Kako ono ide? Smrt jednog čovjeka je tragedija, a stradanje velikog broja ljudi – statistika.
Dugo me neka tragična sudbina nije tako potresla kao ona Zaki Anwarija, omladinskog reprezentativca Afganistana u fudbalu. Nogometu, kako hoćete. Pedeset godina pratim tu igru. Relativno često bivam pozvan da kažem ili napišem nešto o njoj. Ovog puta bih najradije odšutio. Jer, dječak koji je sanjao da će postati zvijezda, poput Messija ili Christiana Ronalda, i da će se zbog njega o njegovoj domovini pisati i pričati drukčije je – kad je saznao da se talibani približavaju Kabulu – odlučio je pobjeći. Bilo kuda.
Dostojanstvo i “viši interesi”
Na aerodromu u Kabulu dočekao ga je ratni haos, onaj osjećaj očaja u kojem naoružani vojnici odlučuju kome će pokloniti život, a kome ne, i one sekunde u kojima se pred očima odvija cijeli život, i u kojima je čovjek spreman učiniti najekstremnije postupke. Zaki Anwari je preskočio ogradu i pokušao se dočepati aviona pod svaku cijenu. Sportski okretan kakav je bio, uspio se popeti, ali samo nakratko. Avion je poletio, a nekoliko ljudi, zajedno s Zakijem, je palo s njega. Ishod je bio tragičan. Objavljeno je da su nakon slijetanja američkog transportnog aviona pronašli dijelove ljudskih tijela u trupu. Tek će se utvrditi, ili neće nikada, jesu li među posmrtnim ostacima pronađene i DNK čestice „desetke“ mlade reprezentacije Afganistana. Za sve nas, Zaki je zauvijek ostao na pisti kabulskog aerodroma.
Bez obzira na to što je izabrao način da pokaže svijetu svoju kulturu i svjetonazor, taj Svijet nikada neće vidjeti njegovo majstorstvo. On neće biti prvi Afganistanac koji je zaigrao u Premiershipu, niti moguća nova zvijezda sa Srednjeg istoka koja bi poput Iranca Ali Deia zasjala u Bayernu ili berlinskoj Herthi, on nikada neće stići ni do ugovora u Rostovu ili Qarabagu. Čak ni do toga da iznevjeri sva očekivanja, i barem nastupi u makedonskom derbiju između Shkendije i Akademije Pandev.
Ne, Zaki Anwari ostaće tek pali anđeo, jedan od miliona koje je iznevjerila takozvana Međunarodna zajednica. U ovom slučaju Bidenova administracija.
Nastavak ovog teksta, kao i cijeli duh ovoga projekta koji čitate neće biti nabrajanje činjenica kojim se čitatelji želi uvjeriti u ispravnost određenih stavova: Janine Wissler, ko-šefica njemačke ljevice, neki je dan spomenula sramotan odnos Nijemaca prema lokalnom osoblju: „iz Afganistana je prije prebačeno 65.000 litara piva – koje njemačka vojska nije popila – a na cjedilu su ostavljeni ljudi koji su radil za Bundeswehr i druge njemačke institucije, aktivistice i aktivisti za ženska i ljudska prava – rekla je njemačka političarka i, zapravo, potvrdila ono što se znalo.
Po ko zna koji put u povijesti, izbrisana je linija ljudskog dostojanstva. I podređena „višim interesima.“
„Pobijte ih sve, bog će svoje znati prepoznati.“ Ta rečenica izgovorena prije više od osamsto godina, prigodom možda i prvog službenog genocida na evropskom tlu, u Beziersu, u ratu za „pravovjernost“, odzvanja u glavi svaki put kad gledamo snimke iz Afganistana. Tamo je, kako god se stvar završila, a neće završiti dobro, na sceni kraj jedne epohe: politike koja je na rat odgovarala ratom, koja je na oružje dodavala još oružja, i na vatru – odgovarala vatrom.
Sada je s tim gotovo. Jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, „grobnica carstava“, ostaće sama sebi, o svom će se jadu zabaviti, i iz nje dugo vremena nećemo čuti nikakve dobre vijesti.
To je, nažalost, tako: kad se, recimo, „procijeni“ da holandski bataljon nema više šta tražiti u Srebrenici, ili da su međunarodne snage iscrpile svoj angažman u Mazari Šarifu, teren se ostavlja, a ono što se nakon toga dogodi bude mrlja na savjesti čovječanstva. Sve dotle, dok se ne dogodi neka nova tragedija.
Ali, u ovakvim je trenucima nemoguće ne biti barem malo sebičan i zamisliti: uz sve razlike, geografske i mentalitetske, uz uvažavanje svih faktora, od povijesnih do geografskih – šta bi bilo da famozna međunarodna zajednica odluči da se trajno povuče iz Bosne i Hercegovine, i nas – ovakve kakvi smo – ostavi samima sebi? Šta bi se dogodilo? Da li bi bilo slika koje bi podsjećale na one s aerodroma u Kabulu? Ili u pojasu Gaze? Ko bi ovdje bio vlast? Isti oni koji je obnašaju i danas? Pa, koja je onda razlika? Što je vojna intervencija u BiH uspjela, a u Afganistanu – nije? Ili, što je lakše deverati sa četiri, nego s četrdeset miliona ljudi? Previše pitanja. A tako malo odgovora.
Možda u tome što svijet ne bi vidio Edina Džeku, koji je u vrijeme intervencije NATO snaga bio devetogodišnji dječak. I, hvala nebesima, nije mogao ni morao, poput Zaki Anwarija trčati da se uhvati za avion.
Nemojte nas ostavljati
Stvar, dakle, nije u „nametanju vrijednosti“, nego u pravovremenom izboru koga i šta podržati. Ideja građanske Bosne i Hercegovine u ovom trenutku izgleda najslabije u posljednjih tridesetak godina, ali se čini da bi bilo još gore da nije barem opservativnog, fizičkog prisustva međunarodne zajednice.
Zato nas, bez obzira na sve, nemojte ostavljati. Narodi čiji lideri izmišljaju jeftine grbove na rođendane u sedmoj deceniji života, ili na preskupim pirovima žene i udaju svoju djecu, a djecu svojih sunarodnjaka šalju na Zapad da tamo žive svoj život – nisu sposobni da sami odrastu i imaju državu. Pogotovo to nije onaj koji stalno proglašava svoju državu, a zapravo krade i pljačka ono što je ostalo od prošlih.
I zato pitanje angažmana u takvim sredinama nije političko.
Nego egzistencijalno. Ako više iko ima vremena misliti o tome.
