Na zidu čekaonice kod mog zubara stoji zanimljiv natpis : „Neko je rekao svima da treba da urade nešto. Svi su mislili da će to uraditi neko. Niko nije uradio ništa i svi su bili ljuti na svakoga što niko nije uradio to što je svima trebalo i mogao je uraditi svako. A najjednostavnije bi bilo – zajedno“.
Sjetim se ovog natpisa svaki put kad čujem kako krećemo u međusobna optuživanja, prozivanja, pokušaje da opravdamo nečinjenje tako što ćemo optužiti ili osuditi nekog drugog.U sve sfere našeg života i rada uvukla se ova manira, savršeno generirana od onih kojima ovakvo stanje odgovara, koje ih održava na prigrabljenim pozicijama moći . Budimo iskreni, u ovome prednjače muškarci. Takozvani lideri koji nas ne vode nigdje, ili barem ne nigdje naprijed.Oni čiji su smišljeni potezi stvorili atmosferu da ženama nije mjesto u politici , na mjestima odlučivanja. Patrijarhalno naslijeđe? Bio bi to prelagan i netačan odgovor.
Žene su u BiH majke, domaćice, pravnice, doktorice, učiteljice, novinarke, sportistkinje, bageristice,naučnice, umjetnice, vojnikinje, policajke, nezaposlene …A poneka je i političarka..
Uvijek postoji taj “ali”
Zašto je tako malo žena na mjestima odlučivanja, raspolaganja resursima, kreiranja politika koje život znače? U mom pedesetogodišnjem radnom vijeku susrela sam se i radila sa puno žena. Rijetko su bile „neko i svako“ sa početka priče. Bile su organizirane, proaktivne, učinkovite u svemu što nam je bio zadatak. Sa poželjnom i dozvoljenom dozom ambicije ali uglavnom potpuno svjesne svojih mogućnosti. Ali…uvijek postoji taj „ali“.
Najprije, ja sam politiku i politike uvijek smatrala neodvojivim dijelom života, sjajnim instrumentom koji bez falša svira u zajedničkom interesu sviju nas. U skladu sa našim interesovanjima i potrebama, na svim nivoima ove naše komplicirane države moguće je učiniti dobro, ostvariti pomake, dati prilike i osnažiti svakog od nas da ostvarimo svoje ambicije i borimo se za svoje i naše potrebe. Vidim kako se mrštite, možda i podrugljivo smješkate . Ali, (evo ga) zašto smo dozvolili, dozvolile, da nas ubijede da to nije moguće? Zašto se mi žene na svim drugim poljima borimo, ne odustajemo, tražimo izlaze iz teških situacija, ali kad dođemo na političko bojno polje predajemo se bez borbe? Jedna od životnih lekcija koju mi je dala moja majka koja je radeći u Tvornici čarapa Ključ u Sarajevu u tri smjene odgojila sama dvoje djece (i reklo bi se da nismo ispale loše) glasila je: Ako ti je nešto važno,učiš, tražiš način da to postigneš. Ako je nemoguće smanjiš očekivanja i čekaš bolje vrijeme , ali ne odustaješ.I nikad ne precijenjuješ svoje mogućnosti i podcjenjuješ tuđe. Hvala joj. Sačuvalo me ovo od nekih mogućih razočarenja i životnih ćorsokaka.
