Kada se pojednostavljeno, tragom elementarne logike, razgrne situacija u kojoj se danas nalazi Bosna i Hercegovina, u igri ostaju tri presudna faktora i za razumijevanje razloga za evidentnu državnu i društvenu dramu, i za promišljanja kako iz te drame izaći.
Prvi su obični, udžbenički oslikani kao istorijski dobrohotni građani Bosne i Hercegovine svih korijena, uvjerenja i pripadnosti. Oni što bi da žive u koliko-toliko normalnoj državi koja sve, bez obzira na razlike, individualne i kolektivne, priznaje i uvažava.
Drugi su oni što iz raznih razloga igraju ili tuđe ili samo svoje interesne igre protiv svoje države. Važno je iz tih igara samu državu strpati u svoj džep, koliko se može. Vazda u ime “istorije”, “nepravde”, “razlika” i “sistema” u kojem su, eto, uvijek nejednakopravni spram onoga koliki su im interesi…
Treći su oni koje nazivamo “međunarodnom zajednicom”, stranci samodovedeni na domaćoj potkapacitiranosti da se samouredimo. Na takvoj patronaži se, naravno, štimaju “balansirano” njihovi interesi. Pa ko koga interesno u tom balansu. Lokalna neznanja, iluzije i uvjerenja o “međunarodnoj zajednici” kao spasitelju, onima iz prve grupe su pokretač samoubilačkih iluzija.
Kolektivna igra ničega
O prvima i drugima skoro pa više nema smisla ovdje razgovarati. Prvi ne pokazuju ni minimum snage i pameti da vlastito preživljavanje uzmu u svoje ruke. Trećima se tako ostavlja prostor za njihove interesne igre. U tome im je potreban mir na terenu, izbalansirani, kako najviše vole kazati. Šutnja i nesposobnost prvih, interes trećih, profit je drugih. Važna im je kolektivna igra ničega, nisu važni žrtvovani pojedinci.
Konačno, takozvana međunarodna zajednica već odavno nije “zajednica” već konglomerat potpuno različitih interesa i planova, preslagivanih (ne)prijateljstava, podmetanih uz osmijeh, kupljenih utakmica i plaćenih sudija…Ta preslagivanja svjetskih interesnih saveza, (geo)strategija i blokova ilustrovao je nedavno aktuelni šef diplomacije EU Josep Borrell na slijedeći način: “Nekada je svijet bio bipolaran, pa onda unipolaran, pa sada višepolaran.” I to mnogo naglašenije multipolarno nego multilateralno. Suprodstavljeno a ne usaglašavajuće.
A baš u ovoj priči, notornoj za mnoge u svijetu sem za naše političare nespremne i neuke za razumijevanje vlastitih pozicija u svijetu – nalaze se mnogi razlozi za teške košmare koje prolazimo minulih godina i posebno mjeseci. Jer oni koji ovdje vlast shvataju samo kao vlastiti biznis ne znaju i ne odgovara im da znaju šta su interesi politike u svijetu pa i spram nas nebitnih. Ugrozilo bi im profite od mraka oko sebe.
Iz današnje perspektive uvjerenje “polovice” bh javnosti da će Amerikanci, sigurno, povući sve neophodne poteze kako bi se kaznio Dodik sa bližom okolinom za očigledno urušavanje države, raste iz sata u sat. U međuvremenu, Dodik zakazuje vanredne sjednice “svoje” Narodne Skupštine da operacionalizira ono što svako normalan tumači kao državni udar. Usput posjećuje ili poziva “lidere” iz regiona čijim interesima liježe “k’o kec na desetku”, od Orbana, Janše, Milanovića, Čovića, do brata Vučića zaneseno preigranog “principijelnom” odbranom murala fašiste. A eno i pokušaja egzaltiranog Dode da sred Stambola prosvijetli i naivnog Erdoana u cijeloj priči (sic!). Istovremeno, gle čuda, iz pozadine u Briselu signaliziraju da ovo sve zajedno baš i nije naivno, po njihove interese. No Borrell, recimo, tu opasnost pa i potrebu sankcija Dodiku baš i “ne razumije” koliko mnogi drugi u EU, poput Njemaćke i Holandije. Poljska, Mađarska i Slovenačka desnica baš su mu, očito, na srcu.
Prosta priča u pozadini, dušu dala za domaće i strane političke “influensere”, kako oni sebe vide. A čini se da baš ne vide dobro. Prvo, Bajden danas nije onaj Bajden koji je tokom minulog rata agitovao za Bosnu u američkom Kongresu. Interesi ali i osjećanje pravde i humanosti, na putu političkog “predstavljanja” svojoj javnosti zatrpanoj užasnim slikama zločina u Bosni, nisu isti kao u potrebama služenja državnim interesima danas.
