Sjetih se ovih dana, očigledno ne slučajno, jednog vica iz starih vremena koji se tada pričao kao ilustracija mentaliteta “Sulje i Muje”, ‘nako, u skladu sa tada dobrohotnim zafrkancijama kojima smo čašćavali jedni druge u bivšim vremenima. Današnje podsjećanje drugim je povodima, manje smiješnim, nažalost.
Elem, kaže vic kako su Suljo i Mujo odlučili da opljačkaju banku. Došlo im dogrla, nema se kud. Nije pošteno al’ šta se može, što se mora, nije teško. Sve fino smislili pa provalili gdje treba i kad treba. Razvalili sef, a u sefu dvije velike vreće. I taman se nameračili da zavire u vreće, kad iz daljine policijske sirene. Neki ih jaran provalio. Spopade ih panika, jedan dograbi jednu vreću, drugi drugu, pa kud koji mili moji. U prethodnoj razradi taktike dogovorili se da bježe svaki na svoju stranu, ako bude trebalo, da k’o biva zavaraju potragu. Tako i bi. I pobjegoše.
Prošlo nekoliko godina i njih dvojica se nađoše. Pita Suljo Muju:
-Boga ti Mujo, šta bi u onoj tvojoj vreći ?
-Milion maraka !
-Svaka čast, pa šta uradi s tolikim parama ?
-Znaš kako je, vratio nešto dugova, podijelio Fati i djeci nek se obuku i kupe nešto lijepo, uredio malo kuće i otvorio čevabdžinicu, dobro je, mašala, veli Mujo. Nego, šta bi u onoj tvojoj vreći ?
-Nećeš vjerovati, moj Mujo, krcata vreća nekih papira, mjenica, potvrda i sila nekakvih tuđih računa…
-Pa šta uradi s tim moj Suljo ?
-A šta sam mog’o, plaćam te račune koliko mogu…
Šta je vic, a šta realna svakodnevnica
Eto, tako kaže vic, a pošto u Bosni niko više ne zna šta je vic a šta realna svakodnevnica i drama u kojoj su “Sulje i Muje” sve manje nekadašnji jarani a sve više usputni prolaznici u zavisnosti kako se ko snašao kroz minulih trideset godina, kome se priklonio, za koju “liniju” opredijelio – nastavlja se i priča koja nije vic. Jedni, kolektivno, krčme tuđe pare davno zajednički proizvođene i sticane, drugi, nesnađeni, plaćaju dugove koji im se prebacuju na leđa i njihove svekolike životne račune.
U sveopštoj histeriji novih vremena u kojima su jedni već pokupili i strpali u svoje džepove gro nekadašnjih, zajedničkih dobara, a drugi ostali bez minimuma onoga u što su ugradili cijeli svoj život, formirane su, naravno, potpuno različite percepcije i različiti interesi. Prvi su shvatili da se mora po svaku cijenu ostati u “novim kućama” i na dograbljenoj vlasti u kojoj su im na raspolaganju i sudije i policajci i poreznici i novinari. I da sa nekadašnjim jaranima moraju biti zajedno i zavazda, sigurnosti radi. Grupno, stranački, kolektivno. Ništa pojedinac, različit ili drugačiji.Važno je imati čuvare leđa.
Oni drugi što plaćaju tuđe račune ovu logiku nisu tako shvatili. Uglavnom su se priključivali prvima u nadi da će sa njima, zajedno, rješavati i svoje muke. Ne možeš to sa kokuzom, već sa onim ko ima i zna kako se to postaje. I posebno, ne smije se odvajati jer su sve to “naši”. Isto je sa “Suljom i Mujom” i sa “Petrom i Savom” i “Hrvojem i Antom…” Samo grupno, zajedno. Što je sigurno – sigurno!
Novi kolektivizam, malo pomalo, pojeo je pojedinca i individuu, njegovo samostalno razmišljanje i svaku specifičnost, drugačija sjećanja. Iskakanje iz “porijekla”, naše avlije, korjena, klase i na tome zasnovanih interesa stvaralo je i stvorilo pleme u kojem pojedinac i sjećanje na njegovo ime nisu važni i blijede. Ni njegovi individualni interesi, prvo nebitni vremenom postaju i čudni, pa opasni. “Usklađivanje” pa poslušnost postaje model razmišljanja i obaveza. Na to se nadovezuje ekonomska i uopšte egzistencijalna ucijenjenost, a samo korak dalje – motivacijska zakržljalost za bilo šta drugo mimo onoga što su propisali pravilo i kod plemena. Iz te perspektive, poništen je prostor i za sentiment prema drugom i drugačijem. Trebalo je vremena ali, tri decenije u istoriji nisu ništa.