Odluke, upravljanje i kreiranje prepuštamo nekom drugom i onda nam je svako kriv. A najčešće mi jedna drugoj! Kako smo samo progutale tu udicu „žena je ženi vuk“!? Najprije, u duhu rodno osjetljivog jezika bilo bi vučica, a onda jednostavno nije istina. U stvorenoj atmosferi nepovjerenja u sposobnosti žena, u njihove mogućnosti, ostaju nam naši lideri da se zagledamo u njih i šutke gutamo gorke knedle njihove nesposobnosti i nerada, uživanja u poziciji moći, jer to je politika za većinu muškaraca. I ono „žene nisu zainteresirane za politiku jer je to prljav posao“? A najgore „ žene nemaju vremena za politiku! Ko će se brinuti za djecu, stare roditelje, ručak i košulje lidera“? U interesu političke korektnosti, ima nas raznih. I muškaraca i žena. Dobrih i loših , poštenih i onih kojima je moral nepoznata kategorija, posvećenih i radnih i učaurenih svilenih buba koje čekaju kraj mandata ili novu poziciju. I muškaraca i žena. Ali, (evo ga opet) žena je znatno manje na mjestima upravljanja i odlučivanja, bez obzira na zakonske odredbe, na ustavom preuzete obavezujuće međunarodne konvencije, na kvalifikacije, na sposobnosti,mna želje i ambicije.
Ja ne preferiram žene samo zato što su žene, ali nikako ne prihvatam to da među nama nema onih dobrih, odličnih, sposobnih, voljnih da se uključe i preuzmu odgovornost. Možda još nemamo neku poput Angele, ali imamo u Federaciji BiH Irmu Baraliju, Sabinu Ćudić, Kenelu Zuko, istaknute aktivne političarke. Imamo i profesorice Tanović, Hadžiahmetović, Zaimović Uzunović, Bakšić, Kovačević, pa nestvarno uspješne i agilne aktivistice iz nevladinog sektora Sabihu Husić, Maju Gasal. Sarajevo ima gradonačelnicu.Imamo Majke Srebrenice! I novinarke, umjetnice, brojne žene na teškim i važnim poslovima.
Šta reći na sve uspjehe i postignuća Jasmile Žbanić ili Lane Pudar, naših košarkašica!? Bez obzira na sve , ni jedna od njih nikada nije odustala i ustupila svoje mjesto muškarcu jer to „nije za njih“, samo zato jer su žene. Pronašle su način da i u politici i izvan nje budu aktivne i produktivne. Zašto su onda nevidljive ? Zašto su njihov rad i postignuća rijetko, incidentno, prva vijest u Dnevniku? Najistaknutije su i najvidljivije žene koje svojim djelovanjem uglavnom poslušno prate lidere, neosjetljive na potrebe više od polovine stanovništva u ovoj zemlji. I da, neke među njima jesu vučice, pristale su na sve načine ponašanja i rada u isključivo njihovom interesu. I tu se ni malo ne razlikuju od istih takvih muškaraca. Već dugo u BiH ne brinemo o tome koliko je važno da imamo ženu koja je primjer, uzor onima koje žele da se aktivno bave politikom.
Žene imaju dobru osobinu da znaju slušati, da se znaju i žele dogovarati, lakše pristaju na kompromise, ego im je manji nego kod muškaraca i nije u prvom planu, opreznije su, odgovorne i sa više empatije. Prema relevantnim svjetskim istraživanjima veće učešće žena u politici značajno je uticalo na promjene i uvođenje novih tema u javne politike ,vidljiv je direktan uticaj na zakone i politike koje su donošene, došlo je do promjene javnog diskursa, promjene u procedurama i pravilima rada zakonodavnih tijela,uvedeni su novi akteri u politički život (poput nevladinih organizacija) i čak je ostvarena promjena kursa političkih stranaka.
Upoznala sam toliko vrijednih i aktivnih žena koje mijenjaju život svoje lokalne zajednice. Rade na osposobljavanju i osnaživanju ranjivih kategorija žena, manjinskih zajednica, osoba sa posebnim potrebama, volontiraju, ulažu vlastita sredstva da se pomogne, da budu glas onih koji sami ne mogu riješiti svoje probleme i potrebe. Toliko sposobnih privrednica, uspješnih u svojim poslovima – uprkos svemu s čim se suočavaju. Sigurna sam da i vi poznajte barem jednu takvu. Zašto ne glasamo za njih? Zašto ih ne podržimo kao najbolje među nama? Zašto ne kažemo svojim liderima da ne mogu kršiti zakone koje su sami donijeli u najvišem zakonodavnom tijelu države i potvrđivati Vijeće ministara koje je protuzakoniti konstituirano, bez žena? Zašto nemamo ženu u troglavom Predsjedništvu? Odlučni smo da tamo moraju biti svi, ali ne i žene. Ovo su pitanja za svakoga, koja neće riješiti neko drugi za nas.
