Kad se sve sabere i oduzme, za običnog posmatrača domaćeg jada u Bosni i Hercegovini ali i šire, sva priča od Inzkovog Zakona o negiranju genocida, preko Dodikovih paničnih reakcija i provociranih poteza u RS-u, do stupanja na dužnost u OHR-u novog visokog predstavnika Christiana Schmidta – krug se zatvara do nevjerice čudno: Na klasični klizeći državni udar izveden sa polovice države, instrumentaliziran od člana Predsjedništva cijele države, visoki predstavnik odgovorio je do sada baš onako kako se pri dolasku predstavio. Politički a ne diplomatski. Uz poruku svima, samo opušteno! I indirektno razjašnjenje slatkorječivog obećanja uz dolazak, “da u nekom trenutku sam sebe učini suvišnim…” Konkretnu akciju s razlogom nervozni auditorij još čeka.
U tih desetak dana, zaključno sa Dodikom u Beogradu, uključujući opušteni prijem bez njega i njegovih u Sarajevu, u vrtu Zemaljskog muzeja – škole bosanske državnosti – posložila su se razna naslućivanja i informacije iz “pouzdanih izvora”. Nad njima se analitičari opšte prakse mudro nadmeću, uz prisjećanja na Dodikovu olinjalu praksu zatezanja konopca do pucanja i izmicanje tla ispod nogu, a onda preokreta u priči i izbjegavanja onoga što mu je slutilo. I on i oni što su prijetili nalazili bi u ovoj taktici korist za sebe. Igra se evo ponavlja ali, čini se da joj prijete potpuno nove okolnosti.
Ovaj put, sudar između logike “opušteno” i skandalozne realnosti koju svaki udžbenik o državi i pravu definira kao državni udar – eskalirao je do nevjerice. Što je najgore, sa posljedicama koje briselska birokracija izgleda još ne prepoznaje. Ova činjenica danas je sama po sebi povod za pitanje, kako je moguće u EU odšutiti sve skandalozne i bezmalo nezabilježene Dodikove provokacije što su već za istoriju diplomatskog bezobrazluka neviđenih razmjera. Nije zato čudno i pitanje koje se ubrzano širi, posebno nakon Dodika u Beogradu: Hoće li zaista Visoki predstavnik OHR-a doći Dodiku na noge na Jahorinu “jer je ovaj pristao da ga vidi kao bivšeg poslanika i ministra za poljoprivredu u Njemačkoj…” Uz provokaciju: “Ja sam član Predsjedništva, a ko ste vi ?” Debela linija između političke mudrosti i dostojanstva tu se briše.
Nije u ovoj šutnji sa čekanjem na akciju više u pitanju ni puka kancelarijska mudrost birokracije, pa ni strategija najviših dirigenata evropskom realnošću u kojoj smo odavno percipirani kao mali, sve dok ne uznemirujemo njihov interes. Riječ je o logičnom a prostom pitanju koje unaokolo postavlja puk: Kako to ostaju bez ikakvog suvislog, konkretnog i brzog odgovora ciljane, jasne, javne izjave prvo “lidera”, pa onda i šireg kruga poslušnika u pola bh države oko njega. Od toga da se genocid u Srebrenici nije desio, da Republika Srpska to nikada neće prihvatiti, da suživot sa Bosancima nije moguć, do one da je to posljednji ekser u mrtvački kovčeg Bosne i Hercegovine, da je Republika Srpska prisiljena na disoluciju, da se ne priznaju institucije BiH u RS-u itd…
Kako to, a u ime bilo kakve političke mudrosti i taktike (ako je to), ostaju bez ikakvog odgovora i uvrede najnižeg nivoa od strane člana Predsjedništva BiH na račun, u tom momentu još uvijek visokog predstavnika Inzka kojem Dodik javno poručije da je “kreten”, da mu je otac oficir Gestapoa, da je dobio za proglašenje Zakona dva miliona eura…Da se i ne govori o dizanju mizerne provokativnosti na međunarodni nivo tvrdnjom da iza svega stoji “germanski narod koji želi da ne ostane jedini narod genocidne prirode.”
U sjenovitoj bašti Zemaljskog muzeja, punih deset dana od početka ove sramote, bezmalo puna dva sata pozvanim gostima – uočljivo strancima i uzvanicima pretežno jednonacionalne političke i društve elite – govorili su opušteno prvo dolazeći a onda i odlazeći visoki predstavnik, te predsjedavajući član Predsjedništva BiH. Profesionalni i mnogi priučeni političari objašnjavali su “diplomatskom mudrošću” zašto se niko nije direktnije i precizno očešao o ono i onoga što je izvan te bašte suština cijele priče:
Kuda to i kako idu i EU i ova država i ovo društvo zajedno ako se na sve one strašne političke provokacije ali i ljudske gadosti nedostojne čak i prljave krčme, a kamo li članstva u Predsjedništvu države, ne kaže ništa što očekuje svaki iole normalniji stanovnik Bosne i Hercegovine. Je li to poruka da se još malo opušteno sačeka, i može li to običan, krajnje zbunjeni građanin razumjeti.
