercegovine koji mogu samo jednim dizanjem ruku spasiti mnoge živote u našoj zemlji.
Pred njima će se, naime, naći poslanička inicijativa Saše Magazinovića, koju je jednoglasno usvojila Zajednička komisija za ljudska prava, a kojom se Ministarstvo civilnih poslova BiH zadužuje da u roku od 30 dana, u saradnji sa entitetskim ministarstvima zdravstva, obavijesti Vijeće ministara BiH o namjeri za pridruživanje Bosne i Hercegovine Međunarodnoj fondaciji za razmjenu organa Eurotransplant.
– Priključivanje BiH Eurotransplantu omogućilo preživljavanje pacijentima kojima je neophodna transplantacija organa, te istovremeno razvijanje transplantacijske medicine u cijeloj BiH pod stručnim pokroviteljstvom samog Eurotransplanta – navedeno je u obrazloženju.
Inače, Bosna i Hercegovina je jedina država u regiji, koja nema nikakve odnose sa Eurotransplantom. Posljednja aktivnost u vezi s pokušajem uključivanja u ovu mrežu bila je prije desetak godina. Bez rezultata.
U međuvremenu, osim Hrvatske i Slovenije, koje su punopravne članice Eurotlansplanta, velike pomake učinile su i Srbija i Crna Gora.
Zato je Magazinović pozvao kolege – zastupnike da isključe sujete, pseudonacionalne interese i daju zeleno svijetlo za pridruženje stručnoj međunarodnoj organizaciji koja uvezuje i omogućuje stručnu podršku transplantaciji organa.
– Bolesne ljude u stanju potrebe ne interesira kako će se institucije u skladu sa nadležnostima organizirati, dogovoriti i koordinirati. Posao onih koji obnašaju vlast je da nađu rješenje za međusobnu saradnju unutar BiH, što je lakše nego nositi na duši tolike živote koji su mogli biti spašeni – dodao je Magazinović.
Skrenuo je pažnju na vrlo skroman broj transplantacija u cijeloj BiH, a sve veći broj pacijenata koji trebaju novi organ.
– Prvi korak je slanje pisma namjere i želim da vjerujem da će se desiti uskoro – naglasio je Magazinović.
A situacija je u stvarnosti mnogo gora od onoga što pišemo, čujemo, saznamo.
Čak 242 osobe u Federaciji BiH čekaju na transplantaciju bubrega, 12 njih čeka novo srce, 30 jetru, a podataka nema za rožnjaču.
Nema podataka ni za kompletnu Republiku Srpsku ili Distrikt Brčko. Iz jednostavnog razloga – lista čekanja ne postoji!
Ne treba nam novo ministarstvo
Zašto je važno da BiH postane članicom porodice Eurotransplanta ( među kojima su Nizozemska, Njemačka, Hrvatska, Luksemburg, Austrija, Mađarska, Slovenija…) i pridruži se ovoj medicinskoj, humanoj, europskoj instituciji koja pomaže pacijentima dodjelu i razmjenu donatorskih organa bez obzira na granice država koje su na bilo koji način pridružene Eurotransplantu.
Put do Eurotlansplanta jednostavan je i transparentan. U našem slučaju to je i posebno važno, jer preskače mnogobrojne moguće nedmoumice, kalkulacije, spekulacije.
Nakon što država iskaže interes dovoljno je da nadležno ministarstvo potvrde da se suradnja smatra korisnom.
U slučaju BiH to ministarstvo već postoji, ono za Civilne poslove koje ima sektor za zdravstvo, tako da nema mjesta spekulacijama da je potrebno osnovati novo, krovno ministarstvo, kako bi se išlo ka Eurotransplantu.
Onda idu sastanci sa članovima UO Eurotlansplanta, koji također ima nekoliko zadataka. Imeđu ostaloga procjenjuje demografske karakteristike države, sigurnost profesionalaca Eurotransplanta, pouzdanost logistike, a referentni laboratorij Eurotransplant vrši procjenu rizika od kvalitete dijagnoze humanih leukocitnih antigena (HLA).
Zatim slijede pregovori o pružanju preliminarnog sporazuma o saradnji (PCA), pa onda razmjena mišljenja i iskustava između profesionalnih zajednica potencijalne države članice i Eurotransplanta, te i obuka ključnog osoblja u potencijalnoj državi članici.
Upravni odbor ocjenjuje zatim preliminarnu suradnju sa potencijalnom državom članicom. Posljednji korak je pristupanje potencijalne države članice Eurotransplant zajednici.
Evo, zašto!
No, prvi za nas je što će odlučiti zastupnici.
– Proces pridruženja Eurotransplant zajednici je vrlo transparentan, bez ikakvih „začkoljica“. Osnovno je da oni koji „upravljaju državom“ shvate važnost transplantacije organa za njene bolesne građane i da ta transplantacija omogućava život pacijentima (kod vitalnih organa za koje nema adekvatne zamjene – srce, pluća, jetra…) ili omogućavaju normalizaciju života pacijentima sa izuzetnim smanjivanjem koštanja liječenja tih pacijenata (bubrezi, pankreas, crijeva…) – kazao je za Interview.ba jedan od inicijatora našeg pridruživanja, iskusni hirurg iz Sarajeva.
