U Sarajevu 14. augusta će se desiti Povorka ponosa, treća po redu, odnosno druga jer je prošlogodišnja, zbog koronapandemije i zaštitnih mjera, održana kao kolona automobila. Koliko god djelovalo da LGBTIQ osobe u javnom prostoru nemaju podršku – prva Parada ponosa je pokazala da je ona mnogo veća od pretpostavljene. Lejla Huremović je članica Organizacionog odbora i ovogodišnje parade i za interview.ba razgovaramo o izazovima i očekivanjima, kao i poziciji pripadnika_ca LGBTIQ-zajednice u BiH
Razgovarala: Rubina Čengić
U kakvom raspoloženju ili u kakvoj atmosferi i vi i cijela LGBTIQ zajednica dočekuje ovogodišnju Povorku ponosa?
Ovogodišnja bosanskohercegovačka povorka ponosa je specifična zbog činjenice da je organizujemo u drugoj pandemijskoj godini i kao takva nosi svoja određena ograničenja. Sama činjenica da Krizni štab kantona Sarajevo donosi odluku o epidemiološkim mjerama svakih 15 dana čini veoma stresnom cjelokupnu organizaciju. Ali mi ovaj događaj dočekujemo s uzbuđenjem i svjesnosti koliko je važna borba za LGBTIQ osobe i koliko je neophodno kontinuirano biti vidljiv i biti na ulicama, te poručivati da smo mi ovdje i da su ovo i naše ulice i da nikada nećemo odustati od naše borbe.
Ko su pripadnici LGBTIQ zajednice u BiH, sigurno ne samo neki mladi ljudi?
LGBTIQ osobe su građani_ke ove države, dakle veoma heterogena grupa ljudi koja je različitog socio-ekonomskog statusa, različite obrazovne pozadine, pa tako i različitih godina. Mi, LGBTIQ osobe smo i radnici_e i osobe sa invaliditetom, i Romi_kinje, nastavnici_e i roditelji, ali i braća i sestre, rođaci, tetke, ujaci. Dakle – svaka osoba u ovoj državi ima seksualnu orijentaciju ili rodni identitet, pa i heteroseksualne osobe i kao što i one imaju više svojih identiteta (nacionalni, religijski…) tako isto imaju i LGBTIQ osobe.
Imate li neka očekivanja od ovogodišnje Povorke, šta vas najviše raduje vezano za taj događaj?
Raduje me činjenica da, evo, treću godinu zaredom, od kada najavimo povorku isti tren se počne osjećati taj val podrške. Raduje me to najviše jer isključenost koju mi svakodnevno živimo i osjećamo ponekad dovede do toga da mislimo da nemamo komšije ili prijatelje koji bi nam bili podrška, a onda se desi to da svaki dan od nekog dobijete poruku i da ta poruka bude puna ljubavi, podrške i razumijevanja. To je divno i govori koliko je uvijek više dobrih ljudi i podrške naspram govora mržnje i predrasuda koje često budu glasnije.
Šta je ove godine najveći izazov za organizatore/ice?
Ima više izazova, ali u kontekstu same organizacije Povorke najveći izazov nam je Zakon o javnom okupljaju KS koji je trenutno takav da daje prostor MUP-u KS da uz sigurnosnu procjenu odluči da li će staviti određene dodatne mjere sigurnosti na teret organizatora_ica. S tim smo se nosili i prve i druge godine s tim da smo druge godine, zbog pogoršane epidemiološke situacije, odgodili povorku. Ovakvo nametanje se pokazalo kao direktna diskriminacija jer po svim evropskim standardima država, u ovom slučaju Kanton, je dužan da preuzme svu potrebnu zaštitu skupa. S tim u vezi ove godine smo zaista izričiti i poslali smo jasan zahtjev Premijeru KS da se ovo pitanje riješi. Vjerujemo da Vlada KS, kao i njena resorna ministarstva, mogu obezbjediti naš skup u potpunosti.
Da li ste već dobili sva potrebna odobrenja, imate li podršku Vlade kantona Sarajevo s obzirom da se povorka događa na teritoriji koja je u njihovim ingerencijama?
