Pandemija je samo zakratko zaustavila odlazak radnika na rad u inostranstvo. Vlasti ne znaju, ali i ne traže način da zaustave visokokvalifikovane radnike. Ne bježi se samo zbog boljih plaća, već što ovdje iz dana u dan političari život čine težim
Piše: Alena BEŠIREVIĆ
Bosna i Hercegovina polako (p)ostaje zemlja staraca, nekvalifikovane radne snage, zemlja bez nade, ljudi. Odlaze mladi, odlaze i oni stariji, cijele porodice.
Posljedica je to dugogodišnje političke agonije kroz koju prolazimo, podebljane pandemijom coronavirusa. Mnogi su ostali bez posla, mnogi ga nikada nisu imali. Zemlje EU vape za dobrim i vrijednim ljudima. Od kako znamo za sebe tamo se traži posao. Bolje plaćen, bolji uvjeti rada, šansa za bolji život.
Zato ovdje tavorimo. I na svoje dolaze stare izreke da je “zanat pravi posao” i garant da nikada nećemo biti gladni. A sada, ni zanatlija ni majstora.
Stotine njih našli su novi život van granica BiH. Zato je vapaj privrednika sve glasniji. Ako se trend odlaska nastavi, a izvjesno je da hoće, ubrzo ćemo ostati bez vodoinstalatera, bravara, stolara, molera, konobara, građevinara, a naposljetku i doktora, medicinskog kadra, općenito.
Amir (identitet poznat autorici teksta) je 38-godišnji bravar iz Sanskog Mosta koji je prije tri mjeseca otišao u Njemačku. Kaže da bi najviše volio da je imao mogućnost da ostane u BiH i da umjesto tuđe gradi svoju zemlju.
(Ne)atraktivni poslovi
No, dodaje, imao je puno razloga da ode – nepoštivanje radnih prava, neuređen zdravstveni sistem i nedostatak perspektive, samo su neki od njih.
– Za dva i po mjeseca sam ovdje zaslužio plaćeni godišnji odmor koji u BiH za sve godine rada nisam uspio. Iznajmio sam stan i opremio ga. Dolazila mi je supruga iz Bosne. Bio sam na godišnjem, vratio se…Sve uspijeva i biće još bolje – optimističan je Amir.
Privrednici u našoj zemlji ne dijele optimizam bh. radnika u Njemačkoj barem kada je riječ o poboljšanju poslovnog ambijenta u BiH.
– Suočeni smo s ozbiljnim odlascima radnika i ne vidimo da će se to zaustaviti. Ako pogledamo analize i razloge odlaska na prvom mjestu je politička nestabilnost, nema jasne perspektive budućnosti. Građani ne vide neku dugoročnu perspektivu ovdje za sebe i za svoju djecu – navodi Adnan Smailbegović, predsjednik Udruženja poslodavaca Federacije BiH, dodajući da najviše radnika fali građevinskom sektoru.
Najveći je deficit, kaže Smailbegović, kvalifikovanih radnika u industrijama “u kojima se treba ozbiljnije raditi fizički”
– To su poslovi koji nisu baš atraktivni u sektorima poput livnica, kovačnica itd. Tu je i ugostiteljski sektor kojem nedostaje radne snage: konobari, spremačice, sobarice… To su neki neatraktivni poslovi za naše ljude. Naravno, ukoliko mogu oni će uvijek birati neki lakši posao – navodi predsjednik Udruženja poslodavca FBiH.
Kada govori o razlozima odlaska Amir iz Sanskog Mosta ističe kršenje radnih prava. U BiH je bio poslovođa i voditelj 15 ljudi, te radio na usavršavanju 6 učenika. Imao je primanja koja su mnogo veća od prosječne plate, ali nije bio zadovoljan.
– Imao sam 1.900 KM platu, ali je moja prikazana plata bila 550 do 600 maraka. Ostatak mi je isplaćivan u koverti. Godišnje sam radio devet mjeseci, a tri mjeseca sam bio prijavljen na Birou za zapošljavanje. Nakon pet godina rada u toj firmi, ja imam tri godine i devet mjeseci upisanog radnog staža. Odlazim na Biro za zapošljavanje iako radim, a moj poslodavac dobija poticaj na osnovu toga što sam ja na birou. Tri mjeseca ja, dakle, radim na crno – govori Amir.
