Eto februara, eto osmog, eto još jednih Olimpijskih igara na ekranima.
Eto obnavljanja emocija, recikliranja, a nekako bih želio da kad gledam prenose (a gledam) da ni na šta drugo ne mislim osim na tu i sad, ali ne može to tako, tema se otima racionalnosti, euforija prošlosti, zanos bez razloga vlada i sjećanje na vagi preteže.
Senka mi kaže – Napiši nešto o toj 84-toj i o sebi, o emocijama… Pišem, tema je više puta ispričana, gotovo da se sve zna onako kako treba pamtiti, pozitivno.
Ode slika Planetom
Naravno ima i toga što je zamagljeno, o čemu se još ne priča a možda nikad ne bi ni trebalo, a eto sad treba nešto reći, napisati… Pitam sebe čega se ne sjećam, ne pamtim da li sam to jutro bio raspoložen, pitam za jutro jer me prenosi iz Pekinga pomjeraju u ranu zoru, ne znam na koju sam nogu tad ustao, valjda na obje, mislim da sam bio adrenalinski našpanovan. Da li sam tog dana nešto jeo, da li mi se uopšte jelo, znam da nisam pio, predlagali su mi – Popij čašicu, biće lakše. Ne, nisam, znali su da mi nije lako, kome bi bilo. Ipak, taj dan mi je bio lagan i lepršav kao perce, ako je bilo neke tenzije i treme, one pozitivne, prelila se u koncentraciju.
A nije bilo lako pomisliti na to, u po dana, u po noći, dvije-tri godine prije, sad ne znam tačno, kad je donesena ta odluka na nivou JRT-a da režiram tv prenos otvaranja. Treba sjesti u tu stolicu, još uraditi i druge prenose za svjetski program, za koji je bila zadužena TVSA u produkciji JRT-a.
Lako ćemo za druge prenose jer sam (smo) u predolimpijskim takmičenjima realizirali više prenosa zimskih disciplina, uglavnom za Svjetski kup. Praksa je bila tu, ali otvaranje je nešto sasvim drugo, to nije samo sport koji nameće pravila, prezentacija je to i kulture i specifičnosti domaćina.
Naš je to ZOI ’84, kad vidim to ZOI srce zatreperi, kad sad vidim napisano na našim programima pa i u štampi ZOI, koje se sad odnosi na Peking, škripi. Otkud im pravo na to ZOI? Nek’ pišu engleski, kineski, a i komentatori ovih igara ne propuste priliku da svaki čas u prenosu potcrtaju da su to Zimske olimpijske igre 24.u Pekingu, kao da se ovog trenutka odvijaju neke druge i negdje drugo.
Ah ti komentatori, kad barem ne bi pričali unaprijed, posebno na ceremonijama, šta će se desiti i da će nas iznenaditi to što opišu, pa se eto iznenadimo kad do toga i dođe.
Srećom u internacionalnim prenosima koje sam radio u toku realizacije i ne slušam komentatore, jer prenos je za više zemalja, za niz komentatora, ode slika Planetom, eto im prizora, pa neka svako po svom.
A prizore u Sarajevu na Koševu ostvarili su režiser Aleksandar Jevđević, a zatim i koreografi Slavko Pervan, Tihana Škrinjarić, scenografiju po ideji Mete Kočevar dogradio je Kemal Hrustanović i da ne zaboravim Vanju Popović i njene nezaboravne kostime.
Moje je bilo da nekako tom timu predočim i značaj TV prenosa i da se mnogo toga mora prilagoditi prenosu, da gledaoci na stadionu budu manje važni od onih kod kuća, na primjer, da u defileu ekipa bude dovoljno razmaka da se mogu predstaviti u nekoliko kadrova i to da se timovi najavljuju (zvanični spikeri na stadionu) pred centralnom ložom kada imaju pozdrave i za ložu i za publiku, te da i publika plješće ekipi baš tu, a ne ekipi na ulazu koja se pojavi, a u kadru je druga ekipa.