Sva potrebna odobrenja su u procesu, organizacija povorke teče kako smo planirali, te smo u stalnoj komunikaciji i sa Vladom KS i sa resornim ministarstvima. Vlada KS je dužna da profesionalno radi svoj posao, te da u potpunosti obezbjedi sve potrebne mjere sigurnosti kako bi se bosanskohercegovačka povorka ponosa dogodila 14.8. jer je to naše ljudsko pravo – da izađemo i kroz protestnu šetnju adresiramo probleme i potrebe LGBTIQ zajednice.
Šta je najveći problem za pripadnike LGBTIQ zajednice? Zakon o zabrani diskriminacije je zabranio diskriminaciju.
Mnogo je problema sa kojima se LGBTIQ osobe susreću i teško je izdvojiti jedan. Prije svega mi još uvijek nismo ravnopravni_e građani_ke pred zakonima u BiH. Ne postoji zakon o istospolnom partnerstvu koji bi zaštito istospolne parove niti postoji zakon o rodnom identitetu koji bi trans-osobama u BiH omogućio potrebni zakonsku i medicinksu prilagodbu spola. Pored zakonske regulative, institucionalna zaštita u praksi još uvijek nije ostvarena, a tome ide u prilog i stavljanje dodatnih mjera sigurnosti za povorku ponosa na organizatore/ice za šta su mnoga istraživanja pokazala da se to jedino nama u BiH stavlja na teret iako su i neki drugi protesti bili okarakterisani kao visokorizični. Dakle, nas vlast tretira nejednako – šta god da LGBTIQ-zajednica organizuje, u javnoj instituciji ili u objetkima privatnog vlasništva, od nas se traži da više platimo za prostor i da imamo obavezno osiguranje, a to znači da mi ne možemo kao bilo koji drugi, recimo kulturni događaj, organizovati promociju knjige bez plataćanja osiguranja prostora. Lično mislim da je to strašno i ne želim da pristajem na to. Želim sigurne i ulice i prostore i gazde/arice tih prostora koji će ravnopravno pristupati nama kao i drugima i biti otvoreni da se zajednno borimo protiv homofobije u ovom društvu.
Šta bi morali biti osnovni elementi zakona koji omogućava istopolne brakove i zašto je to važno?
Zakonom o istospolnom partnerstvu se traži ravnopravna zaštita pred zakonom, kao što je imaju naši hetersoeksualni sugrađani_ke koji stupaju u brak. Trenutno istospolni parovi nemaju apsolutno nikakvu pravnu i zakonsku zaštitu, pa su prinuđeni snalaziti se kako znaju i umiju. Znate – stupanjem u brak osoba dobije više od 1.000 prava i obaveza za koje vjerovatno većina heteroseksualnih parova ni ne zna jer ih uzimaju zdravo za gotovo. Pandemija je unijela dodatni strah za naše partnere/ice jer – zamislite situaciju u kojoj svom partneru/ici ne možete otići u posjetu u bolnici ili da ljekari, umjesto vama kao partneru/ici, informaciju o zdravstvenom stanju vašeg partnera-ice javljaju negovim/njenim roditeljima koji njega/nju ne prihvataju jer je LGBTIQ osoba, pa partner/ica nema nikakve informacije, a najbliža mu/joj je osoba u životu. Meni je ovo bio jedan od najvećih strahova tokom pandemije. To je strašno. I to moramo promijeniti.
Prva Povorka ponosa u BiH koja je održana u septembru 2019. u Sarajevu je mnogim ljudima pomogla da javno progovore o svom seksualnom identitetu, da li je jedan od zadataka Povorke da pomogne pripadnicima LGBTIQ zajednice da se osjećaju ravnopravnim ?
Naravno! Povorka ponosa se kroz istoriju pokazala kao veoma važan prostor koji jača LGBTIQ zajednicu, ohrabruje pojedince_ke da se autuju, ali i razbija predrasude koje postoje prema nama. Samo jedna povorka koju smo imali je uspjela pomaknuti te granice, a zamislite šta bi se desilo da narednih deset godina svake godine imamo povorku. Ja vjerujem da bi bilo puno više slobode, sigurnosti i ravnopravnosti, ne samo za LGBTIQ osobe, već za sve marginalizovane grupe u ovom društvu jer povorka pomjera sve te granice i ograničenja.
