Sretan Vam praznik. Dan gladnih rudara. Dan obespravljenih. Dan nekonstituitivnih, dan svih onih koji se nisu ušančili u nacionalne torove. I naplatili se za to. Jer, naučili smo: u toru jeste toplije, ali smrdi.
Otišavši da podržim štrajk rudara ispred zgrade federalne Vlade, misli su se namjestile tako da se sve nekako simbolički ‘poklapa’: prvo su uništili Energoinvest, firmu koja je bila najveći ponos i resurs ove zemlje, onda su u nju (ispod žita) uselili Vladu Federacije, koja je najveći krivac za situaciju nastalu u rudnicima, ali ništa zato. Rudari su došli. Iz Elektroprivrede su odmah zaprijetili da je snabdijevanje električnom energijom ugroženo, jer – „šta vi imate tu štrajkovati i solidarisati se s rudarima, mi smo ovdje ti koji se pitaju!“ To je metoda i bijeda ove vlasti.
Sve ostalo naša je, građanska, bijeda. Šutimo, korumpirani, depresivni, ubijeni. I kao takvi, skoro i ne zaslužujemo bolje. I na društvenim mrežama objavljujemo slike Passata kod Vječne vatre. Osobno, mi ništa ne znači kad, recimo, Željko Komšić čestita Dan državnosti BiH. Kad to uradi Sebija Izetbegović, već se osjećam malo uvrijeđenim.
Soj koji nema empatije
Energetska neovisnost i stabilnost neke države jedan je od najvažnijih stubova njezina postojanja: to je strateška, visokoprofitna aktivnost i logično je da se oko nje vode najveće bitke, i da je tu najviše lovaca u mutnom. Većina njih je u prvoj deceniji dvijehiljaditih – kada je trebalo razvlastiti društveni sektor i prepisati ga u privatne vjerovnike – bila okupljena oko Harisa Silajdžića, i njegove Stranke za BiH. Taj čovjek je uz Zlatka Lagumdžiju, jedan od najodgovornijih što je Bosna i Hercegovina tako blizu evropskom dnu. Sada se povampiren, našetava po televizijama, i tvrdi da je bilo bolje kad je on bio vlast. I da aprilski paket nije bio dobar za BiH.
Ono što danas gledamo je, zapravo, ono što su zakuhali „naši ljudi“ koji su bogatiji izašli iz rata, da bi kasnije ustostručili ljubav prema Bosni i Hercegovini. Sva ta priča oko hidrocentrala na Neretvi, oko rudnika i jadnih rudara, oko vjetroenergenata, sve to se slijeva u vrlo ograničen broj džepova. Kao što je i na svijetu, uostalom, reći ćete. Jeste, ali zato svijet i ne valja.
E sad, na stranu bahatost rukovodstva Elektorpivrede, od njih se ništa drugo ne može očekivati, nego da zaprijete da neće biti struje. Jer, oni su postavljeni i instruirani od soja koji nema empatije. A i ko još danas koga žali? Taj soj (kao virus!?) je uništio društveno vlasništvo da bi, kao, sagradio državu.
To je laž na kojoj se radilo zajednički: kod nas su kapitalizam i zločini protiv čovječnosti na sceni pojavili jedan iza drugog, tako da ih i nesvjesno povezujemo. Mirovni proces je tekao uporedo s privatizacijom, tako da se istovremeno trebalo odreći nečega, da bi se moglo „ugraditi“. U ovom slučaju društvene svojine, u odnosu na dominaciju pojedinaca.
Koji, pritom, moraju glumiti državu.
Kapitalizam ima svoju logiku: prema vlasnicima kapitala, rudari kopaju za male novce jer su cijene niske, i podizanjem cijena energenata kriza će biti riješena. Cijena od 3 marke po toni uglja zaista izgleda bijedno. S druge strane, u tim stvarima nije teško vjerovati kantonalnom premijeru Edinu Forti, čovjeku iz tzv. realnog sektora, koji daje argumente da je „laž da je poskupljenje rješenje za ispunjenje zahtjeva rudara.“
On tvrdi da je Vlada FBiH godinama tolerisala neuplaćivanje doprinosa rudarima, što je u ovom trenutku došlo na naplatu. Vlada je postavljala uprave rudnika i Elektroprivrede, a za sada će biti neophodno uplatiti 215 miliona za PIO, dok se zdravstveno osiguranje ne treba uplatiti reaktivno. Jer, nije korišteno. Ovdje treba malo zastati, i iz energetskog izaći u jedan drugi sektor: ljudi se ovdje ne liječe, jer je zdravsteni sistem entropičan. I bježimo od njega. Najsretniji smo kad ne idemo ljekarima, jer znamo kakav nas labirint birokratije očekuje. Slično energetskom, javni je sektor ostavljen u privatnim rukama. I njime upravljaju isključivo stranački poslušnici.
Srca, ruke i lopate
Ta situacije nije od jučer: ona je stvorena u prvoj deceniji ovoga milenijuma, u „ugovorima“ i „pregovorima“ s međunarodnom zajednicom kojoj je jedan od ciljeva bio i razvlašćivanje javnog, odnosno društvenog. U takvim su situacijama najbolje prolazili vojni dobitnici koji su se „ponašali kao da je sve njihovo“. Kod Hrvata, oni su se okupili oko HDZ-a, kod Srba oko Dodika, a na bošnjačkoj strani ih je u jednom trenutku, rekosmo, najviše bilo, oko Harisa Silajdžića. Ispalo je da njegov sukob s Izetbegovićem, i SDA, zapravo nije bio principijeni, oko toga kuda će krenuti narod, nego oko – novaca.
E, između ostalog, i zbog toga oni jadni ljudi iz Tuzle moraju dolaziti na Pofaliće. I mi ih, na društvenim mrežama, moramo prezirati što igraju kolo, ili su popili neku flašu, dok na hladnoći traže ono što su zaradili. Oni, srca, ruke i lopate, i mi, miševi s facebooka, koji slikamo crne passate.
Odnosno da ih vratimo rudarima. Od kojih su, zapravo, i ukradeni.
P.S. Ne bi bilo loše nekoga, recimo, ovog Varhelyja koji se opet našetava da kao dogovori približavanje EU (a jadni smo i mi i Evropa ako nas on s Dodikom i Čovićem i Bakirom treba tamo privesti), pitati da slučajno ne zna šta piše u ZAVNOBiH -u. Ako zna – (h)alal v(j)era.
A tamo sve piše, i ništa nije trebalo izmišljati.
Ni toplu vodu.
Ni nove energente.