Što nam pripada i kako do toga?
Kako je moja mama govorila, moramo tražiti to što nam pripada, naći način da do toga stignemo. Nije nemoguće, vidimo to iz primjera brojnih drugih zemalja sa više i manje demokratske tradicije nego je ima BiH i sa više i manje patrijarhalnog naslijeđa. I kad smo kod toga, kako to da naslijeđujemo samo ono što odgovara muškarcima? Šta je sa onim žena na pijedestalu kao „žena, majka, čuvarica ognjišta, kraljica“ i muškarac koji to sve omogući i podržava? Nerealno, naravno. Nepotrebno, svakako.
Sposobne smo i spremne doprinositi, sudjelovati, odlučivati, raditi više i bolje u interesu boljeg sutra za nas i generacije koje dolaze. Pa zašto onda pristajemo da nas se tako kategorizira, da vidimo sebe kao lik iz osrednjeg pop hita ili TV sapunice i tako pristajemo na marginalizaciju i nevidljivost?! Treba odlučno pokazati da možemo i želimo preuzeti svoje odgovornosti i upotrijebiti svoja znanja. Ne uzmicati ( iako nas je neko učio da to nije za žene) i onda kriviti svakog drugog osim sebe. Teško, rizično na razne načine, destimulirajuće, ali (evo ga opet) zar i sve drugo u našem postojanju nije tako?
Sudjelovanje žena znači da su one upoznate sa svojim pravima i obavezama u društvu, da ih praktikuju, brane, da imaju mogućnost predstavljanja svojih potreba, te da se one uzimaju u obzir prilikom kreiranja javnih politika. Ukoliko političke partije ne bi bile ograničene samo na svoje članstvo, jasno je da bi u BiH bilo dovoljno stručnih žena da preuzmu svaki resor u svih 14 vlada. Žene su u posljednjih deset godina obrazovaniji spol. Od ukupnog broja diplomiranih, svake godine je preko 60% studentica, a ako se ovakav trend nastavi, broj žena i muškaraca doktoranata će uskoro biti identičan. Veći broj žena je i u pravosudnom sektoru, na mjestima predsjednica sudova i glavnih tužiteljica. Stoga je jasno da potencijal stručnih osoba, koje nisu politički aktivne, ostaje neiskorišten, što je u kontekstu BiH izražajnije i više na štetu žena. Trebamo sposobne, nesljedbenice. Trebamo reprezentativne, ne samo izabrane.Trebamo žene i partnerstvo sa muškarcima. Davne 1997. u članu 4. Univerzalne deklaracije o demokratiji Interparlamentarne unije rečeno je da “postizanje demokratije podrazumijeva stvarno partnerstvo između muškaraca i žena u vođenju poslova društva u kojem rade u jednakosti i komplementarnosti, uz uzajamno obogaćivanje kroz njihove razlike . ”
Kad ovo usvojimo i primijenimo biće mnogo manje “ali”.
Rad, stvaranje vizije, povezivanje i razmjena znanja, hrabrost, konstantno učenje i osnaživanje, imamo to ali moramo to kao žene živjeti i pokazati. Vjerujem da će nove generacije obrazovanih, sposobnih žena imati više hrabrosti prihvatiti rizik jednako kao i mogućnosti koje politika kao posao nudi. Svaka od nas može uraditi moguće u svom vremenu i nadati se da će to one poslije nas nastaviti i unaprijediti.