Pokušavam objasniti to tu i sad, ali objašnjavao sam to i onda uporno i tvrdoglavo mjesecima, na kraju i uspješno. Izborio sam se i kod raznih odbora i kod protokola za položaje kamera, a bilo je to u početku nemoguća misija. Mislim na onu kameru u centralnoj loži (kamerman Muki) preko koje su ceremoniju gledali i predsjednik države i predsjednik Olimpijskog komiteta i predsjednik našeg Komiteta. Mislim i na onaj naš kamera kran i na šine uz atletsku stazu po kojoj se kreće. A teško smo dobili dozvolu za te šine (ta kamera je pokrila niz uglova, kamerman na kranu Benković), a mislim i na onu kameru iz ruke ispod olimpijske zastave i kablove koje su preskakali, a da se to u kadru ne vidi. Ispod zastave bili su tad i kamerman i asistent (Pinca i Suljo). U programu se efektno vijorila zastava iz donjeg ugla.
Poznato je i to da su ovaj kadar preuzeli na više otvaranja, što ljetnih, što zimskih olimpijskih igara. Jesam li rekao da je prenos predhodnih olimpijskih igara Lake Plasid 1980. rađen sa duplo više kamera, rekoh.
Sad kad gledam ove publikom prazne igre, pomislim koliko je njima lakše podrediti događaj efektnosti TV prenosa.
Deset olimpijskih igara poslije pratio sam i dolazak zastave na otvaranju (da sam komentator dodao bih i ono ’24 u Pekingu’) i dizanje uz jarbol dok je himnu pjevao dječiji hor i naravno vidio da se olimpijska diže opuštena uz jarbol, a uz njeg je drugi jarbol na kojem se vijori zastava domaćina.
To me oraspoložilo, sjetio sam se samo koliko su sati proveli Aco i Kemo planirajući kako će postaviti ventilator da raspuše zastave na Koševu, ali svi ti dostupni ventilatori su bili prebučni pa se od toga odustalo. Možda je tako i bolje u konačnici. Rekli smo da pamtimo samo pozitivno, a ako pronađete neke slike te sarajevske olimpijske zastave na jarbolu, možda vam za želja za zanimljivostima bude zadovoljena. Olimpijska je dospjela visinu kineske i zalepršala se, negdje u dubini kadra dalo se zapaziti dva usmjerena ventilatora.
Niz je inovacija koje se vežu za ZOI ’84 – prvi put je testiran teletekst, prvi put su se sva takmičenja, baš sva, kroz prenose a ne samo snimke, mogla gledati svugdje u svijetu, bio je to poduhvat u vremenu bez satelitskih prenosa, kada su samo dvije tv trase izlazile iz Sarajeva, trebalo je dodati još dvije, a teško je išlo, jer nisu svi u Jugi ni tad bili skloni ni ovim igrama ni Sarajevu, još je trebalo uticati i na stanicu da ne bude više od 4 događaja u isto vrijeme, uspjelo je.
Egzibicije novih tehnologija
A ono što je vezano za otvaranje i za taj prenos prema idejama ovog reditelja, prvi put se mogla vidjeti slika sa svih borilišta, a na kraju prenosa su emitovani hronološki stop kadrovi događaja montirani (Cele i Vlado) u toku prenosa.
Inače, ove nove igre sve su više egzibicija novijih tehnologija, takmičenje dostignuća, dronovi i svjetleća tijela, leprša svjetlosna pekinška pahuljica i leti iznad raskošno svjetlom obojenih borilišta, priznajem efektno, ali…
Mi smo, naša Pahuljica je imala otvaranje po danu, jer nije se mogla ostvariti noćna rasvjeta i baška svjetlosni efekti, bilo je to prezahtjevno i u to vrijeme teško izvodivo i presudno preskupo, u ranoj fazi priprema tako je odlučeno, po danu, možda je tako i bolje u korist prirodnosti. A pahulje su napadale u zadnji čas, prizemljene su, i zimska potreba i radost i zimska scenografija.