Oko čega se najčešće u svakodnevnom životu spotiču pripadnici LGBTIQ zajednice?
U svakodnevnom životu kao LGBTIQ osobe, pogotovo one koje su autovane, moraju da paze na mnogo toga: da li ćete ići u neki objekat gdje potencijalno možete naići na neke grupe koje šire mržnju, da li ćete na ulici ili u kinu, kafani, restoranu uzeti za ruku ili poljubiti partnera/cu, koliko glasno ćete razgovarati o vašim partnerima/cama. Ako živite zajedno strahujete da li će komšije skontati i ako skonta – da li će biti ok s tim, odnosno nije baš važno hoće li biti ok, već da li će vam stvarati neke probleme, vršiti neki oblik nasilja i slično. Porodična okupljanja za praznike često znaju biti emotivno teška jer nije da tako lako možete dovesti partnera/icu jer mnogi roditelji danas to tumače kao provokaciju ili da mi njima nešto radimo nažao. Sve su to veliki izazovi i treba mnogo snage i strpljenja da se riješi i da dođete na neko mirno mjesto. Mnogo je iscrpljujuće. S druge strane, sve pobrojano mi svakodnevno prolazimo, pružamo otpor i borimo se, ne odustajemo jer kad-tad će doći ta promjena, mora.
Koje su najčešće reakcije porodice i prijatelja/ica kada im LGBTIQ osobe kažu da su gej?
Različite su reakcije i one ovise od mnogo faktora, iako ne postoji pravilo kako i koja vrsta roditelja će prihvatiti ili neće seksualni identitet svoje dijete. Samo u mom bliskom krugu ljudi imam različite priče – od toga da su roditelji, bez ikakvih problema, prihvatili činjenicu da im je dijete LGBTIQ osoba do toga da su to kao čuli, doživjeli šok, katarzu i onda kroz narednih deceniju ili dvije nastavili ignorisati tu činjenicu. Bilo je i slučajeva da to nikako nisu mogli prihvatiti, da traže od djeteta da se hitno promijeni kao da je to promjenljivo, da ne smije nikome govoriti o svom identitetu, pa do izbacivanje iz kuće i odricanja. Bilo je nažalost i različitih vrsta nasilja, od fizičkog do emotivnog ili ekonomskog, ali je bilo i onih roditelja koji su s nama šetali na prvoj povorci, koji bezkompromisno prihvataju svoju djecu i pružaju im veliku podršku. Nadam se da će i ove godine na povorci biti roditelji jer oni daju nadu svim onim LGBTIQ osobama koje još uvijek nemaju sređene odnose s roditeljima da može sve biti uredu. Na kraju krajeva, važno mi je reći da bi roditelji trebali da prije svega žele sreću svom djetetu i da budu podrška. Jer ljubav je ljubav.
Koliko je LGBTIQ zajednica homogena i jedinstvena ili ste ipak razjedinjeni po organizacijama, gradovima…?
LGBTIQ osobe su dio svih sfera društva i kao takvi su poprilično heterogeni, što je i normalno. Niko nije isti, svi imamo različite potrebe, ali svako treba da ima istu šansu i ravnopravnost. Ja navijam da imamo što više LGBTIQ organizacija i neformalnih inicijativa, od Sarajeva, Banjaluke, Tuzle, Mostara, Stoca, Goražda, Srebrenika… Što više organizacija – to ćemo prije doći do promjene. Ovim putem ohrabrujem LGBTIQ osobe da se organizuju i djeluju u našem društvu. Svi i sve imamo isti cilj, a to je bolje društvo za sve. Možda nemamo svi isti način djelovanja – neko je više orijentisan prema institucijama, neko prema društvu ili LGBTIQ osobama, ali sve je to u konačnici važno i neophodno da bi se desila promjena.