Kome se ne sviđa – zbogom !
Krug onih u novim “kolektivima” što su odmah nakon rata u priči o privatizaciji prepoznali sefove sa pravim vrećama, sa ljutom nakanom odbrane sadržaja tih vreća i zakivanja filozofije koja će ih slaviti kao mudre vođe, dosjetili su dodatne mudrosti: Urušenog društva, nekadašnjeg. I upornog nametanja grupe kao smisla svega a ne pojedinca i njegovog identiteta, interesa i znanja koje će se – vlastitom voljom i konkretnim ciljevima – udruživati sa ostalima, bez obzira na pleme i lidere plemena čiji su se motivi vladanja davno odvojili od onih kojima vladaju. Evo, neka se neko sjeti danas individualnih potreba i drama u društvu, mimo kapitaliziranja nacije, etnosa, grupe, vjere, “korjena…” Bez toga se ne dobijaju glasovi.
Cijela priča ovdje je prešla sa terena onog vica na teren realnosti. Sve što nas zaokuplja od rata do danas, korak po korak, uzgajalo se i uzgaja kao podijeljeni kolektivizam, kao viši interes spram izmišljenih ili stvarnih “genetika”, svejedno, i samo iz toga izvedenih prava. Frenetične su potrebe da im se vratimo i zaštitimo jer “oni nam ih napadaju i hoće da otmu”. Na tome se, eto, uspostavljaju i novi, “naši sistemi vrijednosti” isključivo izvedeni iz krvnih zrnaca kolektiva. A ona, zna se, nisu iste boje.
Strašno je to koliko je ova logika pomutila um, oduzela snagu vlastitom razmišljanju i elementarnoj interesnoj logici pojedinca koji jeste dio kolektiva ali ne da bi se pojedinac satrao, već da bi se objedinili njegovi zajednički interesi sa drugim pojedincima i njihovom individualnošću.
Preduga je ova priča započeta od vica sa dvije vreće. A evo ovih dana – sasvim rutinski i bez ikakvog iznenađenja – prepoznata je u usputnom, malom događaju sa Narodnom skupštinom Republike Srpske i njihovim glasanjem o novom “Zakonu o lijekovima i medicinskim sredstvima” kojim se želi poništiti zakon o ovome važeći za cijelu Bosnu i Hercegovinu. A zapravo prikriti kriminal vlasnika one prve vreće iz vica. Povodom čega je poslanica u toj Skupštini, Jelena Trivić, očajnički uzviknula: “Ljudi, ovo je crvena linija, ovo nije ukradeni novac, ovo je ugrožavanje vlastitog naroda…” Kao što i jeste na način koji je odvratan samim tim što direktno destruira čitav sistem elementarne odbrane zdravlja onima što su vlasnici druge vreće iz koje inače evo tri decenije plaćaju tuđe račune…
Potpuno eutanaziranje
Storija o našoj realnosti u zatvorenom krugu od krađe zajedničkih blaga i rušenja zajedničkog društva koje je ta blaga stvaralo, do potpunog eutanaziranja onih što su pokradeni pa dižu ruke za potvrdu da to priznaju, uz prelazak “crvene linije” kako je to s razlogom kazala Jelena Trivić, ima samo još jednu dodatnu epizodu. Usputnu, očekivanu i jadnu. Opet prevashodno za one eutanazirane: Povodom cijele pričice, odjednom je odnekud iz mraka izronio “Visoki predstavnik” Christian Schmidt sa kapitalnom konstatacijom koja je, nažalost, dobrohotnima i već umornima u tome izmamila kiseli osmijeh, a onima što još imaju živaca da se svim ovim bave na elementarno ljudski način – lagano gađenje.
Poručuje predlagačima Zakona u NSRS-a i tamo poslušnim dizačima ruku za red i pravdu u BiH zaduženi nadglednik: Kršite Ustav! Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH jedina je ovlaštena institucija… i pozivam svakog pojedinačnog predstavnika u Narodnoj skupštini RS-a da ispoštuje svoje obaveze u skladu sa Ustavom…” Pozivam, poručujem…
Što bi kazao jedan drugi lider, merhametlija, koji i inače smiruje nervozne povodom svih aktuelnih događanja – Da, i… ?
