Kratak je put od čovjeka koji nas je zabrinjavao do Milorada koji nas nasmijava. I čini da ga pomalo sažaljevamo. Jer, što bi rekao Arsen Dedić – sam je na ovoj obali koju smo napustili i predali bezvoljno
– Smiri se malo – rekao je Dodik.
– Ne brini ti za mene – odgovorio je Džaferović.
I to je suština dijaloga članova Predsjedništva BiH Milorada Dodika i Šefika Džaferovića na Diplomatskom forumu, koji je održan u Antaliji.
Da vas previše ne zamaram detaljima, uostalom, već znate šta nediplomatski poji Dodik. Ukratko, Bosna i Hercegovina je nedovršena zemlja, Dejton poručuje da nismo sposobni i dorasli, u BiH je bio građanski rat, BiH neće biti članica NATO.
Kazao je i ostalo živ, pa se vrlo srdačno, srdačni Dodik rukovao sa prvim čovjekom Saveza Stoltenbergom.
Gledam fotku i ne mogu da vjerujem. Ništa od onog bahatog, bezobraznog osionog stava. Srdačno stišće ruku. U redu, reći ćete, to je pristojno i stvar kućnog odgoja.
No, jedno je kad s takom silinom s domaćeg terena šaljete poruke od kojih vas bude stid umjesto Dodika, a drugo kad, čim pređete granicu, onako mali, nebitni i nevaspitani poletite u zagrljaj. Da li Stoltenbergu da li omraženom mu Schmidtu!
Te slike srdačnog rukovanja zapravo govore o Dodiku više od hiljadu riječi. I treba ih zapamtiti. Kad ono zapne i zaplete se tražeći što više epiteta ne bi li uvrijedio i unizio – već po potrebi – visokog predstavnika, američkog ambasadora, uglavnom sve važnije predstavnike Europske unije.
Taj ton, takav odnos zapravo je hrana za gladne glasače Milorada Dodika. Od njega se, budimo iskreni, više i ne očekuje ništa više od nastupa za koje se inače plaćaju stand up komičari. Sjedite, gledajte, ne bi li se malo nasmijali.
Kratak je put od čovjeka koji nas je zabrinjavao do Milorada koji nas nasmijava. I čini da ga pomalo sažaljevamo. Jer, što bi rekao Arsen Dedić – sam je na ovoj obali koju smo napustili i predali bezvoljno.
I sjedi sam na toj obali u nadi da će sve biti kao prije. Kad su ga se poneki i plašili. Kad smo očekivali ovakve verbalne izlive vlasti u mozak svakoga dana. Ali, gle čuda, Dodik se primirio.
Ništa o tome kako EUFOR-ove snage krstare po Bosni. Samo što ne zaplače dok moli da nas prime u Europsku uniju, zaboravio je da je do neki dan u Predsjedništvo dolazio s harmonikašem, ne pominju se više velike riječi o bratskoj Rusiji i Srbiji.
Uostalom, budimo iskreni i mi imamo svojih problema. Skok cijena, poskupljenja, strah od sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Zabrinutost zbog Ukrajine, strepnja zbog Ukrajinaca, obična, ljudska, gotovo prirodna briga za vlastiti život. Nestašice. Neimaštinu.
Zbog kojih, tvrdi Fadil Novalić, ne trebamo brinuti. Imamo svega u izobilju. Prekontrolirao je lično. Zna da nam neće faliti ni brašna, ni ulja, ni mesa. Ničega. Svega imamo dovoljno.
Osim, rekla bih, pameti. A i sa strpljenjem smo pri kraju. Fali nam još malo sigurnosti. Slabi smo s rezervama tolerancije. Oskudjevamo sa sposobnim. Osjeti se nestašica poštenih. Prijeti nam kriza s nedostatkom kvalitetnih. Sve to kad su ljudski resurski među političarima u pitanju.
S čim, vidjeli smo nema problema vječiti omladinac, frajer od 40 i kusur, koji je donedavno vodio SDA mladež. Salko Zildžić federalni poslanik, otprije poznat javnosti kao kik bokser.
Naučen da je u ringu sve moguće. A rezultat se postiže samo jakim udarcima.
Taj isti SDA kadar što je preko reda zaposlio svoju, a ima problem s drugim ženama. Njemu se, tom Salki, čini izlišnim odluka da djevojke u osnovnim školama u Kantonu Sarajevo dobiju besplatne higijenske uloške. Veli ta je odluka nebitna i bespotrebna.
Ako je tako zašto je pominje? Zašto se time bavi Salko Zildžić, jedan od nebitnih i bespotrebnih u našoj politici?