Bajdenova današnja pozicija je druga. Na prijetnju Kine koja diže na kvadrat svoj multi-strateški, dugoročni planetarni projekat, politički i finansijski, tehnološki i futuristički uz pomirljivi naziv “Inicijativa pojasa i puta” (BRI) – Amerika je prinuđena na dramatična pregrupisavanja. Predizborna obećanja okretanja Evropi, ubrzo su se pretočila u okretanje Azijsko-pacifičkoj regiji. Sorry Bruxelles, Sorry Middle East, Sorry all others…
Umjesto da povede kompoziciju zapadnog saveza sa Parizom, Berlinom, Briselom, lokomotiva iz Vašingtona vratila je u svoju sigurnosnu kompoziciju Japan, Australiju, Indiju (QUAD)… Nosači aviona se prebacuju oko Tajvana, vojne baze u zonu Pacifika i blizu Australiji, a stara žarišta pokušavaju se pogasiti da ne angažuju vojsku i oružje gdje nije urgentno. Sa Iranom se valja vratiti u “nuklearni sporazum”, smiriti Palestinace da se zaustavi rast Hamasa i Islamskog džihada, otići iz Afganistana “kojeg ni sami nisu htjeli braniti od Talibana, što bi to mi…” A kultni Foreign Affairs koji uglavnom ispotiha najavljuje velike svjetske geostrateške zaokrete, eno savjetuje Bajdenu da malo popusti sa Moskvom, jer tako može biti jači front protiv Kine.
Vrhunac hladnog gesta potpuno protivnog mantrama o vječnim prijateljstvima bila je odluka da se umjesto sa Evropljanima, posebno sa uvijek (pre)ambicioznim Francuzima, Bajden okrene novom savezu sa Australijom i Velikom Britanijom (AUKUS). Francuzi, šokirani, u ovoj priči ostaju i bez posla od 56 milijardi eura za izgradnju 12 dizel podmornica Australiji. Umjesto njih, Australija odjednom kupuje nuklearne podmornice od SAD i Velike Britanije. Zanimljivo, odluka o AUKUS-u objavljuje se doslovce istog dana kada se Borrell spremao da svijetu saopšti EU Indo–pacifičku strategiju u tijesnoj saradnji sa Vašingtonom. Ni on kao i Makron, ne prašta izgleda Bajdenu otklon od EU.
Ipak, treba li mnogo mudrosti za razumijevanje bijesa Francuske i, recimo, nagle simpatije Pariza za one koje Amerikanci danas oštro kritikuju u BiH, Srbiju i RS – verbalno im prijeteći sankcijama. Treba li baš previše mudrosti da se shvati onaj navodni “poraz” Amerike i “pobjeda” Rusije u Savjetu bezbjednosti UN-a prije desetak dana. Kada je Amerikancima – zbog vlastitog mira (i mita o ovakvom Dejtonu kao njihovoj pobjedi) bilo najvažnije da za svoje efikasno okretanje Pacifiku imaju EUFOR u Bosni i Hercegovini. To je garancija za “status quo” i spram Rusa na Balkanu. Kao i Rusima spram Amerikanaca sa kojima ne treba rat na Balkanu. Valja sačekati vrijeme za pregovore o mnogo važnijoj podjeli interesnih zona.
A ovdje, u Eskobar-Palmer rasčšćavanju, dovoljno je sačuvati postojeći uspjeh, minus koji pojedinac i koja firma, sankcionisane baš onoliko koliko treba da sreća što se “ne puca više” ide dalje. Za Dejton Dva, Ustav Dva, “lidere” skroz druge – nije ni situacija ni vrijeme. Pa ako baš ona prva grupa sa početka teksta bude u stanju da kaže, hvala vam stranci na dobroj volji, mi ćemo se sami na domaćem terenu izboriti za dignitet, ugled i respekt u svijetu, za čisto pravosuđe i obračun sa korupcijom i političkim fakinima, onoliko i onako kako je to ovdje moguće – onda dobro. Poslat ćemo vam odnekud iz daljine objavu da ste baš ok i da to tako treba. Ako se bude vremena od Kineza i njihovih aktivnosti…
Uzmi ono što ti, malom, realnost nudi
I to je sve, eto, politika o kojoj bi optimisti što vjeruju da ih neko voli tamo daleko morali povesti računa. A nije komplikovano. Logika je jasna: Uzmi ono što ti, malom, realnost nudi. U međuvremenu, potrudi se da ne budeš vječno mali. Nije lako ali, može se. Pa postoje i sjećanja i arhive i partneri. Ako ništa, biće jasnije zašto Amerikanci obećavaju iskreno i tako rade ono što primarno njima odgovara. Tako i Rusi drže ono što imaju i kopaju iznutra polako jačajući pregovaračku poziciju sa Amerikancima o NATO-u i Balkanu, sutra. Zašto se Francuzi odjednom opet sentimentalno prisjećaju Solunskog fronta i istorijskih veza sa Srbijom. Bez opraštanja ikad Bajdenu podmornica za Australiju. Zašto Vašington, istorijski čuvar Izraela, odjednom “legalizira” Palestinu u Jeruzalemu gradeći im svoj konzulat, uz užas premijera Bennetta kojeg je de facto on izmislio. Pa da zaustavi preopasni rast moći Hamasa.
Za sve ovo nije potrebna posebna i rijetka pamet. Problem sa pameću je, međutim, kod onih ostrašćenih lažima i silom, petljanjem i neznanjem. Oni ne pokazuju znake minimuma realizma. Jedini izlaz je – mijenjati ih. A navijati “balansirano” da oni što su interesno rušili isto to treba i da grade, ljudski je bezobrazno, a politički – veliko i opasno ništa !
Blago kazano.
