Branko Ćulibrk: Ne želim biti žrtva jer je to uslov slobodnog i autentičnog života

Branko Ćulibrk, mirovni je i LGBTIQ aktivista iz Prijedora. Ima 35 godina i na svoja je leđa stavio dva teška terete –  borbu za istinu, mir, pravdu, borbu da svako živi ljubav. Kako hoće. Kakvu hoće. Kakvu želi

Razgovarala: Senka KURT

Branko Ćulibrk ovih je dana u Sarajevu, vrijedno radi s Organizacionim odborom uoči treće Povorke ponosa, koja će biti održana u glavnom gradu 14. avgusta.  S nestrpljenjem, poput mnogih, čeka taj dan.

Interview: Rekla bih da je ovo povorka razuma, novi početak. Za prvu je trebala hrabrost, odlučnost, puno je bilo emocija, druga na žalost zbog pandemije nije održana kako je planirana. Sad, evo imamo novu priliku. Šta ova Povorka treba donijeti, šta nam pokazati, na šta upozoriti?

Ćulibrk: Ovo je treći put da kao Organizacioni odbor izlazimo na ulice i osvajamo prostor, a sve u cilju borbe protiv nasilja, diskriminacije, nepravde koje lezbejke, gejevi, transseksualne i queer osobe doživaljavaju u ovom društvu. Povorka ponosa je značajan događaj, koji ima ogromnu snagu i energiju da u ovom društvu mijenja stvari na bolje. Ne samo za LGBTQ zajednicu, nego za širu grupu u cijeloj BiH. I to konstantno naglašavam  – da je Povorka ponosa otvorena, inkluzivna platforma za borbu svih nas koji smo na bilo koji način stavljeni na marginu društva.

Živimo iste živote

Interview: Mnogi se ipak i dalje pitaju, kakve to veze ja imam sa Povorkom, nisam pripadnik LGBTQ populacije. Mnogi smatraju da Parada ne koristi njima, njihovim prijateljima, djeci, društvu, općenito…

Ćulibrk: Bitno je da pored toga što postoje neki specifični problemi s kojima se LGBTQ zajednica suočava, da mi, građanke i građani koji žive svakodnevne probleme, živimo iste živote. I naš su problem kriminal i korupcija, ogromna količina nasilja, koju doživljavaju povratnici, migrant, romskoj zajednici… To su problemi koji mi adresiramo, o kojima pričamo iz naših identiteta, osoba koje su stavljene na nepravednu stranu ovog društva, samo zato što vole drugačije nego što ovo tradicionalno društvo zamišlja da treba.

Interview: Vi dolazite iz vrlo specifične sredine. Kad kažem  – Prijedor, ja bih asocirala nekoliko stvari  –  Bijele trake, Keraterm, Omarska, Tomašica i Prijedor danas. Osobno se borite na nekoliko frontova  –  kao LGBTQ aktivista LGBT , ali govorite i u ime onih koji ne mogu da govore, u ime nestalih, ubijenih, pa i preživjelih. Je li to previše tereta za nekoga od 35 godina?

Ćulibrk: Primaran moj identitet jeste mirovni aktivizam. I ova Povorka jeste moja lična borba da se bavim sobom. Za autentičan život koji želim živjeti, za slobodnu ljubav. To je proisteklo iz te borbe mirovnog aktiviste.  U organizaciji Centar za mlade “Kvart” iz Prijedora, koju sad vodim, bili smo izloženi strašnoj diskreditaciji u našoj sredini. Isticali su se naši seksualni identiteti da bi se minimizirali naši pokušaji da otvoreno pričamo o onome o čemu se ćuti, o čemu se ne govori o Prijedoru.

Interview: Oni su koristili vaš seksualni identitet da bi prikrili istinu o dešavanjima u Prijedoru tokom rata, a o kojem ste vi javno govorili?

Ćulibrk: To je najjednostavnije. Bivši načelnik Marko Pavić govorio je o Danu bijelih traka kao o “najobičnijoj pederskoj paradi”, pa na TV nastupu outuje organizatore na tog skupa, meta je već na čelu svih nas.

Interview: Vaše outovanje, na sreću, nije ovisilo od nekog drugog, nekog načelnika, nekog moćnika.

Ćulibrk: Ja sam prošao taj proces puno ranije. Moja privilegija je da imam ogromnu podršku porodice, prijatelja, okoline.

Interview: Kako ste to postigli?

Ćulibrk: Mislim da je presudila moja iskrenost. Iskren odnos u kojemu sam mogao biti svoj stvorio je prostor da imam ljude oko sebe. Bilo je, naravno i onih koji su prestali komunicirati, ali s druge strane, jasno je da je riječ o prijateljstvima koja nisu zaslužila da ulažem u njih.