Pa nam dao par primjera koji se svakodnevno viđaju u našim bolnicama širom cijele BiH jer bolest ne zna za granice kantona, entiteta, distrikte, opštine…
Pacijenti sa terminalnim srčanim popuštanjem zahtijevaju uglavnom intenzivnu njegu sa posebnim mašinama koje samo donekle i do određene granice mogu pomagati oslabljenu srčanu funkciju. To su tretmani koji koštaju ogromne svote novca, a takvim pacijentima samo omogućavaju preživljavanje i iščekivanje neminovne smrti. Transplantacijom srca takvi se pacijenti relativno brzo vraćaju porodici i skoro normalnom načinu života.
Pacijenti, najčešće djeca sa cističnom fibrozom koja uništava pluća, nemaju nikakvu drugu metodu za definitivnim izliječenjem izuzev transplantacije pluća. Bez ove procedure su osuđeni na izuzetno težak i kratak život sa stalnim nosanjem aparata koji obezbjeđuju povećano snabdijevanje kiseonikom. Naravno i ovo je moguće samo do određene granice.
– Zamislite šta takvoj djeci znači vraćanje u potpuno normalan život, normalno školovanje, normlano bavljenje sportom – kaže nam naš sugovornik.
Pa nabraja dalje – pacijenti sa terminalnim oboljenjima pluća koji nemaju veze sa rakom pluća i koji do toaleta nisu mogli otići bez pomoći i bez nošenja aparata za kisik se nedugo nakon transplantacije pluća vraćaju potpuno normalnom načinu života.
– Transplantacija pluća u sadašnjoj situaciji sa pandemijom korone sve više uzima mjesto u liječenju pacijenata koji prežive teške oblike ove bolesti i kojima su pluća uništena ovim virusom. U Sloveniji (KCU Ljubljana) je već početkom ove godine uspješno započeto sa transplantacijama pluća kod pacijenata sa teškim komplikacijama Covida – dodaje on.
Kad je riječ o zatajenju jetre, pacijentima je gotovo nemoguće spasiti život, uprkos ogromnim pokušajima, oni na žalost brzo umiru u teškim mukama uz ogromne bolničke troškove intenzivnih njega. Sve se, tvrde stručnjaci može izbjeći „jednostavnim“ operativnim zahvatom transplantacijom jetre!
– Takvi pacijenti nemaju alternativu, kao ni pacijenti sa zatajenjem srca i pluća i osuđeni su na srmt. A rješenje postoji. Postoje načini. Postoji mogućnost transplantacije – dodaje ovaj stručnjak.
I pacijenti kojima je prestao rad bubrega u transplantaciji vide spas, naročito oni koji su godinama osuđeni na dijalize, bolnice, aparate.
Ko će reći – ne treba nam?
Ovdje više nije riječ ni o novcu ni o vremenu Ne govorimo o cijeni aparata, dijalizatora, transporta, bolovanja… A možda bi i trebali kako bi pažnju javnosti, zajednice, donositelja odluka skrenuli u tom pravcu – a spasili pacijentima živote.
Da li je neko nakon ovih podataka, kad gubimo živote, mladih, radno sposobnih, naših najdražih, prijatelja, poznanika, a moglo je i drugačije, spreman reći da nam transplantacije ne trebaju. I zašto?
Razjedinjeni i iscjepkan zdravstveni sistem, kakav je u BiH, ne može da adekvatno unaprjeđuje i razvija transplantacijsku medicinu (od standardizacije biranja primalaca, biranja donora, i standardizacije u svim segmentima transplantacija organa sa evropskim i svjetskim smjernicama).
– Zato se kao jedino moguće rješenje bez ikakvih političkih konotacija ili prenošenja nadležnosti nameće se pridruživanje Eurotransplant programu koji bi cijeloj BiH i svim njenim građanima (a svi građani su potencijalni pacijenti koji mogu zatrebati neki organ da bi preživjeli) omogućili da se osjećaju sigurno. Jer znaju da je ovaj segment medicine pod kontrolom međunarodnih stručnjaka koji vrše kontrolu svih procesa u cijelom projektu transplantacije organa. I uz to nam i omogućuje i to da naši pacijenti mogu dobiti organ od donora iz bilo koje države članice Eurotransplanta – ističe naš sugovornik.
Spasiti i do osam života
Činjenica da jedan čovjek može spasiti i do osam života, tjera nas da dobro razmislimo. Da li smo spremni da mnoge pacijente, bez obzira u kojem enitetu ili realitetu žive, osudimo na smrt, ostavimo da se zlopate na dijalizi ili inzulinu bez ikakvih pokušaja da nađemo način da riješimo njihov problem i da ih izliječimo?
I za kraj, treba naglasiti i da, kad je najteže, najpotrebnije i najhitnije, ni novac ne znači ništa. Pluća, bubrezi, srce, ne mogu se kupiti. Koliko god novaca imali, niti u jednoj zemlji, koja je članica Eurotlansplanta niti jedan pacijent iz zemlje koja nije članica neće dobiti pomoć.
Naprosto, pravila su takva. I postoje da ih poštuju. Države i oni koji odlučuju o zdravlju svojih građana, prije svega!