Predsjednik Udruženja poslodavaca FBiH Smailbegović ističe da nama trebaju snažni podsticaji zapošljavanju, koji ne bi trebali biti zloupotrebljavani.
– Treba napraviti takve propise da se maksimalno smanji ili destimulira svaka zloupotreba. Ako ste vi ostavili mogućnost ljudi će to iskoristiti. Neću reći da je to normalno, ali je prirodno. Takvi programi su nefunkcionalni i sami sebi su svrha – reći će Smailbegović komentarišući zloupotrebe programa za podsticanje zapošljavanja.
Amir potcrtava da razlozi odlaska nisu u potpunosti motivirani ekonomskom situacijom. Dok je zbog manipulacija i zloupotrebe sistema tri mjeseca radio na crno s biroa za zapošljavanje mu je mjesečno isplaćivano 350 KM.
– Taj novac mi ne treba. Meni treba iskustvo i radni staž da dođem sutra u penziju. Kad sam sve sračunao shvatio sam da bih u BiH trebao raditi 60 godina kako bih imao 40 godina radnog staža. Kad tako razmišljam iz perspektive svog djeteta i sebe vidim da mene tu nema nigdje – ogorčeno će 38-godišnjak.
Razlika između nafake i znanja
Najviše bi volio da je imao šansu da ostane i gradi BiH, ali je umjesto toga osjetio da u svojoj zemlji nije dobrodošao.
– Evo, nek mi neko objasni zašto radnik u Bosni ne vrijedi ništa, a u Njemačkoj vrijedi. Mi imamo i pametnih i školovanih ljudi, ali ni oni ne vrijede ništa, zato što poslodavci u BiH ne mogu razlikovat nafaku od znanja. Oni misle da su pametni jer rade to što rade, a nisu. Izgubili su. Nema u Sanskom Mostu više radne snage, da sad pitate ima li neko da iscjepa drva – nema. Ne možete naći. A da nađete nekog ko je dobar majstor, to možete sanjati. Čujem u Prijedoru dovode neke druge ljude da rade, ali njima je to svejedno – priča Amir.
Bh. poslodavci se sa problemom deficita radne snage pokušavaju boriti na način da sugerišu vlastima liberalizaciju uvoza radnika. Prije nekoliko mjeseci su uputili inicijativu Ministarstvu civilnih poslova BiH i Agenciji za rad i zapošljavanje za traženje olakšica za uvoz radne snage iz inostranstva.
– Važno je da se ti zakoni usaglase sa zakonima u RS-u jer oni već imaju pojednostavljene procedure. Nije ni kod njih to baš jednostavno, ali je značajno jednostavnije nego u Federaciji BiH. U slučaju da to tako ostane mi se bojima da će u Federaciju radnici dolaziti preko RS-a. Ako dolaze preko RS-a, to znači da i porezi i prihodi idu tamo ili će jednostavno ljudi dolaziti na crno. Pa imamo i danas dosta takvih slučajeva da, pogotovo, građevinari dolaze iz ovih bližih zemalja poput Albanije ili Turske i rade na crno – navodi Smailbegović potcrtavajući da će neusvajanje jednostavnijih procedura za ulazak radnika na bh. tržište pogodovati razvoju sivog tržišta.
S druge strane, Njemačka drži otvorena vrata za radnike iz BiH. Otići je prilično jednostavno. Informacije o procedurama i veze sa poslodavcima mogu se pronaći i putem društevnih mreža, odnosno Facebook grupa. Razgovarali smo sa jednim od tri osnivača FB grupe “Idemo u Njemačku – BiH” koja broji skoro 100 hiljada članova. On vodi još nekoliko sličnih grupa koje imaju isti cilj – informisati ili povezati radnike sa poslodavcima u Njemačkoj. Sve grupe imaju veliki broj interesanata.