Ta slika Sande Dubravčić kako se penje prema plameniku, a za njom na stepenište se navlače trake u olimpijskim bojama, i ta koreografija i kolorit kostima inspirisan nošnjama naroda, s učesnicima koji na terenu tkaju formacijama tijela šare s ćilima, što efektno bilježi i kamera iz helikoptera, a govorimo o vremenu u kojem dronova nije bilo a i broj kamera je bio jednocifren, ta slika ostaje, ne dâ se izbrisati (jah, neki snimci su greškom brisani, ali srećom nađeni su na drugim televizijama, nećemo o tome).
Ai, pa tek onda bakljom upali plam, koji inače gori unaprijed radi sigurnosti i samo se pojača na dodir baklje, ali nećemo ni o tome.
Sandrin osmijeh prema kameri (kamerman Makso) kao da je govorio – evo, poslušala sam, i jeste. Nećemo ni o tome da je plamen automatski zatvorio blendu na kameri koja je to pratila, i nasta noć, mrak i plamen, efektno, a slučajno.
Ovih dana pade mi na pamet gdje li je nestala Sanda sa tornja, a znam spuštala se istim putem nije, negdje iza scene svakako jeste, da li su joj pravili stepenice niz skelu, sjećam se i lift se spominjao, ali to je bilo znatno prije događaja, pa ne znam kako je to organizovano… Na šta li je samo mislila tu iza plamena, iza scene.
Razmišljam i o tome šta li sam radio poslije prenosa, nisam ni u to siguran, znam da sam pješke sa stadiona niz poznate nam ulice pored Danijela Ozme, ulice mog djetinjstva, nisam svraćao do roditelja, to znam, znam da je bio prijem u RTV Centru (TV dom) i da sam tu bio vrlo kratko petnaestak minuta. Čestitanja mi nikad ne prijaju, pa opet tramvaj, pa u grad.
Novi snijeg, prirodni scenograf tog dana je lepršao i svi su se nekako smješkali.
Ne znam da li sam i šta sam večerao i da li sam dobro spavao, da li sam opet sanjao da ću sjesti u taj prenos, ne sjećam se tad, ali taj san se kasnije često javljao, samo da ga sad ponovo ne prozovem.
Opet, svakog kamermana, asistenta, miksera, tonca, montažera, sekretarice, tehničara se dobro sjećam, treba li reći mnogo ih je u vječnom snu, a neka ih u sjećanju živih. Pitam se da li su datumi ti zbog kojih ih se sjetim, ne bi valjalo da je tako.
Oprema na koritima Gorske službe
Znam da je sljedeći dan, deveti drugi, bio radni na Jahorini, i da nam je onaj željeni snijeg koji je pao u zadnji čas na planini pravio probleme jer ga je bilo previše. Pa su takmičenja pomjerana, kao što su premještane kamere i oprema na sankama koritima Gorske službe koje voze skijaši.
Pomagalo je poznavanje skijanja, i tu su mogli računati na mene i računali su, kamere su uživale u sankama, moje je sa skija u režiju. Posla je bilo sve do zadnjeg dana, a predzadnjeg je magla zauzela planinu. Blistava Jahorina je pokazala svoju ćud kad ne treba, ženski slalom. Takać mi je ušao u reportažna kola i rekao takmičenje se mora održati, slikaj šta god se vidi, nemoj kreirati.
Treba reći i to da novije olimpijske igre nemaju problema s nedostatkom snijega jer ga prave, kilometre i kilometre, mogu imati problema samo s novim snijegom koji nekontrolisano padne, takav je snijeg, ne možeš mu u kraj stat.
I na kraju, ovom kraju, nećemo o tome, o problemima, nema problema bila je najčešća fraza tih dana koju su stranci usvojili i promovirali no problem.
