Draga Majko, je li moguće da muškarac postane kancelarka – pitala je, navodno, djevojčica u Njemačkoj.
Najdugovječnija predsjednica u evropskim demokratijama odlazi u (zasluženu) penziju, a o tome će konačan sud reći historija. Ako je, naravno, bude. Jer, ispada da mi izvan Njemačke ne živimo historijsko vrijeme, nego neke njegove otpatke. U vremenu te historijske deponije, doktorica fizike i hemije nametnula se kao najveći evropski autoritet. Za službovanja, deverala je sa četiri američka i četiri francuska predsjednika, pet britanskih, i čak sedam italijanskih premijera. Njemački izvori, uglavnom, nemaju dilema kad je u pitanju njeno nasljeđe: njezinim glavnim ostvarenjima smatraju se stabilnost, ekonomski prosperitet Njemačke, i otvaranje pregovora koji su često izgledali nerješivim i beskrajnim.
Drugačiji glasovi
Istina, ima i drugačijih glasova: onaj bivšeg predsjednika Evropske komisije Jeana Clauda Junckera, koji tvrdi: „ Angela Merkel nije spasila Europu. To je njemačka priča. Oni bi željeli da je ona zaslužna za sva rješenja u teškim krizama. Ne potcjenjujem ulogu koju je imala, ali sam daleko od toga da je preuveličavam – jer je znala oklijevati u tom razdoblju koje je bilo među najtežima u izgradnji evropskog projekta.“
Dakle, ako je istina, a dobrim dijelom jeste, da je „često išla na ruku onima, koji su kršili pravila“, kako tvrdi bivša španjolska ministrica vanjskih poslova Ana Palacio, onda je nasljeđe „hibridnih“ društava na Balkanu i okolini, spoja diktature i „demokratskog“ tlačenja – (i) njezina zasluga.
Može se, dakle, kazati da je prošlonedjeljni Demografski samit u Budimpešti, taj festival bivših komunista koji su se listom prebacili u desničare i homofobe – proizvod okolnosti nastalih na činjenici da je Njemačka, ovakva kakva jeste – „glavna“. Tako da ono što je radila „Mutti“ (Mamica), kako u Njemačkoj javnost zovu Angelu, ima najmanje dva lica.
Doduše, mi ovdje uvijek čekamo da dođe neko drugi riješi naše probleme.
Ali, kad čovjek vidi postrojene Janšu, Vučića, Dodika i Orbana, sa sve suvlasnikom i premijerom Češke Andrzejem Babišem, lijepo mu bude slabo. I odmah poželi da ni u kojoj varijanti ne bude članom zajednice u kojoj oni vladaju. Orban ima neki izlog koji se zove Demografski forum. Tamo su udarili priču o tome kako je porodica temelj stabilnosti društva. Pritom, nigdje nijedne žene na jednoj fotografiji. Doduše, poljski premijer Morawiecki, koji je potpisao izjavu sa samita koja utvrđuje Mađarsku kao bastion desničarstva, konzervativizma i naci(onal)zma u Evropi, u zadnji je čas otkazao put: umjesto njega došla ministrica rada, porodice i socijalne politike Marlena Malag, ali na većini agencijskih fotografija su je, jednostavno, „izrezali“.
A i što da kvari „idilu“ ovim kretenima?
Uz koje je baš i pristao i dorastao i gost iz Amerike Mike Pence, bivši Trumpov potpredsjednik, koji samo što nije predložio Orbana za predsjednika Sjedinjenih država, rekavši: „Stopa pobačaja u Mađarskoj znatno je manja pod upravom Viktora Orbana, duboko se nadam da će se stvari u tom smislu promijeniti i u Sjedinjenim državama.“
Za to vrijeme dok desničari šatro spašavaju porodicu kao nukleus društva – ljudi odlaze. Iz Srbije, iz Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, čak i iz Slovenije. Onaj ko je bio protiv, manje – više je i otišao, ali biće da više i ne treba kukati kad su te stvari u pitanju. Otkad je svijeta, bilo je selidbi i migracija, neko je naselio i ovaj naš prostor prije toliko godina, i taj se proces manje – više obnavlja. Tužno je kad se desi kao kod nas – silom, genocidom i „humanim preseljenjem“ – ali sve dok postoji relativno slobodan izbor da čovjek može živjeti gdje hoće – to je fer.
Priča mi neki dan taksista, u Sarajevu:
„Izvini, bogati, nisam se još navik’o, gdje je ta ulica? Bio sam u Njemačkoj zadnja tri mjeseca, radio u jednoj firmi. Policija te malo gleda, ali kad te uhvate, progledaju ti kroz prste, ne deportuju te, nego kazne poslodavca, ako vide da je baš pretjer’o. Fali ljudi, nemaju radne snage.“
E, tako. Što ovi budu više mislili o „porodici“, Njemačka će dobivati više (jeftine) radne snage. I svi zadovoljni. Novi val izbjeglica Hrvate je potjerao u Irsku, Srbe u Češku i Austriju, a nekako čovjek ima osjećaj da ima neke pravde što ljudi – kad već neće da promijene vlast – pobjegnu od tog lopovluka i seoskog mudrovanja koje im se (pro)daje. Dodik, za čije se vlasti iselilo toliko svijeta, poručuje kako je zabrinut zbog toga što ne zna u kakvoj će zajednici živjeti njegova djeca i unuci. „Sebična evropska politika prazni Balkan koji će se puniti migrantima koji dolaze iz zemalja s različitim kulturama. Pitam vas da li će za nekoliko decenija Evropljani živjeti u Evropi?“
Pa, ako se nastavi trend da političari upisuju u privatno vlasništvo sve više imovine što im karijera duže traje, i praktično, postaju monarsi, vlasnici zemalja kojima vladaju, onda ni Mile, ni kolege ne treba da brinu.
Njihovi potomci će sretno i veselo živjeti u zajednicama, doduše, na periferijama Evrope, ali sretni i zadovoljni.
Mali problem bi mogao biti u tome što će živjeti sami.
Oni koji će imati šta prodati, poput litijuma u Srbiji, neko će vrijeme biti dobrodošli. Zato je Mutti, svoju posljednju zvaničnu posjetu učinila Vučiću. I kazala da Njemačka ima još jedan interes u Srbiji – litijum.
Priče o važnosti Porodice
Da nema zabluda. Bez obzira ko će biti sljedeći kancelar, Njemačka će o Zapadnom Balkanu „brinuti“ onoliko koliko on bude mogao doprinijeti ekonomskoj „stabilnosti“ i dominaciji trenutno najvažnije zemlje u EU.
Sve ostalo su priče. O važnosti Porodice.
Mi koji dugo pamtimo, znamo i to da je Zoran Đinđić, ubijeni premijer Srbije, stradao zbog saradnje sa Zapadom. Njegovi su ga neprijatelji, zbog doktorata u Njemačkoj, i otvorenog stava prema toj zemlji, optuživali da je – „nemački čovek.“
A vjerovatno bi bilo pravednije i ljepše da je on, s koleginicom doktoricom nauka, Mutti ispratio njezinu epohu, i možda odveo svoju zemlju u Evropsku uniju.
Ali, nije bilo te prilike. Kao što će za sve nas na Zapadnom Balkanu prilike biti sve rjeđe.
Pogotovo ako ne bude litijuma.