U iole normalnijim uslovima, “tamo gdje treba”, o ovakvim stvarima se i razmišlja i govori argumentima što su u rasponu od one stare da je politika kurva, do onoga o objektivnoj osjetljivosti teme i prostora, danas i ovdje.
Tačno je da niko od inostranih operativaca u teškom poslu sa državom koju su i vlastitim interesima formatirali ovakvom kakva je, uključujući i podršku njenim aktuelnim “liderima”, ne misli da se stvar može promijeniti preko noći. Pa ni odjednom radikalnim mjerama. Puno je toga pogrešno i sistemski, od početka. Rat su okončali, namjerno, bez određivanja ko je tu poražen a ko pobjednik, uz legalizaciju kontinuiteta na vlasti onih koji su smišljali rat, vodili ga i izašli iz njega kao gazde, uz uvođenje institucionalnog haosa sa stotinama ministarstava, desetinama vlada i ustava, uz šutnju pred debilizacijom sistema i šprdnjom sa umom, znanjem i diplomom.
U toj situaciji za političare, domaće i strane, “opušteno” jeste magična riječ. Posebno ako ta opuštenost kroz muk – nakon svih onih gromoglasnih obećanja da će mijenjati i budalaštine sa non-paperima i promjenama granica, sa raspadnutim institucijama, masovnim odlascima mladih i pametnih van – ostaje dio dugoročnog opredjeljenje i taktike. Ta mudrolija politike mora ipak imati na umu: Sve glasnija šutnja raje na neodgovore “politike i lidera” vraća se kao bumerang kad crvena linija poniženosti i praznog stomaka bude prekoračena.
I evo, blizu smo. Pa ukoliko je lahuri Briselu doista bilo nevažno šta raja ovdje misli o njima, na tragu politike “opušteno” – od rata do danas – uključujući sve ove taktike očuvanja stanja “ne talasaj”, strategije “status quo” i dokaza da su uspjeli kroz “ne puca se”, moraju prepoznati da se kraj tome opasno približio. Šutnje kao ova sada, povodom pokušaja odbrane genocida pojedinaca, grupa i otetih politika (niko nije napisao protiv naroda i države) u ime očuvanja vlastitih kriminalnih i vlastodržačkih pozicija, više ne igraju. Kao ni istrajavanje na mnogim “liderima” ovdje čijem dogovornom kriminalu tenzije odgovaraju.
Ovo je stvar notornih činjenica, ma koliko je i šprdnja sa činjenicama postala normalna: Balkan barometar organizacije RCC (Regional Cooperation Council) kojeg su u Sarajevu nakon rata osnovali Amerikanci i Evropljani zajedno, objavio je novo istraživanje o podršci građana BiH ulasku u EU. Na velikom uzorku upitanih, svega 50 posto ih je “za”. Mnogo manje nego što su teoretičari povjerenja u EU očekivali. Politikama “opušteno”, pa i povodom aktuelnih, traumatičnih skandala, dat je konkretan odgovor.
Ostaje istina uz upozorenja. Politika je (ne)znanje spram realnosti i ciljeva, a oni nad kojima se ona provodi su igrači koji će prije ili kasnije pokazati je li ta politika na pravom putu. I da li joj, takvoj kakva je, pripadaju.
Teško je, naravno, u ovom času proniknuti u svu mudrost sa kojom su se na Balkan uputili Schmidt i njegova logistika. I da li je šutnja nad državnim udarom (ma kako ko to zvao) kojeg Dodik – spašavajući i sebe i jarane čak i ne gura pod tepih već se njime diči – dio mudrosti (nadamo se) ili ne poznavanja ovdašnje realnosti. Ako je neznanje, neka se potrude što prije da nauče ono što mnoge diplomate ovdje tek naslute pri kraju mandata i odu prepuštajući mjesto novima koji će tek da uče od početka ono što sanjali nisu. Nije loše onda i da češće svrate u Zemaljski muzej. A ako je politika “opuštenosti”, onda mi je žao što se mora kazati: Tvorcima te i takve ideje, zajedno sa svim evropskim predstavnicima, sreća da učine “sami sebe suvišnim” bliža im je nego što misle.
Istovremeno, brutalna je realnost da su mnogi ovdje već na pragu suvišnosti i sebi i drugima. Poniženi će na to odreagovati prije ili kasnije. A politika koja to ne vidi, i ne reaguje, poražena je unaprijed.