– Još 2016. godine sam samostalno počeo da istražujem procedure o odlasku u Njemačku, od pronalska poslodavaca, dozvola, zahtjeva itd… I uspio sam otići, ali sam se vratio u BiH. U međuvremenu sam u Njemačku odveo, pa malo je reći, preko 300 osoba od kojih sigurno 80 posto i sada sa porodicama živi tamo – navodi administrator grupe (Identitet poznat autorici teksta), dodajući kako u posljednje vrijeme dobiva sve više upita o mogućnostima zaposlenja u inostranstvu od ljudi koji u BiH već imaju dobre poslove.
Odlazak naših radnika u Njemačku postao je prilično jednostvan, a mnogo je onih koji su voljni pomoći u smislu informisanja o uslovima za dobivanje vize.
Njemačka je još 2016. godine uvela olakšice odnosno ubrzala procedure za prijem radnika deficitarnih zanimanja, a mnoga radna mjesta su i dalje upražnjena.
– Pokrajini Sachen u kojoj sam ja fali toliko radne snage da je to za nepovjerovati. Fali im više radne snage nego Sanskom Mostu. Trenutno se mogu dva autobusa radnika iz BiH dovesti u grad u kojem sam ja – govori Amir.
Sivo tržište cvijeta
Bh. poslodavci ovom trendu odgovaraju podnošenjem zahtjeva bh. vlastima da se mjerama države uspori odliv radne snage i to na način da se smanje doprinosi na plaće, jer, kako kaže Smailbegović, velika je razlika “kada vi plaćate doprinose 30 ili 40 posto i 70 posto”.
–Ako se smanje doprinosi drastično će se smanjiti i siva zona, jer tada postaje manje interesantno da se sistem zloupotrebljava. Što je najveći šverc na duhanu i alkoholu!? Zato što su najveće akcize na njima, koje se svake godine povećavaju, a time se povećava i sivo tržište – priča Smailbegović.
Dok sivo tržište cvijeta, bh. vlasti povećavanjem akciza i previsokim doprinosima pune budžete kako bi nahranili mnogoljudnu i gladnu administraciju građani napuštaju zemlju.
– Ja sam iz Kamengrada, tamo više nema djece, svi odlaze, nestaju. Škole se zaključavaju iz dana u dan. Ja ne znam gdje da vodim svoje dijete. Kako će u vrtić, kako će u školu ako ja sračunam da finansijski ne može. Da bi kupili 10 metara drva, kurban i registrovali automobil vama trebaju tri hiljade maraka ušteđevine. Iz dana u dan gledmao kako je sve skuplje i skuplje. Litar ulja je u BiH 3, 6o KM, ovdje u Kauflandu 1,1 Euro, a ne možemo porediti standard – razočarano priča Amir.
Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije BiH našu zemlju je u 2021. godini napustilo 170.000 ljudi, a 2020. je otišlo 85.000. Samo Njemačka ambasada u BiH je u 2020. godini odobrila 8. 978 viza. Jasno je da se trend odlaska iz godine u godinu povećava. Ljudi ovdje ne vide perspektivu, umjesto toga vide nepravdu, korupciju, kriminal, uskraćivaje i kršenje radnih i ljudskih prava.
– Gledaš tog Muriza Memića kojem je ubijeno dijete, gledaš ima li Sebija Izetbegović diplomu i Fadila Novalića kako nabavlja respiratore. Pa bolje ugasit TV, doći vamo i kopat kanale. Ne može mi niko reći da je bolje u BiH, nego u Njemačkoj – zaključit će 38-godišnji bravar iz Sanskog Mosta.
Uzme poslodavac, uzme država
Njegova je priča poput stotina drugih. Koji spas od nepravde traže van svojih domova i svoje znanje, vještinu i iskustvo, teško skupljano u domovini, nude poslodavcima koji će ih pošteno platiti.
Zato se ne treba čuditi što danima tražite dobrog vodoinstalatera. Njihovi su termini popunjeni već mjesecima unaprijed.