Prva Povorka održana je 2019. u Sarajevu

Interview: Vi kažete da je pomogla iskrenost, a ovdje istinu rijetki vole. Ne žele istinu, bez obzira je li riječ o dešavanjima iz prošlosti, seksualnom identitetu.

Ćulibrk: Mi živimo u paranoičnoj iluziji. Već više od 25 godina. Sve da bi ostalo kako jeste, da ne dođe do promjena u kojem bi sve bilo po mjeri čovjeka, a ne neke male grupe političkih elita. Ovdje se stalno brane neki vitalni nacionalni interesi, neprekidno se strijepi da ćemo biti napadnuti od drugih, ubjeđuju nas da uvijek moramo biti spremni… Umjesto boljih ekonomskih uvjeta dobijamo priču o referendumu, otcjepljenju, trećem entitetu, fildžan državici…

Tjerali su me da mrzim druge i drugačije

Interview: To što živimo od Daytona do danas jeste konstantna era straha. Plaše nas drugim i drugačijim, Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, lezbejkama, gejevima, susjedima, migrantima… Kako Vi savladavate strah, a na meti ste ovih što nas plaše?

Ćulibrk: Bitno je preraditi sva ta iskustva, emocionalno ih obojiti, svrstati ih u svom razumu. Morate imati jasne informacije i znati istinu. Moja pozicija je specifična. Moj je otac poginuo kao pripadnik Vojske RS 1992. Pomutnja koju neki Srbi doživljavaju kad saznaju taj podatak, dodatno komplikuje stvari. S druge strane, odrastao sam u društvu gdje su me tjerali da mrzim druge i drugačije. Moja sreća je što moja porodica nije bila takva.

Interview: Nekoliko puta pominjete porodicu. No, na žalost, mnoge Vaše kolege je nemaju. Kako da se oni nose sa svojim borbama?

Ćulibrk: Često objašnjavam da se do iskrenog odnosa s porodicom dolazi. Ni meni od početka nije bilo lako. Nisam imao ni podršku ni razumijevanje. Oni su vrlo jasno postavili pitanje: Šta ti to radiš? Porodica uvijek strahuje za moj život, sigurnost. I treba razumjevati i njihove pozicije. Moramo i njima, kroz svoje ponašanje, dati osjećaj sigurnosti. Bio sam napadnut nekoliko puta i moja porodica je čitala izvještaje iz policije, saznavala šta mi se događalo. Dugo smo razgovarali o tome. Njima je isto tako bilo bitno, iako su bili u strahu za moju sigurnost, da znaju šta se dešava, da znaju da nisam u poziciji žrtve, da znaju da moram i trebam imati zaštitu.

Interview: Upravo to je važno, da ne želite da šutite, trpite, budete žrtva.

Ćulibrk: Ne želim biti žrtva jer je to uslov slobodnog i autentičnog života, kakvog živim, kakav želim u društvu ovakvom kakvo jeste. Meni je zaista teško šutjeti na svakodnevnu nepravdu i kad sam god u mogućnosti ja ću reagovati, solidarisati se, pružiti podršku kakvu mogu. Svi možemo doprinijeti da ovo društvo bude bolje, da nam šansu da svi budemo ravnopravniji, bez podjela, marginalizacije…

Manjine su ogromna većinae

Interview: Jedan od razloga zbog čega se održava Povorka ponosa jeste i prilika da oni koji stvarno jesu žrtve, a nemaju hrabrost, mogućnost, način da pokažu da su neravnopravni, sada imaju šansu da se priključe, pokažu to u masi.

Ćulibrk: Mi stalno insistiramo na tome da je Povorka ponosa otvorena i pružamo mogućnost svima koji su stavljeni u nepovoljan položaj da nam se pridruže i svojim prisustvom i porukama iskoriste priliku. Ovo je prilika da zajedno, njegujući principe solidarnosti i zajedništva mijenjamo ovo društvo u kojem ćemo svi biti slobodniji i jednakiji.

Interview: Zato bi nas na ulicama trebalo biti stotine hiljada. Jer nismo ravnopravni, nismo isti, nemamo prava…

Ćulibrk: Ja bih volio kad bi sve manjine razmišljale na način da su sve manjine u jednom momentu ogromna većina koja zaista može mijenjati ovo društvo. Toga još na žalost još nismo svjesni. Političke manipulacije, strah i paranoja još su jači od te svijesti.

Prethodna vijest

Ahmed Burić: How Velež Took Us to Europe

Naredna vijest

Studenti ne prijavljuju korupciju jer ne vjeruju da će iko išta poduzeti