– Ostalo nas je tako malo u Sarajevu. Nekad je konkurencija bila velika. Koga god nazoveš, može ti doći za koji dan. Ja sam radio u arapskim zemljama. Dobro zarađivao. Ali odlučio sam se vratiti u Bosnu. I ovdje sad imam toliko posla, a u svojoj sam kući, među svojom rajom. Kad pitate za cijenu, viša je nego ikada. Puno radim, dobro zarađujem. Iskoristio sam ovu situaciju gdje sve više majstora odlazi vani. Imam par kolega, keramičari, električari. Udruženo radimo. Imamo puno posla, bez obzira što je sve skuplje. Ovi koji su otišli, šta će, nisu više mogli ovdje. Uzme poslodavac, uzme država, uzmu i u samoposluzi. Niko ne daje. Znam ja šta je muka raditi za naše gazde. Ne plaćaju, potcijenjuju nas, ponižavaju. Sad sam svoj gazda, ali u problemu. Majstora je sve manje. Znao sam da će se to kad tad dogoditi – govori nam sarajevski majstor Ekrem.
Zaključuje na kraju da je zanimanje za zanate posljednjih godina poraslo.
– Čim završe traže posao u Evropi. Ovdje i onako nema za njih posla. Gdje god se okrenete štela. Treba veza i da te neki Asim pošalje da dobiješ posao da kopaš kanale. Zato odlazimo – zaključuje Ekrem.
Agencija za rad i zapošljavanje navela je da je za samo 10 mjeseci prošle godine izdato više od 16.000 radnih dozvola u Sloveniji za radnike iz BiH. Međutim, građani BiH se odlučuju da osim u zemlje regiona odlaze čak i u Veliku Britaniju i Ameriku.
Najtraženija zanimanja u Evropi i svijetu su varioci, vozači, zidari, bravari, pomoćni građevinski radnici, ali i vozčai pa je od 2019. do danas, čak 50.000 profesionalnih vozača otišlo iz RS, prema podacima Uduženja prevoznika Srpske.
– Vozači odlaze zato što je ovde nesigurna politička situacija, plate su male, nema posla, u BiH i RS nema nijedne prevozničke firme da joj ne fali od 5 10 15 pa čak i do 50 vozača. Mi smo na to upozoravali bezbroj puta, bez efekta. Nove se radne dozvole izdaju i u ovoj godini – upozorio je Nikola Grbić iz Udruženje prevoznika RS.
Borba na papiru
Bosnu i Hercegovinu sve više napuštaju radnici koji odlaze još dalje od Slovenije, i to u Veliku Britaniju i Ameriku, a razlozi su između ostalog, skoro trostruka primanja i bolji uslovi nego u BiH.
S nedostatkom radnika pate se i u turizmu, trgovini. Predsjednica Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH Mersiha Ferhatović – Beširović nekoliko je puta upozorila da je pandemija samo zakratko zaustavila odljev radne snage.
– Čim su se otvorile granice, čim se moglo slobodnije kretati ponovno imamo egzodus radnika. U nekim sektorima kao što su naprimjer građevinarstvo, saobraćaj, vi apsolutno više ne možete naći radnike. Kada je u pitanju trgovina i ugostiteljstvo mogu reći da u nekim ruralnim dijelovima, okolnim dijelovima, pograničnim mjestima, poslodavci su čak prisiljeni da zatvaraju objekte jer ne mogu naći radnike da rade u supermarketima. To je pojava sa kojom se mi, nažalost, mirimo. Ne vidim da imamo neki program ili neku strategiju borbe protiv nje. Mi deklarativno svi govorimo o borbi za radna mjesta, govorimo o budućnosti, govorimo o prosperitetu, a s druge strane, ne samo ekonomska situacija, naravno, i politička dešavanja u ovoj zemlji, bojim se da iseljava sve veći broj familija, čak i onih situiranih – kazala je ona.
Naša borba za građane, mlade, radnika, tako po obilčaju ostaje tek na papiru. Govorimo o ekonomiji, a bavimo se politikom. Pričamo o budućnosti, a prijetimo ratovima.
Političari se obračunavaju, a narod odlazi.
